1
Osam „sušnih godina", ko će kome, nego svoj svome i zaboravljeni dobitnici olimpijskog zlata
Tekst Reufa Jakupovića prenosimo u celosti bez ikakvih promena.
U poplavi apsurda svojstvenih za manji bosanskohercegovački entitet Republiku Srpsku, po kojima su je zlobnici i „preimenovali“ u Apsurdistan, jedan skoro redovno izbija na površinu te poplave kada Banja Luka 22. aprila proslavlja Dan grada, nekada Dan oslobođenja od fašizma. Naime, u okviru proslave svake godine se dodjeljuju gradska priznanja zaslužnim pojedincima, ustanovama i organizacijama, pri čemu je u centru pažnje dodjela najprestižnijeg priznanja – Ključa grada s
Poveljom Počasni građanin. A upravo je dodjela ovog priznanja, od njegovog ustanovljenja pa sve do danas, pokazala svu raskoš apsurda kojim je popraćena. Uz časne izuzetke, naravno.
PROČITAJTE JOŠ:
Da vidimo to kroz retrospektivu dosadašnjih dodjela. No, prije toga moramo reći da je priznanje Ključ grada s Poveljom
Počasni građanin ustanovljeno 2004. godine i da se ono, shodno odluci o ustanovljenju, dodjeljuje pojedincima kao poseban vid priznanja za rad i djela od opšteg značaja (za Banju Luku, naravno), u svim oblastima stvaralaštva. A ko je sve do sada dobio najprestižnije banjolučko priznanje, ne računajući 2020. godinu, u kojoj je zbog pandemije koronavirusa dodjela izostala?
Najprije, čak sedam godina je „prohujalo s vihorom“, odnosno sedam puta priznanje nije nikome dodijeljeno, što je
svojevrstan apsurd – vjerovatno nigdje zabilježen. Zar je Banja Luka na to spala da nema žitelja kome bi se moglo uručiti
najprestižnije gradsko priznanje, pitanje je koje se samo po sebi nameće. Ima i uvijek je imala, ali…
Apsurdno je i da, kada je riječ o dobitnicima žiteljima Banje Luke, gradski ključ uglavnom dobiše članovi vladajuće partije – njih petoro do sada. Među njima i troje političara s najvišim rejtingom u Republici Srpskoj: Milorad Dodik, Nebojša Radmanović i Željka Cvijanović. A, ako ćemo pravo, ovoj trojki ključ i nije trebao. Otključavaju oni i zaključavaju ne samo Banju Luku, nego i vascijelu Republiku Srpsku. Pa iz nje izlazi ono što valja a u nju ulazi ono što ne valja, A napose: zar je politika (posebno ona nakaradna) stvaralaštvo?
Zar nije apsurdno i da je čak pet puta najviše gradsko priznanje otišlo u ruke stranaca. U dva navrata osnov za dodjelu je bila humanitarna aktivnost. Zahvljujući tom osnovu, s priznanjem se prije dvije godine iz Banje Luke u Beograd vratio i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Kao da je pružanje humanitarne pomoći neki vid stvaralaštva, a ne, u nekim slučajevima (kao i u ovom Vučićevom), samo puko davanje milostinje. Nerijetko, ne iz vlastitiog džepa. A biblijsko načelo kod davanju milostinje je „da ne treba trubiti pred sobom“ a kamoli davaoca još i nagrađivati. Najkontroverznija dodjela strancu bila je 2015. godine, kada je Ključ grada s Poveljom Počasni građanin dodijeljen teniseru Novaku Đokoviću, čije stvaralaštvo (vrhunski tenis) dotada nikada uživo nije ni viđeno u gradu koji mu je to priznanje dodijelio. Ovaj, jedan od najboljih sportista svijeta, to priznanje do danas nije preuzeo. Vjerovatno je procijenio da ga nije ni zaslužio. Možda ga je ipak preuzeo tokom teniskog turnira Srpska open, koji je upravo održan u Banjoj Luci.
PROČITAJTE JOŠ:
Bez obzira na valjanost narodne mudrosti koja kaže da „niko ne može natkati marama da cijelom svijetu poveže usta“, sa
sigurnošću se može reći da su u tri navrata dobitnici Ključa grada s Poveljom Počasni građanin bili istinski stvaraoci koji su Banjoj Luci dali zaista mnogo. Prije svih, misli se na Svetislava Milosavljevića (priznanje dobio posthumno), koji je kao ban bio neumorni graditelj Banje luke u periodu od 1929. do 1934. godine. Tu je i proslavljeni rukometni golman, zlatni olimpijac Abas Arslanagić.
Ako, koji je po mišljenju svjetskih rukometnih autoriteta jedan od najboljih, ako ne i najbolji golman svijeta svih vremena. I na kraju, tu je i Kolja Mićević (priznanje dobio kada i Arslanagić), koji je dao veliki doprinos razvoju kulture, s izuzetnim ostvarenjima u oblasti književnosti i prevodilaštva. Ovoj trojici bi se, bez dileme, mogao pridodati i Goran Talić (priznanje dobio kada i Cvijanovićka), veoma uspješan privrednik – direktor Zavoda za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju.
Da, to je bilo do ove godine. A ove, ko je dobitnik? Niko. Ne, nije to neki Niko, nego niko – kao i sedam puta do sada. Bruka i sramota. I grijehota, ako ćemo pravo. Pogotovo, ako se uzme u obzir da je bilo samo nekoliko prijedloga za dodjelu, a da je prijedlog nadležne skupštinske komisije da se najviše priznanje nikome ne dodijeli Skupština grada prihvatila bez ijedne riječi.
Apsurdno je, dakle, da je samo nekoliko Banjolučana, članova pomenute komisije (a devetero ih je u komisiji), odlučilo je da se nikome u gradu od nekih dvije stotine hiljada stanovnika ne dodijeli najviše gradsko priznanje. Baš hrabra odluka, a napose nedemokratska. A kada smo već kod demokratije, podsjetimo da je čuveni grčki filozof Sokrat (470. do 399. p.n.e.) o demokratiji govorio na veoma posprdan način: „Zašto bi tri glasa one tamo trojice budala vrijedilo više od mog jednog glasa“.
Navođenje ove lucidne Sokratove misli nije nikakva gruba asocijacija na demokratiju koja se ispoljava u skupštinskim klupama grada Banja Luka, bar kada je u pitanju dodjela najprestižnijeg gradskog priznanja.
A da li Banja Luka ima pojedinaca koji su s pravom zaslužili da im se ove godine dodijeli Ključ grada s Poveljom Počasni
građanin? Ima, kako da ne. Prije svih, to su četvorica bivših rukometnih mušketira: Zdravko Rađenović, Nebojša Popović, Milorad Karalić i Zlatan Arnautović. Nema Banjolučanina, pogotovo onog autohtonog, kome ova imena nisu poznata. Ova četvorka legendi banjolučkog Borca je, tokom svoje impresivne igračke karijere, u grad na obalama zelenog Vrbasa donijela pregršt titula državnog prvaka i pobjednika nacionalnog kupa. Trojica prvoimenovanih su i osvajači titule klupskog prvaka Evrope. A iznad svega, oni su, kao reprezentativci Jugoslavije, sa najvećih svjetskih rukometnih smotri donijeli i zlata, i srebra, i bronze: četiri olimpijska zlatna odličja te jedno zlatno, jedno srebrno i četiri bronzana odličja sa svjetskih prvenstava. Oni su tokom višegodišnje karijere priuštili bezbroj lijepih trenutaka ne samo ljubiteljima rukometa u Banjoj Luci i bivšoj nam domovini Jugoslaviji nego i ljubiteljima rukometa širom svijeta, a njihovo rukometno stvaralaštvo, nesumnjivo je doprinijelo i promociji Banje Luke u svijetu.
Da bi se očigledna nepravda prema pomenutim rukometašima ispravila, autor ovog teksta, i sam bivši rukometaš, uputio je
prijedlog da se ovogodišnje najviše gradsko priznanje dodijeli grupno svečetvorici pomenutih rukometaša ili da se dodijeli dvojici (Rađenoviću i Popoviću) ili bar jednom od njih (Rađenoviću ili Popoviću). No, bio je to, kako smo vidjeli, „pucanj u prazno“. Za bajne članove nadležne skupštinske komisije predloženi kandidati (dakle, i rukometaši) za najprestižnije gradsko priznanje nisu „dovoljno reprezentativni“, kako u jednom od banjolučkih medija izjavi jedan od članova komisije. Dakle, pomenuti rukometaši su bili dovoljno reprezentativni kada je u pitanju bila Jugoslavija, čiji grb su nosili na majicama, ali oni to danas nisu za Banju Luku. Apsurdno, zar ne.
A bili su i za Banju Luku, istina ranije. Naime, ova četvorka zajedno s još druga četiri olimpijska pobjednika iz Banje Luke ima i „svoju“ ulicu u Banjoj Luci (ulica Olimpijskih pobjednika), a njihovi likova nalaze se na Olimpijskom slavoluku u gradskoj sportskoj dvorani Borik. Pored toga, njihovi likovi bili su svojevremeno i na poštanskim markama Republike Srpske. Ali, ni ta značajna grupna priznanja, eto, nisu dovoljna preporuka da im se dodijeli i pojedinačno priznanje – taj famozni „banjolučki kalauz“.
Apsurd, da veći ne može biti.
Vrhunac apsurdnosti, kada je u pitanju odluka da niko od četvorice predloženih rukometaša ne dobije Ključ grada s Poveljom Počasni građanin, ogleda se i u slijedećem. Naime, kao što smo naveli, to priznanje je dodijeljeno (2019. godine) rukometnom golmanu Abasu Arslanagiću, čiji su dugogodišnji saigrači bili Rađenović, Popović i Karalić. Rukometno umijeće ove trojice i ono čime su zadužili Banju Luku je tik uz Arslanagićevo, posebno kada je Rađenović (pa i Popović) u pitanju. Baš bi bilo interesantno od onih koji ove godine donesoše sramnu odluku čuti odgovor na pitanje: „Kako je Arslanagić ‘dovoljno reprezentativan'’, a ovi drugi nisu“? Kako je krenulo, moglo bi se desiti da se, ne daj Bože, od Arslanagića zatraži da vrati priznanje. Svašta je moguće u Apsurdistanu.
Koliko su članovi komisije kompetentni da predlažu kome će se priznanje dodijeliti, može se zaključiti i iz izjava odnosno svojevrsnih „bisera“ nekih od njih povodom njihove odluke da se priznanje nikome ne dodijeli. Kažu, naime, neki da su rukometaši predloženi kao grupa, a pri tome „zanemaruju“ (čitaj, kriju) da je u prijedlogu rečeno – kako smo u ovom tekstu i naveli – da se priznanje može dodijeliti i dvojici ili jednom od rukometaša. Kažu i da je do sada samo u jednoj godini priznanje otišlo u ruke dviju osoba, a ovom tekstu smo naveli da je to bilo u dva navrata. Kažu i da bi se iduće godine za priznanje trebao predložiti Goran Talić a on je, kako smo u ovom tekstu naveli, to priznanje već dobio. Komentar je suvišan.
Uz prijedlog da se pomenutim rukometašima dodijeli priznanje, autor ovog teksta je dao i ”rukometnu ličnu kartu“
svečetvorice rukometaša. U nastavku ovog teksta, čitaocima ćemo predstaviti samo dvojicu koji su, ipak, za nijansu ispred druge dvojice. Naravno, riječ je o Rađenoviću i Popoviću. Na taj način će čitaoci sami moći zaključiti da li su banjolučki legendarni rukometaši dovoljno reprezentativni da im pripadne najprestižnije priznanje grada Banja Luka.
Zdravko Rađenović Beli je bio kapiten jugoslavenske reprezentacije koja je 1984. godine u Los Angelesu osvojila olimpijsko zlato. On ima i po jednu srebrnu i bronzanu medalju sa svjetskih prvenstava. Za nacionalnu selekciju odigrao je 137 utakmica i postigao 369 golova. S Borcem je četiri puta bio prvak države i isto toliko puta i pobjednik nacionalnog kupa. U finalnoj utakmici za prvaka Evrope bio najbolji strijelac Borca – šest golova. U svijetu rukometa Rađenović je poznat i po jednoj finti koju je koristio u napadu, prilikom zaobilaženja odbrambenog igrača. Ta finta se u Danskoj naziva ”Rađenovićeva finta”. Za Rađenovića se našlo mjesta i u jednoj enciklopediji o najboljim igračima u istoriji rukometnog sporta u svijetu. Enciklopedija je objavljena u Danskoj.
Njegovo ime našlo se i u jednoj knjizi o rukometnim legendama u svijetu, koja je objavljena u Švedskoj. Vasile Stinga, jedan od najboljih rukometaša svijeta 80-ih godina, svojevremeno rekao: ”Rađenović je jedan od najboljih rukometaša koje je svijet ikada vidio”. Početkom ovog milenija Rađenović je bio i član Olimpijskog komiteta Bosne i Hercegovine. I danas živi u Banjoj Luci. Nebojša Popović Pop je dvadeset godina igrao u Borcu i u nekih 400 utakmica postigao skoro 1.700 golova, što mu je priuštilo i titulu najboljeg strijelca u istoriji ovog kluba. On ima i najviše klupskih titula: pet puta je bio prvak države i čak šest puta pobjednik nacionalnog kupa. Bio je i u ekipi Borca koja je postala klupski prvak Starog kontinenta. Reprezentativni dres oblačio je 115 puta i pritom postigao 252 gola. Dva puta je igrao i za najbolju selekciju svijeta. Pored zlatne olimpijske medalje osvojene u Minhenu 1972. godine, ima i dvije bronzane medalje sa svjetskih prvenstava. Popović je i doktor medicinskih nauka te univerzitetski profesor (ortopedska hirurgija je njegova specijalnost). Živi u Kataru. Na Svjetskom prvenstvu u fudbalu koje je krajem ove godine održano u Kataru, Popović je bio u timu koji je vodio brigu o zdravlju učesnika ovog velikog takmičenja.
Šta bi se za kraj ove kratke analize dodjele najprestižnijeg banjolučkog priznanja moglo reći? Možda ovo: zbog načina na koji se dodijeljuje, zbog onoga zbog čega je dodjeljivan, zbog onih kojima je dodijeljen (s časnim izuzecima) Ključ grada s Poveljom Počasni građanin i nije neko priznanje. Kako nada umire posljednja, nadati se da će ipak doći do promjene kursa pri dodjeli ovog priznanja, odnosno do značajnog povećanja njegovog rejtinga. Biće to onda kada iščezne ”ko će kome, nego svoj svome”, odnosno kada prestane da sjaji partijska knjižica a zasjaji zlato. Nažalost, za svagda će ostati ”ko je jamio, jamio je”.
PIŠE: REUF JAKUPOVIĆ
BONUS VIDEO Triler u Manili – najspektakularniji dvoboj u istoriji boksa
