žensko pismo za šifre
Foto: Zoey / ImageSource / Profimedia

Kroz istoriju žene su u kineskoj ruralnoj provinciji Hunan koristile šifrovano pismo kako bi podelile najpoverljivije misli jedna s drugom. Ovaj jezik, koji je s godinama nestajao, vraća se nazad u upotrebu.

Za jugoistočnu kinesku pokrajinu Hunan može se reći da je prava slagalica sastavljena od strmih peščanih vrhova, duboko usečenih rečnih dolina i polja pirinča prekrivenih maglom. Planine pokrivaju preko 80 odsto njene površine, ostavljajući mnoge izolovane zaseoke na obroncima planina da se razvijaju nezavisno jedan od drugog.

Baš tu, skriven među obroncima i rečnim naseljima, rodio se Nushu – jedino pismo u svetu koje su smislile i koristile isključivo žene, piše BBC.

Pročitajte još:

Nushu, ili u prevodu s kineskog „žensko pismo“, postao je poznat u 19. veku, a pripadnicama etničkih grupa Han, Jao i Miao osigurao je slobodu govora koja nije bila česta pojava u to doba.

Neki stručnjaci veruju da ovo pismo datira iz vremena Song Dinastije (960-1279.) ili čak Šang Dinastije, stare više od 3.000 godina.

Pismo se prenosilo sa majki na kćerke, a koristile su ga sestre i prijateljice u feudalnoj Kini u vreme kad žene nisu bile u prilici da se obrazuju.

Mnoge od njih su bile nepismene, a kako bi naučile Nushu, jednostavno su prepisivale pismo onako kako bi ga videle.

Tokom vremena Nushu je proizveo upečatljivu žensku kulturu koja postoji i danas.

Pismo koje se ne izgovara

Neobično, tokom stotina ili čak hiljada godina, ovo pismo koje se ne izgovara je ostalo nepoznato izvan kineskog okruga Jiangjong, a svet van tog područja je saznao za njega tek osamdesetih godina.

Danas, 16 godina nakon što je poslednji poznati maternji korisnik ovog starog šifriranog pisma preminuo, sledi njegov svojevrsni preporod.

Centar svega je seoce Puvei, koje okružuje reka Šiao i jedini put do njegovih nastambi je preko malog visećeg mosta. Puvei je dospeo u centar pažnje kao mesto istraživanja ovog kodiranog pisma, nakon što su naučnici stupili u kontakt sa dvestotinak stanovnika Puveija koji su znali da dekodiraju Nushu.

Proglašeno za kulturnu baštinu

Državno veće Kine je proglasilo Nushu 2006. godine nacionalnom nematerijalnom kulturnom baštinom, a godinu kasnije sagrađen je i muzej u Puveiju, gde se pismo izučava.

Nushu se čita sdesna nalevo, svaki simbol predstavlja jedan slog, a originalno se pisalo s naoštrenim štapićem bambusa umočenim u improvizovano mastilo napravljeno od izgorenih ostataka u tradicionalnoj kineskoj posudi – voku.

Ovaj šifrovani način komunikacije među ženama služio je da se izbore sa poteškoćama kod kuće i u društvu, ali i da održe komunikaciju s prijateljicama u drugim selima.

Reči prijateljstva i sreće vezene su na maramicama, maramama za glavu, lepezama i pamučnim pojasevima, koje su razmenjivale.

Iako nikad nije pretočen u govor, žene iz ovih krajeva su koristile Nushu fraze i izraze u pesmama koje bi pevale tokom svojih druženja, a to su bile i rođendanske pesme, žalopojke ili bračna žaljenja.

Danas se ovo pismo smatra kao sredstvo komunikacije žena koje nisu mogle da priušte privilegiju da nauče čitanje ili pisanje na kineskom jeziku, ali originalno se verovalo kako je ovo zapravo pismo prkosa prema duboko patrijarhalnom društvu tog perioda.

BONUS VIDEO:

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar