"Pronašla sam grobove roditelja Nikole Tesle na malom pravoslavnom groblju, a evo u kakvom sam ih stanju zatekla"

Istina je da u Smiljanu, kraj pravoslavne crkve Svetih apostola Petra i Pavla u kojoj je Teslin otac službovao kao sveštenik postoji groblje, ali Milutin i Đuka Tesla nisu sahranjeni tu, piše "Istorijski zabavnik".

Naime, 1862. Milutin je postao paroh u Gospiću, pa se čitava porodica preselila iz sela u obližnji grad. Teslini roditelji tu su ostali do kraja života. Slavnom naučniku prvo je 1879. preminuo otac, a zatim i majka 1892. godine.

Oboje počivaju na malom pravoslavnom groblju u naselju Jasikovac u Gospiću. Spomenike im je podigao upravo sin Nikola koji je 1892. nakon smrti majke po poslednji put boravio u našim krajevima (od 1. do 3. juna je bio i u Beogradu).

Tokom ratova devedesetih godina groblje u Jasikovcu je bilo zapušteno i razrušeno. Sada je uređeno, a i grobnica Teslinih roditelja je pre nekoliko godina obnovljena.

"Iako većina misli da su roditelji Nikole Tesle sahranjeni u Smiljanu, kraj crkve u kojoj je njegov otac službovao kao sveštenik, to zapravo nije tačno!

Milutin i Đuka Tesla počivaju na malom pravoslavnom groblju u zaseoku Jasikovac u Gospiću. Koliko sam saznala, groblje je dugo bilo zapušteno i razrušeno, ali je sada uređeno. Grobnica Teslinih roditelja (otac mu je preminuo 1879. a majka 1892.) takođe je pre nekoliko godina obnovljena", piše u opisu video-klipa na Instagramu.

Naš portal je među onima koji su preneli "poslednje pismo Nikole Tesle majci", ali je Fake news tragač u svojoj analizi dokazao da nelogičnosti u pismu dokazuju da ga nije pisao Nikola Tesla.

Sadržaj pisma čine mnogobrojne nelogičnosti, tvrdi Fake news tragač.

Da pismo nije autentično, za Tragač je potvrđeno i u odgovoru Muzeja Nikole Tesle, u kojem je istaknuto da ovaj dokument „nema veze sa Teslom“.

Evo nekoliko dokaza da pismo nije autentično:

Ono je u svim medijima datirano na novembarske datume, te u poslednjem delu iz 22. novembra nailazimo na informaciju da je Georgina Đuka Tesla preminula:"Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne može… Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu.Naime, prema različitim izvorima – Georgina Tesla preminula je 4. odnosno 16. aprila 1892. godine, a ne u novembru. Ova neusklađenost u datumima može se objasniti razlikom između julijanskog i gregorijanskog kalendara, koja je tada iznosila 12 dana.

Nepoznati, stvarni autor pisma načinio je još jednu veliku grešku – sugerisao je da se Tesla u trenutku majčine smrti nalazio u Sjedinjenim Američkim Državama, što nije bio slučaj: "Draga Majko, sjutra polazim kući. Gospođica Nora je otišla po mom nalogu u Lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana, ili dvije nedjelje, najviše". U mesecima pred Georgininu smrt, Tesla je boravio u Parizu, nakon što je u ovom gradu 19. februara održao predavanje o eksperimentima sa naizmeničnim strujama.

Pismo nosi još nelogičnosti. naime, u njemu se kaže: Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. U ovom kontekstu, treba istaći da Nikola Tesla nikada nije imao „svoju laboratoriju“ na Nijagarinim vodopadima, već je, u saradnji s američkim pronalazačem Džordžom Vestinghausom, radio na razvoju hidroelektrane na tom području. Međutim, sve se to takođe odigralo u godinama nakon majčine smrti. Vestinghaus je 1893. godine dobio ugovor za izgradnju hidroelektrane, dok je struja tek 1895. godine stigla do obližnje fabrike.

Identična manjkavost otkrivena je i u poslednjem delu pisma, a ona se odnosi na požar u Teslinoj laboratoriji:… jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Laboratoriju Nikole Tesle u Njujorku zaista jeste zadesio požar koji mu je naneo veliku štetu, ali se to dogodilo gotovo tri godine nakon Georginine smrti, u martu 1895. godine.

Iz svega rečenog je jasno da pismo nema autentičnost, stoga unosimo ispravke i izvinjavamo se čitaocima.

Ispravka: Nikolino pismo majci prepuno nelogičnosti

Za izumiteljski dar koji je posedovao, Nikola Tesla se u knjizi „Moji izumi“ zahvalio majci. Opisao ju je kao hrabru ženu, retke umešnosti i moralne snage. Nazvao ju je prvorazrednim izumiteljem, verujući da bi mnogo postigla da, kako je zapisao, nije bila tako daleko od modernog života.

Kada se Georgina teško razbolela Nikola Tesla je bio u Parizu, gde joj je i napisao poslednje pismo.

Srijeda, 18. novembar…

Majko, pri pomisli na Tebe, osjećam se nekako teško i turobno, ne znam kako, ali osjećam da nijesi dobro. Volio bih da sam kraj Tebe, sad, i da ti prinesem vode. Sve ove godine moje službe čovječanstvu nijesu mi donijele ništa do uvreda i poniženja. Jutros sam ustao prije nego je svanulo jer sam ponovo čuo nešto što, već, duže, a kroz san, čujem u svojoj sobi. Čuo sam glas koji poje i moli nekim maurskim jezikom lijepu tužbalicu ili zov. Jutros sam otjerao san s očiju i potvrdio da glas dolazi odsvakud i da ne mogu odrediti da li je s vana ili iznutra. Bojim se da nijesam razum, izgubio. O ovom ne smijem pričati dr Lajonelu jer ni njemu više ne vjerujem. Čuo sam da je posjećivao gospodina Edisona prije dvije sedmice …

Četvrtak, 19. novembar…

Opet mislim na tebe, Majko. Opet imam onaj nemir i tugu u tijelu. Danas ću pisati u Ured za patente da moj javni eksperiment pomjere za jednu sedmicu ranije jer ja moram krenuti kući, u Otadžbinu, krenuti Tebi. Znam, sad, sigurno da nijesi dobro, jer onaj glas, onu tužbalicu ponovo sam čuo sasvim svjestan i budan. Još sam razuman…

Petak, 20. novembar…

Nijesam pisao u Ured za patente, došao je njihov agent da mi donese potvrde i rekao sam mu, lično, svoje naume. Rekao je da žali, ali da se termini ne mogu pomjerati s obzirom da su kongresmeni iz oko 20 saveznih zemalja jedva uskladili termin. Otišao sam do Vodopada i rekao svojim momcima da okrenu turbine i da čekaju na moj poziv, sjutra, spremni. Ja sam odlučio da čovječanstvu darujem ono što mu pripada i vraćam se u Evropu, Tebi, Majko. Vlade zemalja su iste ovdje kao i kod kuće. Shvatio sam, sad, na kraju, da je čovječanstvo zavisno o vladama i da pojedinac ne može sam promeniti svijet. Ali onaj čudan glas me brine. Znam da nešto znači i da ima veze s Tobom, s mojim eksperimentom, s nečim transcedentalnim …

Subota, 21. novembar…

Draga Majko, sjutra polazim kući. Gospođica Nora je otišla po mom nalogu u Lučku kapetaniju i obezbijedila mi kartu do Lisabona, odatle idem vozom do Ciriha, pa onda direktno do kuće. Računam da mi treba oko deset dana, ili dvije nedjelje, najviše. Danas sam ušao u Kongresnu zgradu i na sjednici Senatora zamolio za par minuta pažnje. Nije im bilo po volji, ali dozvolili su mi. Tražio sam telefon i da me spoje s laboratorijom na Nijagarinim vodopadima. Momci su na moj nalog pustili turbine u pogon i Kongresna sala se obasjala mojom strujom, deset puta jačom od obične, upravo onako kako sam i najavio. Nijesu me interesovale njihove reakcije uopšte. Izašao sam odmah napolje, jer nijesam ovo radio za njih već za čovječanstvo. Samo sam u momentu kad sam pogledao svjetiljku i čekao da “moja” bežična struja dođe s turbina, osjetio da nisam ja tvorac ovog sveg. Osjetio sam da je neko ili nešto nosi od Nijagare do Kongresne sale i da je u tom zakonu koji sam smatrao “svojim” otkrićem, nešto što je oduvijek postojalo, a da je, samo, meni dato nadahnuće da to uokvirim i čovječanstvu objasnim.

Umjesto sreće i trijumfa, pojavila se neka praznina. Shvatio sam da sam nešto veliko u životu propustio. Nešto kao da sam izostavio, kao da nijesam nešto ponuđeno spoznao. Neka formula je bila tako blizu moje spoznaje, a ja je nijesam našao ili nijesam htio da je nađem. To ima veze s onom maurskom tužbalicom, siguran sam, sad…

Nedjelja, 22. novembar…

Ovo pismo nećeš nikad dobiti, Majko. Ne znam zašto ga pišem Tebi koja ga više nikad pročitati ne može… Nek ti je laka zemlja, Majko i oprosti mi što su me moji putevi odveli od Tebe, pa ti ne mogu doći ni na sahranu. Čitam telegram s viješću o tvojoj smrti i prezirem ljude koji nijesu bili spremni još pre dvije godine da shvate da struja može da se prenese i bez žica. Sad su, evo, vidjeli da može, ali, opet je neće znati vjekovima koristiti, jer neko je spalio moju laboratoriju u centru grada do temelja, sa svim spisima i nacrtima. Rekli su mi da se sumnja na gospodina Edisona. Tako sam ravnodušan da ne prepoznajem sam sebe. Prije bih se, možda i jadao, ali sad više ne jer znam, dobro, da neko ionako sve to drži pod kontrolom i da je “moje” otkriće još prerano došlo za čovječanstvo. I, u stvari, ono uopšte nije “moje”. Znam da to neko nadzire sve i da ima plan, pa sam zato, možda i ravnodušan. Moj brod za Lisabon polazi u 11 sati. Kola me napolju čekaju. Ovo pismo ću položiti na tvoj grob, kad stignem na naše seosko groblje. Sad vjerujem u ono što nikad nijesam, da sam tamo, negdje, još uvek “Ti” i da tvoj život nije zauvijek prestao. Sad mi je i žao što nijesam htio nikad da se družim s Turcima jer su oni iste onakve tužbalice pjevali kao ona iz mojih praskozorja. Sad se sjećam da su oni znali mnogo više nego ja o svim ovim stvarima koje, tek, sad, spoznajem. Zalud moje godine provedene u nauci, kad ona bejaše jalova. Moli, tamo, za mene, Majko, ako možeš, tom maurskom tužbalicom za izgubljenu dušu svog sirotog neukog sina…

Autentičnost ovog pisma nikada nije potvrđena, a po nekim izvorima Nikola Tesla je ipak stigao da iz Pariza otputuje u Gospić i oprosti se sa majkom.