Hrvatski novinar je proveo 4 dana na protestima u Beogradu i Novom Sadu i napisao tekst od kojeg ćete se naježiti

Govor hrvatskog voditelja o srpskim studentima bio je udarna tema u regionu, a sad se po mrežama deli tekst koji je Tomislav Kukec, novinar iz Hrvatske, napisao nakon onoga što je doživeo u Beogradu i Novomn Sadu.

Tekst vam prenosimo u celosti.

"Četiri sam dana u Srbiji, najprije u Beogradu, sada i Novom Sadu. Razgovarao sam s desecima ljudi, naslušao se svakojakih sudbina, životnih priča za ispisati knjigu. I, iskreno, po prvi puta u novinarskoj karijeri ne znam što napisati. Ovo što se večeras događa u Novom Sadu nešto je potpuno nadrealno, nešto što nijedan članak ili televizijski prilog ne može opisati, jedan od onih trenutaka u povijesti kada šutiš i gledaš, osjećaš...

Stigao sam u zabludi da Srbi ruše režim Aleksandra Vučića i da ću kao novinar izvještavati o padu jedne diktature. Putem sam shvatio da je to samo trun, zrnce priče o buntu u Srbiji.

Ovdje mladi ljudi Vučića uopće ne doživljavaju. Nebitan im je (a to ga najviše boli). Njih nimalo ne zanima tko će biti predsjednik Srbije. Može to biti, kaže mi jedna studentica, Pink Panther.

Bitno je da rade institucije. Da se poštuju zakoni. Da se za kazneno djelo ide u zatvor, a ne na visoku poziciju. Da se na ulicama gradova ne gaze ljudi drugačijeg mišljenja. Bitno je da svatko odgovara za svoj rad, za svoju riječ, za svaki svoj potez. Srbi se bune protiv sustava. Protiv bezakonja, protiv kriminala. Ovo nije politička borba, da je tomu tako najbolje pokazuje da studenti nemaju lidera, nemaju politički stav, nimalo ih ne zanima pozicija ni opozicija.

Nisu lijevo, nisu desno, što su!? E, to najviše plaši i one političare koji su na vlasti i one koji bi na nju htjeli doći. Jer vide da su ova djeca pametna, artikulirana, načitana i prije svega hrabrija i snažnija nego što je itko mislio. U nekom trenutku ovo će se morati maknuti s ulice i početi rješavati institucionalno. Ali kako?

Kako kada ulica ne vjeruje nikome. Ulica traži lustraciju (nemam bolje riječi), katarzu, čišćenje od blata koje se nije nakupilo samo u Vučićevom desetljeću, nego i u onima prije. Studenti, srednjoškolci, mladi...

Oni ne traže da Vučić ode, iako je to samo po sebi razumljivo. Oni traže korijensku promjenu, možda i utopiju, apsolutnu demokraciju, gdjekad i anarhiju. Oni traže novi, bolji svijet, bez nacionalizma, bez nepoštenja, bez nasilja.

Jesu li u tome naivni? Naravno, klinci su, velikih srca, klinci koji istinski vole svoju zemlju i žele joj dobro.

Hoće li svijet zbog njih preko noći postati bolji? Neće, naravno.

Ali ako njihova poruka do svakog desetog čovjeka u Srbiji, u Hrvatskoj, bilo gdje na planetu, učinili su više nego svi političari ovih prostora zajedno u trideset, četrdeset, ma pedeset godina... I zato stariji plaču kada ih vide na ulicama. plaču jer vide da nada nije izgubljena, plaču jer su ih krvava stopala studenata podsjetila na snagu koju su i sami nekad imali. Plaču jer godinama nisu plakali, zarobljeni u beznađu i apatiji i razmišljanju kako je onako kako mora biti i mi tu ništa ne možemo."