Elis Bektaš: Crna Gora kao Hindukuš

Ovako počinje komentar književnika Elisa Bektaša objavljen na sajtu Žurnal.me, koji ovde prenosimo u celini.

Čitava ta stvar, međutim, nije ni izbliza tako jednostavna – osuda spomenika Đurišiću nije dovoljna za liječenje od istorije duboko oboljelog crnogorskog društva. Naime, on je samo jedan u nizu bizarnih i kontroverznih istorijskih likova koji su dočekali da im se u Crnoj Gori podižu spomenici, biste i spomen-ploče, pri čemu oni dolaze iz različitih vojnih i političkih okvira. Tako se današnja Crna Gora diči spomen-obilježjima ne samo Đurišiću, već i Jusufu Čeliću u Gusinju i Osmanu Rastoderu u Petnjici, a krilo akademske zajednice odano idejama Mila Đukanovića metodički utire put ka rehabilitaciji Pavelićevog pripuza Sekule Drljevića.

Najjednostavnije rješenje, koje se naizgled samo od sebe nameće – da se zabrani spomenička memorijalizacija svih crnogorskih zločinaca i kolaboranata, ipak ne bi bilo dovoljno. Prije takvog rješenja valja se zapitati šta sve leži u temelju motivacije da se podižu spomenci onima koji su vlastitim djelima odbacili vlastitu ljudskost.

Ni taj odgovor nije jednostavan i prost, već se proteže u rasponu od činjeničnog bujanja vulgarnih monoetničkih nacionalizama, preko eksploatacije mitomanije kao potentnog oruđa za vladanje zatucanim društvima, pa sve do činjenice da Crna Gora obiluje spomenicima u čast likova čije su ruke ništa manje krvave od Đurišićevih, Čelićevih, Rastoderovih…

I tu se dolazi do srži čitavog problema koji traje, i uvećava se, zahvaljujući odsustvu volje i sposobnosti nadležnih institucija te političkih i akademskih elita u Crnoj Gori da otvore Pandorinu kutiju iz koje bi isplazalo gorka, ali dugoročno ljekovita spoznaja da je Drugi svjetski rat na njenom prostoru bio skup mučnih i tragičnih događaja koje treba odmjereno izučavati, ali nipošto slaviti, ukoliko ta zemlja ima želju da krene putem emancipacije i da konačno iskorači iz svojih istorijskih tama.

Kao što to obično biva, u Jugoslaviji, pa samim tim i u Crnoj Gori, pobjeda jedne strane u surovom i nemilosrdnom građanskom ratu koji se vodio u uslovima okupacije, donijela je sa sobom ideološki i propagandno oktroisanu sliku prošlosti, koja nije služila samo za potvrdu legitimiteta pobjednika da vlada, već i da pobjednika abolira od počinjenih zločina koji se, posebno na tlu Crne Gore, skoro izjednačavaju sa zločinima poraženih.

Strah od revizionizma mogao se razumjeti u poslijeratnoj Evropi, suočenoj sa užasima nacizma od kojih mnoge Evropa nije željela da vidi, premda su se odvijali pred njenim očima. Ali taj se strah pokazao kao dugoročno pogrešan i poguban pristup, jer je tabuizacija pobjedničkih, ideološki oblikovanih, istina otupila društveni refleks i zamutila društveni vid pa Evropa nije primijetila da pred njenim očima stasavaju nove alotropske modifikacije nacizma i osmotičnim se procesima probijaju u parlamente i vlade evropskih zemalja.

Pored toga, strah od revizionizma u izravnoj je opreci sa imperativima etičke, pa čak i logičke konzistencije, koji zahtijevaju da svaki zločin bude jednako tretiran, dakle kao zločin. Tamo gdje se taj princip ne uvaži, tamo se društvena energija troši na budalasto i infantilno istjerivanje nekakve istorijske pravde koja sa pravdom ima onoliko veze koliko današnji crnogorski „antifašisti“ i „fašisti“ imaju veze sa antifašizmom i fašizmom.

A nemaju baš puno veze, već je to jedna opskurna galerija portreta bizarnih likova među kojima se nalaze antifašisti čiji je antifašizam zasnovan na činjenici da su pogledali par filmova Veljka Bulajića i Hajrudina Šibe Krvavca, te četničke vojvode koje u iskustvu nemaju vođenje vojske u boj. Karikatura do karikature.

Pritom su te karikature budalaste i neuke, ne vladaju ni pojmovima ni vještinom mišljenja već, poput onih tajvanskih lutkica sa integrisanim MP-3 plejerima do u beskonačnost ponavljaju otrcane i svakog značenja lišene fraze. Zbog toga su sve te karikature bolno nesposobne da shvate kako su i fašizam i antifašizam u Crnoj Gori zahvaćenoj drugim svjetskim ratom minorne i marginalne pojave, jer je tadašnja društvena svijest, duboko ukorijenjena u predmoderno vrijeme, nesposobna da dobaci do razumijevanja tih pojmova.

Crnogorski komunisti nisu kadri da shvate komunizam kao globalnu ideologiju, već pod njegovom etiketom nastavljaju da vode davne plemenske ratove. Na isti način, ni crnogorski nacionalisti nisu sposobni da shvate fašizam, pa čak ni moderni nacionalizam, već je njihova svijest zapretena u plemensko, dakle primitivno mišljenje.

Bolest crnogorskog društva ne leži, dakle, u samom Drugom svjetskom ratu pa se stoga u njemu ne može pronaći ni lijek. Ta bolest leži u izopačenom kulturološkom kodu, kog vladajuće elite već par vijekova nameću društvu, pretvarajući ga u prostor mitopoetike, prostor u kom mišljenje uzmiče pred emocijom i u kom su pojmovi časti, čojstva i junaštva u stvari opisi zatucanosti i pozivi na nasilje, prostor u kom život pod teretom povrijeđene časti postaje nepodnošljiv pa se olako pribjegava ubistvu. Takvo je društvo izrodilo i Pavla Đurišića i Jova Kapičića i Jusufa Čelića, takvo društvo i danas rađa njihovim burlesknim karikaturama, sa skoro seksualnim fetišom na krvoločne pse rata.

Zbog toga je Crnoj Gori od životne važnosti da se prene iz košmara u kom već predugo živi i da prione na dugotrajan posao liječenja koji će se sastojati od korjenitog zaokreta u obrazovanju, kulturi, u svim aspektima svakodnevice, kako bi barem budući naraštaji mogli dobiti priliku da žive u društvu koje neće biti čagaljski krvoločno, papagajski repetitivno, magareći tvrdoglavo i ljudski budalasto.

Premda je možda i nesvjesno toga, crnogorsko društvo vapi za istinom, ali ne za onom istorijskom, već za pojmovnom istinom. Kada se njome ovlada, tada će se posljedično razumjeti i istorija, bez nje će svaka istorijska istina biti samo budalasta mitopoetika i maligna propaganda. Nakon toliko dugo vremena provedenog pod teretom raznih ideologija i raznih vlasti, crnogorsko društvo nije oboljelo samo sociološki, već i antropološki a samo pojmovna istina može liječiti i na antropološkom i na sociološkom planu. Bez nje, crnogorsko društvo regresira ka zbiru primitivnih plemenskih zajednica kojima će se uskoro baviti antropolozi, jer im nedostaje složenost društvenih odnosa da bi bile predmetom bavljenja sociologa.

Da li će liječenje Crne Gore od nakaradnih pojmova i od istorijske mitomanije dovesti do jačanja ili slabljenja države, to u ovom času niko sa sigurnošću ne može znati. Ali bez tog liječenja Crna Gora će nastaviti da živi u vlasti raznih bilmeza i mamlaza kojima su društvena zatucanost, zaprđenost i isključivost stubovi na kojima počiva njihova politička moć. Bez tog liječenja, Crna Gora će sve više ličiti na Hindukuš gorje u graničnom pojasu Avganistana i Pakistana, tom carstvu primitivne tradicije i izopačene časti zbog koje je lakše ubiti nego ispiti čašu vode.

Zato je svako današnje podvriskivanje u slavu komunista ili četnika, bjelaša ili zelenaša, ili ma kojih drugih učesnika u nakaznoj istoriji i svako izvikivanje budalastih parola, samo buka kojom se, na način kojim primitivna plemena, prema antropološkim istraživanjima, tjeraju zle duhove, tjera budućnost od Crne Gore.