5
Imam dovoljno razloga da nastavim tamo gdje sam stao prije 20 godina, želio sam da mi dijete živi i radi u svojoj državi pristojno i dostojanstveno od svoga rada, kao i mnoga druga djeca, a šta smo doživjeli, šta smo im ostavili, pita se u razgovoru za Nova.rs bubnjar Dragoljub Đuričić.
Bubnjevi Dragoljuba Đuričića i njegovih kolega su od devedesetih naovamo bili neka vrsta simbola uličnih protesta protiv režima ili, kako on to kaže, ritam slobode. Prvi put izašli su na ulice sa bubnjevima u čuvenim zimskim protestima 1996/97, potom i svaki put kada je trebalo iskazati nezadovoljstvo. Đuričić se pomalo povukao iz javnog života, onoliko koliko poznatom profesionalnom muzičaru to može da pođe za rukom, i sa sinom vodi školu bubnjeva. Bubnjevi se ponovo čuju na protestima, a Đuričića ovaj put zatičemo van Beograda. Pripada generaciji starijoj od 65 godine i odlučio je da izolaciju provodi na selu. Ali ko zna, kaže, možda se opet bliži dan da uzme doboš u ruke i izađe na ulicu.
Šta vas je navelo 1996/97 da sa dobošem izađete na proteste i organizujete bubnjare?
To je bila spontana reakcija mladosti, bunt građana Srbije, njene avangarde, želje za istinom, reakcija na dugogodišnje stanje u drustvu, na majke i sestre u crnini, na mladost koja je dala svoje živote u ratovima za nečije glupe i lažne ideje. To je bila istina koja je jednostavno morala da se izbije na površinu. Istina se nikada sakriti ne može, možda je spora, ali uvijek dostižna, nesto slično kao i pravda, ali…
Mislim da se kod mladosti javila ta ideja eksplozivnosti, nešto je u njima tinjalo i rasplamsavalo se kao vatra. Bubanj je bio sam za sebe dovoljno moćan, pozitivan, glasan i svojom energijom je nosio sve pred sobom. Išao sam sa osmjehom, nošen ritmom na vodene topove, kordone, ništa nas nije moglo zaustaviti! Jednostavno je mogao da skrene pažnju građana, da ih pokrene i kasnije je prerastao u simbol slobode, istine, demokratskih promjena, dio istorije… Mislim da su pokušali mnogi da ga okaljaju, ali nisu uspjeli i ostao je čist da prkosi kao jedini pravi simbol demokratskih promjena u Srbiji. Sve ostalo je vremenom ozbiljno devalviralo.
Mislim da je moje prvo bubnjanje samo od sebe izašlo iz mene, nešto me je tjeralo da istrajem, da ne stanem, a možda i zbog toga što su svi mediji bili blokirani, pa sam svirajući ulicom pronosio glas, noseći vijest po principu „daje se na znanje“ sa željom da se čuje neka druga istina, drugačije mišljenje i da se skrene pažnja da narod čuje kako postoji i drugačije mišljenje od onoga koje se svakodnevno čuje preko radija, TV-a, štampe…
Neki žale što još onda nije iskorišćena neponovljiva energija, a drugima je to, sa naknadnom pameću, izgledalo kao ništa drugo do veliki karneval. Kako vama to izgleda sada?
Danas svako priča ono što mu odgovara, glumeći hrabrost i pamet, i bez ikakve vizije, papagajski ponavljajući one riječi koje narod želi da čuje. Stičem utisak da kako se ko pojavi na čelu vlasti, tako sa njim počinje nastanak svijeta, a iza je brigada po fizionomiji biranih podanika, koji svojim prisustvom čekaju priliku kako da potvrde glasnogovornika, pravdajući svoje postojanje.
Koga je bubanj doveo na vlast – hvalio ga je, a koga je „skinuo“ – kudio ga je.
Istina bubnja je sasvim drugačija, oni nikoga nisu dovodili na vlast, već sa narodom negodovali zbog onog što nije vrijedjelo, korakom u ritmu iskazujući svoje nezadovoljstvo. Uličnim šetanjama stvorio se ritam koji je nosio sve pred sobom, izrodio bubnjeve, tako da su bili i ostali uz narod.
Bubnjevi i bubnjari su čisti kao suza, oni su istina i svijetla tačka sjećanja na jedno vrijeme, vrijeme puno nade, očekivanja, budućnosti. Lijepo se bar sjetiti se tog vremena, a i nekako se nameće ono „bar smo pokušali“.
A ako je bilo “karnevalski”, zašto se i danas bubnja plaše? (Na vlasti su svi do jednog oni koji su vec jednom od tog bubnja i „pali“.) Zašto sam toliko godina „šikaniran“, moji koncerti, zašto se plaše mog lica mali sitni voditelji, urednici, zašto sam prećutno zabranjen na svim medijima, zar baš nemam ništa da kažem? Sada sam se na to i navikao, na tangira me, naprotiv, baš mi takvo stanje odgovara, imam još nekoliko stvari da istjeram do kraja i toliko.
Prošlo je dvadeset i vise godina, a to je svježe kao da je juče bilo. Pita li se iko zašto je to tako?
Ponavljali ste to i kasnije. U kakvim prilikama?
Bubnjarske koncerte sam počeo da organizujem još davne 1987. godine i organizujem ih i dan-danas. Nisam bubnjao na ulicama i odbio sam sve velike finansijske ponude Ukrajine, Tunisa… jer sam to radio iz ličnog uvjerenja u svojoj zemlji sa svojim narodom, zbog svog djeteta da živi, uči i radi u svojoj zemlji, a ne da bude dobar “nekome tamo”. Nisam mogao da prihvatim etiketu uvreženog profesionalnog demostranta, buntovnost se nosi i ne naplaćuje se.
Moje bubnjanje na ulicama Srbije se dogodilo spontano 1996/97. i već organizovanije 2000. godine, tada i nikada više.
Ja sam iz Crne Gore i to je bilo kada smo bili jedna drzava, a kasnije, političkim razvojem, dobio sam prećutnu etiketu „terazijski Crnogorac“ u Crnoj Gori, a u Srbiji „idi dolje, pa ruši Mila“.
Ovaj narod je čudan, plitkouman, nema moć pamćenja, brzo zaboravlja, a još manje zna da rasuđuje. Ovdje 90 odsto ljudi ne zna šta znači riječ „kosmopolit“, ne bi me čudilo da misle da je planeta zemlja ravna ploča pošto misle da je Srbija centar svijeta i da su Srbi nebeski narod.
Mene je „Titova drzava“ učila kosmopolitizmu, da poštujem starije, da i drugi ljudi imaju ista prava kao i ja (bar kada je kiseonik u pitanju) i to je najveci stepen ljudskog vaspitanja, morala i etike, uvažavanje na prvom mjestu čovjeka kao biće, kao i prava na osnovne ljudske slobode, pravo na život.
Najvažnija stvar na svijetu koju je čovjek izmislio, to je rock ‘n’ roll. Jednako je važno kao i pobjeda nad fašizmom, to je sigurno jedna od najvećih pobjeda čovječanstva.
Osnovna poruka roka je bunt, istina. To je najveći stepen lične slobode svakog od nas, prava na misao, stav, stil. Mi smo generacija koja je dobrim djelom doprinijela stanju svjetske politike, kao i vremenu u kome smo bili počeli istinski lijepo da živimo, čisto, iskreno, na vrlo prirodan način, zaboravljajuci da postoji nešto što se teško predvidjeti može, to je ljudska ćud. Pojedinci su počeli da se enormno bogate i to im pomucuje um, a uspijevaju da ugrabe i moć. Ta pojedinačna moć bolesnih umova je oduvijek problem čovječanstva. Srećom da i priroda ima svoja pravila i pravdu.
I Hitler je htio da čitav svijet baci pod svoje noge, zna se kako je završio. Ta kosmička pravda nam je i nada i vjera.
Isto se dogodilo dolaskom demokratije u Srbiju, sve dok se nisu osvijestili oni koji predstavljaju „polusvijet“ ovog društva, oni kojima je neko dao oružje, pa su ga upotrijebili, napravili rat i nikom ništa, pritom im je dat prostor da njihovo mišljenje nešto znači.
Gledajući emisiju “24 minuta” pomislih: „Bože, koliko mi u ovom trenutku imamo talentovanih i mladih ljudi, samo u muzici, a nemamo ih gdje vidjeti ni čuti, medijski prostor popunjavju podanici i poltroni, umišljene zvijezde po mjeri netalentovanih ljudi, koji da nemaju političku pozadinu i partijski interes ne bi sakupili ni dva posjetioca!”
Vaši su se bubnjevi čuli i u prvim redovima 5. oktobra. Posle toga su se, kako ste jednom rekli, „oni koji su se krili iza vaših doboša okoristili“. Kako i čime?
Krili su se oni koji nisu bili iskreni u ideji Petog oktobra, oni koji su prelijetali spasavajući sebe i mizerne interese u obliku matrijalnog. Ubistvom premijera, Srbija je pokazala šta misli i kojim putem ne smije da ide, dva djeteta su ostala bez oca, supruga bez muža, oduzeše čovjeku život i nikom ništa. Da je drugačije, znali bismo ko je dao nalog za likvidaciju Đinđića.
Čime su se okoristili? Uporedite ondašnja lica i događaje sa sadašnjim vremenom i sadašnjim pozicijama i sve će biti jasno.
Bubnjevi su nekako kod nas postali i neka vrsta simbola protesta. Kako to objašnjavate?
Na pocetku ovog razgovora sam rekao da je bubanj sam po sebi dovoljno glasan.
U momentu kada sve što je normalno postaje skrajnuto i utišano do mjere da se, ma koliko glasno i razumno govorili, vaš glas ne čuje i nema načina da se čuje, u vama proradi bunt i jedini način da se probijete kroz “nepristojnu buku” onih drugih jeste da posegnete za najprirodnijim sredstvom, a to je oduvijek i zauvijek bubanj. Njegovom glasnošću i energijom sve se kaže, on sve pokrene i sve je jasno!
Imate, kažete, i više razloga da budete protiv ove vlasti nego ondašnje, ali ne idete na proteste. Zašto?
Mislim da mladi i nezadovoljni ljudi moraju sami da smisle stil i način negodovanja, ne treba da ih ja vodim svojom energijom. Drugo, ne pamtim da je jedan te isti čovjek u dva navrata uspio uraditi uspjesno „istu stvar“. (Ma koliko sada mislili da ja ova vlast drugačija, rehabilitacijom ljudi, kulture, TV serija, muzike, javnih ličnosti iz vremena devedesetih, pokazali su da to isti, možda ih je novo vrijeme malo prepakovalo.) Treće, sada su vremena drugačija, drugačije se i misli.
Već sam zbog nepristajanja na ponude da im se pridružim, i na razne kompromise, imao prilike da se uvjerim kako se o meni razmišlja, tako da mi nije čudo da je ostao pečat bubnja jos dovoljno jak i da ga se nerado sjećaju. Malo je smiješno što svi traže bubnjare, nije važna partija ni ideja, platiš 10 evra i sve tutnja, svako na svoju stranu. Razlika je što smo mi devedesetih svirali ulicama iz ubjeđenja u uspjeh, sa vjerom u pobjedu, niko nas nikada nije plaćao niti je to bio motiv, jednostavno smo vjerovali u pobjedu.
Čujete li i ove ritmove protiv režima u 20.05 i kako vam zvuče?
Volim kada narod iskazuje želju za promjenama i pokazuje svoju hrabrost javno iskazujući da se ne plaši. Naš predsjednik, (poštujem funkciju koju obavlja i lojalan sam građanin ove zemlje, bez obzira na to da li se slažem sa politikom koju ova vlast vodi i da li vjerujem u nju), svaki dan pominje da se nikoga ne plasi, a mislim da je sasvim drugačije, inače ne bi to ni pominjao. A to kako zvuce? Hm… Važna je poruka, važno je da se narod budi i da želi da iskaže svoje negodovanje, jer mislim da je dosta trpio. Nešto ovdje debelo ne valja!
Jedan bubnjar na Dorćolu, recimo, iznosi ceo komplet na terasu, ozvuči ga i udara ritam u to vreme. Šta biste mu poručili?
Samo da nastavi, svako se bori onim što najbolje zna. Jeste li vidjeli Italijane u najgorim trenucima kako su se sa svojih balkona ponašali? Divili smo im se. Ovdje ima mali milion razloga za negodovanje i ne mora sve da se gleda kroz politiku. Mogu da živim bez politike, ona mi ama baš ništa ne treba.
A kako vam zvuči odgovor na to, skoro istovremeno, ali sa parolama usmerenim protiv opozicije?
Opozicija ima svoje probleme, ona se osjeća uzaludno jer niko ne zna niti čuje šta oni misle i šta predlazu. Mislim da ima vrijednih ljudi koji imaju znanja i umijeca, bez obzira na to što su ih vladajuci toliko iskompromitovali da će se teško od toga oprati. Ja sam zadnji mjesec dana na selu i tek sada sam vidio sta znaci nemati N1 i te male stanice koje ponešto kažu drugačije. Jednostavno je medijska slika u Srbiji takva da ako nemate baš mnogo mozga vi ne znate da postoji drugo mišljenje, drugi svijet, drugi ljudi. Žao mi ih je što nemaju prilike da iskazu šta misle i žele. Čak im zamjeram sto nasijedaju i troše ono malo vremena na ono što im vlast naturi i tu se upecaju, pa budu isti ili gori, za javnost naravno.
Šta biste poručili vlasti, a šta opoziciji?
Želim da poručim i vlasti i opoziciji da slušaju šta narod ima da kaže, ali da imaju na umu da narod čine i „ovi“ i „oni“ i da država postoji da bi bila u službi naroda, a ne narod u službi drzave, da ne gube iz vida činjenicu da je narod njihov poslodavac, da ima pravo da ih mijenja onda kada oni posao ne obavljaju valjano. Jednako kako se sadašnja vlast oglušuje na postojanje drugog mišljenja, tako se i sadašnja opozicija ponašala prema postojanju ovih drugih. Srbiju ipak čini i seljak, i profesor, i doktor, i pijacar… J… ga, to se nekako uvijek zaboravi.
Šta bi trebalo da se dogodi pa da ponovo sa dobošem izađete na ulicu?
Vidim da mi se sin uskomešao, jako je nezadovoljan. Posmatram ga i pitam se „a kako i ne bi?“. Neću o njemu, o tome zašto i kako… Dobro svi znamo šta nam mladi misle i šta im je imperativ. Šta smo im ostavili, da li smo uspjeli da im napravimo pristojno mjesto za život ako nam toliko odlaze? Ja imam dovoljno razloga da nastavim tamo gdje sam stao prije 20 godina, želio sam da mi dijete živi i radi u svojoj državi pristojno i dostojanstveno od svoga rada, kao i mnoga druga djeca, a šta smo doživjeli, šta smo im ostavili?
U međuvremenu je bilo svega i svačega, uglavnom sam ćutao, osjetio sam da neki ne smiju da me zovu u medije, a drugi su preko mojih nezvanja dokazivali svoju privrženost vodećima. Ne volim da se ponavljam, ali nikad ne reci nikad…
Imam nadahnuće kao kada bi se rodila nova ideja, nešto se opet u mom tijelu događa, neki se adrenalin pojavljuje. Bubnjari Beograda su odavno postali simbol promjena i dio novije srpske istorije, pa… ko zna, možda se bliži dan da opet uzmem doboš u ruke, vidjeti ćemo kako će se stvari razvijati. Ko zna…
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare