Milo mora da prizna ko je kriv za "masakr u Srebrenici"

Za vrijeme zvanične posjete Poljskoj 1970. godine, njemački kancelar Vili Brant posjetio je Varšavski geto, a nakon što je položio vijenac na spomenik žrtvama nacizma, kleknuo je na koljena. Bio je to neplaniran i iznenađujući gest. Kasnije je Brant rekao da je uradio “ono što ljudi i inače rade kada riječi nisu dovoljne”!Za razliku od znamenitog njemačkog kancelara, predsjednik Đukanović, dvije i po decenije od genocida u Srebrenici, ima brojne dileme. Oko inspiratora zločina, čak i oko njegove kvalifikacije - piše Željko Ivanović za Vijesti.“Ja bih se zamislio da li je Slobodan Milošević zaista donio odluku o onom masakru u Srebrenici, ali bih sve nas zapitao je li uopšte bila potrebna ta odluka... “, rekao je Đukanović nedavno u intevjuu jednoj sarajevskoj televiziji.Ne znam na koga je mislio kada je pomenuo sve njih, ali kao da mu se omakla ova konstatacija. Jer na spisku “svih nas” moralo bi se naći i njegovo ime. U vrijeme ”masakra” bio je premijer ravnopravne članice tadašnje SRJ i član Vrhovnog savjeta odbrane.Nije prvi put da predsjednik DPS-a pokušava amnestirati Miloševića pošto time amnestira i sebe samog, od moralne i političke odgovornosti. Dakle, kada se malo bolje zamisli, Đukanoviću za masakr u Srebrenici ispadaju krivi “lažni heroji koji su se utrkivali da naprave masakr”. Kasnije će, u istom intervjuu, šef DPS-a priznati da se u Srebrenici ipak desio genocid, a da je njegovo masakr - “vjerovatno neodgovarajući supstitut”.Ako bismo se sada svi mi duboko zamislili moglo bi se zaključiti da je prebacivanje odgovornosti za zločin u Srebrenici samo na lažne heroje poput Karadžića i Mladića upravo “neodgovarajući supstitut” za stvarnog i najvećeg krivca. A to je režim zločina koji je nakon 8. sjednice CK SK uspostavljen u Srbiji. I koji je personifikovao Milošević. A čiji je dio bio i sam Đukanović. Puno godina.Što nesvjesno objašnjava sam predsjednik govoreći u pomenutom intervjuu o “predstavi” koja je priređena, a čiji su režiseri “morali računati da proizvode određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”.Baš tako. Genocid u Srebrenici je nastao kao posljedica i završni čin “predstave” koju je režim S. Miloševića i njegovih pomagača priredio na prostoru bivše Jugoslavije. Prvi čin te predstave je trajao od 1988. do ispraćaja prvih tenkova iz Beograda za Vukovar! U tom prvom činu Đukanović je zagovarao SSRN “kao optimalni oblik višepartizma”, a potom i “razgraničenje sa ustašama za sva vremena”, da bi ta zlokobna predstava u završnom činu porodila i “lažne heroje koji su se utrkivali da naprave masakr”. Proizvodeći na taj način i “određene posljedice koje nažalost jako puno koštaju države i njihove narode”. Do današnjeg dana.To je istina, Predsjedniče - sve ostalo je “neodgovarajući supstitut”!I onda nam se, ako se duboko zamislimo, postavlja pitanje: da li je dobro za Crnu Goru da njen predsjednik, ovako nespreman na suočavanje s prošlošću, ode u Srebrenicu. Na mjesto Magnum Crimena. Koji on zove masakr, a tek pod prinudom voditelja i genocid. Jer ako se odlučio nakon dvije i po decenije na to suočavanje, onda bi bio red da Đukanović ode i klekne u Srebrenici. Poput Branta u Varšavi. S tim što Brant nikada nije bio Hitlerov izvođač radova već pripadnik norveškog partizanskog pokreta. Ali odlučio se na taj čin da bi skinuo dio sramote sa naroda kojeg predstavlja.To bi bilo pošteno - svaki drugačiji motiv za odlazak bio bi samo “neodgovarajući supstitut”. Čak u tolikoj mjeri da bismo, ako se duboko zamislimo, mogli zaključiti da predsjednik DPS ne ide u Srebrenicu zbog suočavanja sa tamnim stranicama svoje, a time i naše prošlosti, već zbog izborne godine i bremenitih problema. Da zaduži Bošnjake za još jedno glasanje za svoju stranku i privatnu državu?! Jer ako ne glasaju za DPS (SD ili BS) na jesen, mogla bi im se sa Mandićem i SPC ponoviti neka od strašnih epizoda iz 90-ih. (Ako ne vjerujete pitajte Nikolaidisa). Ispalo bi tako da predsjednik opet dijeli i straši građane, iako bi trebalo da ih miri i bodri... Jer da litije i hiljade građana koje je Đukanovićeva politika izvela na ulice nijesu razlog njegovog nenadanog kajanja zbog genocida u Srebrenici, davno bi tamo otišao. I kleknuo. Umjesto što se pravio neupućen u tu temu ili što je, u najboljem slučaju, izražavao žaljenje zbog počinjenog genocida, šaljući u Potočare “nedogovarajući supstitut” u liku Filipa Vujanovića.Srebrenica bi, dakle, mogla biti velika šansa za našeg predsjednika. Bar da se on, za početak, suoči sa najtamnijim stranama politike kojoj je tako zdušno pripadao. Bio bi to prvi korak ka suočavanju i nas, samih građana, sa težinom tog zločina. Što je dosad izostalo, istina ne samo kada je Crna Gora u pitanju, upravo zbog političkih elita koje su rođene u vrijeme genocida u Srebrenici i danas čuvaju vlast na tekovinama tog zločina.Jer kada Đukanović otkloni sve dileme vezane za donosioca odluke o masakru, onda neće imati problema ni sa definicijom inspiratora i tvoraca rata, a još manje sa kvalifikacijom samog zločina."Aušvic-Birkenau je njemački logor smrti. Stvorili su ga Njemci. Stalo mi je da naglasim tu činjenicu. To je odgovornost koja nikada ne prolazi. Aušvic se nalazi u Poljskoj, ali su u logoru izvršioci zločina bili Njemci"!Ovo su već riječi aktuelne njemačke kancelarke, Angele Merkel, tokom nedavne posjete najstrašnijem od svih koncentracionih logora. Ona se, dakle, ne krije “iza lažnih heroja koji su se utrkivali u zločinu” - niti ima dileme oko odgovornosti za zločin, piše Ivanović za Vijesti.Kada bi Đukanović bio na tom nivou, onda bi mnogo učinio posjetom Srebrenici. Otvorio bi oči i sebi i podanicima. I onima koji šetaju i tako se protive njegovom evropskom Zakonu, kao i onima koji sjede kući, podržavajući Zakon, kako nam Šef objasni u istom intervjuu. Jer svi oni su pripadnici naroda koji do danas trpi posljedice predstave koju je režirala neodgovorna grupa političara čiji je makar nevoljni saučesnik, ako ne vatreni pristaša, bio i sam Đukanović.Zato bi predsjednik u Srebrenici, kada se već odlučio na taj put, parafrazirajući Merkel, mogao da kaže ili zapiše: “Osjećam duboki stid zbog varvarskih zločina koje su ovdje izvršili i moji Crnogorci. To su bili zločini koji su prešli sve granice toga što čovjek može da zamisli". Naprijed Predsjedniče, možeš ti to.