Stradanje Boška i Admire: Zagrlila ga je i sačekala smrt

Boško Brkić i Admira Ismić upoznali su se u Sarajevu 1984. godine. Boško je bio Srbin, Admira Bošnjakinja, Muslimanka."Odgojila sam sinove bez razmišljanja o religiji i naciji. Nikad im nisam govorila da su oni Srbi, a da su ovi drugi Hrvati i Muslimani. Nisam Admiru gledala kao Muslimanku, kao različitu. Gledala sam je kao djevojku mog sina, koju je on volio i koju sam ja voljela", ispričala je Boškova majka Rada u dokumentarcu o mladom paru snimljenom u kanadskoj produkciji.Boško i Admira bili su nerazdvojni punih osam godina, planirali su zajednički život i venčanje... "Samo nas metak može razdvojiti", navodno je govorila Admira. Nažalost, upravo je metak označio kraj ove ljubavne priče.

Mladi par je ratno stanje dočekao u Sarajevu. Uprkos pozivima Boškove porodice da 1992. napusti grad, on je to odbio, nije hteo bez Admire. Godinu dana kasnije, uprkos negodovanju Admirinih roditelja, odlučili su da pobegnu iz pakla rata i odu negde gde će moći normalno da žive. S rančevima na leđima i držeći se za ruke.Tog 18. maja 1993. oko 17 sati su se našli na "ničijoj zemlji", na mostu Vrbanja koji povezuje centar grada s naseljem Grbavica, tada pod kontrolom snaga bosanskih Srba. Nikad se nije saznalo ko je bio snajperista koji ih je oborio. Boško je ubijen prvi, a Admira nije htela da ga napusti - zagrlila ga je dok je ležao na asfaltu i sačekala da i nju stigne smrtonosni metak. Imali su samo 25 godina.Njihova tela danima su ležala na tom mestu, jer nijedna strana nije smela da im priđe. Tek osmog dana je srpska vojska odnela njihova tela i sahranila ih u Lukavici na srpskom vojničkom groblju, a posmrtni ostaci su 1996. po želji Admirinih roditelja i uz saglasnost Boškove majke preneseni na groblje Lav u Sarajevu. Boško i Admira počivaju zajedno.Nikad se nije saznalo s koje strane su pucali, nikada nije pokrenuta istraga i nikada niko nije optužen za ovo ubistvo. Ipak, priča o "sarajevskom Romeu i Juliji" obišla je svet, i zauvek je sačuvana u pesmama, kao simbol Sarajeva i ljubavi koja je jača i od smrti.

embed]https://www.youtube.com/watch?v=OMMfW3IqiFE

/embed]Zabranjeno pušenje: Boško i AdmiraDavno je to bilo, u zemlji koje nema višeNešto je prekrilo vrijeme, nešto ljudi zaboravišeSjećam se sudbina mnogih, u gradu ispod TrebevićaAli Boško i Admira, to je već bila filmska pričaOko njih su gorili dani, nisu ni imali šanseAl’ teška vremena uvijek donesu velike romanseNisu bili iz plemena istog, nit’ su imali istog bogaAl’ imali su jedno drugo i san o bijegu iz sveg togaKažu da ljubav može sva zla pobijeditiAl’ izgleda da čovjek ne zna to oružje upotrijebitiRef.Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volioI niko nikad neće, sve dok Miljacka voda tečeI pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednomDa se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastavaTo se ovdje događa često, postoji neki nevidljivi pragKoji pređeš i anđeo u tebi odbaci krila i postane vragI pred snajperom na Vrbanja mostu i pred onim što sve najbolje znaNjih dvoje su stajali sami, na zadnjoj stanici svoga snaZato sjetite se njih, svi vi veliki i moćniŠto na retrovizoru, umjesto u srcu, držite ljubav, vjeru, sveti likZato sjetite se njih, ne smije biti vam svejednoZar je nebo jedino mjesto, gdje možemo biti jedno…Gdje možemo biti… Zajedno…Ref.Ma kakva Julija, kakav Romeo, niko se nije tako volioI niko nikad neće, sve dok Miljacka voda tečeI pitaj se kad će još jednom, na svijetu malom bijednomDa se dotaknu srca dva i stave ljubav ispred zastava***Pratite nas i na društvenim mrežama:FacebookTwitterInstagram