32
Tekst piše Branko Rakočević.
Porodica Rakočević bezbrižno se ljentra (fotografiše) u Kosu Moračkom, 5. aprila 1941. godine, ne sluteći da će već narednog dana započeti najkrvaviji rat u istoriji čovječanstva. Obukli se u svoje najljepše ruho, kako i dolikuje precima najbolje obučenog Crnogorca na svijetu – đed i baba u tradicionalnoj nošnji, stariji sinovi u odijelima i sa crnogorskim kapama, šćeri u damskim ‘aljinama, a đetići sa sve bebi-stajlingom.
Pročitajte još:
Đedu Petru (to je ovaj lepi brka) deformisala su se oba ramena od silnih ordena i medalja za hrabrost. Branio je on otadžbinu od Turaka, Bugara, Austrougara, Njemaca…
Krajem 1915. godine, ne konsultujući svoje roditelje, prodao je na kolašinskoj pijaci kravu koja je hranila mnogobrojnu familiju, kako bi kupio pušku, i otišao na Mojkovac, da štiti odstupnicu srpskoj vojsci.
Tako je nekad bilo u čojskoj i junačkoj Crnoj Gori. A danas? Danas moderni Crnogorci ponosno kače NATO odličja, i jure u zagrljaj onima koji su nas vazda o jadu zabavljali.
Pola vijeka nakon slavne bitke, u Mojkovcu se okupili preživjeli crnogorski sokolovi. Umorni su od ratova i života težačkog i čemernog, ali slave epski poraz – izgubili su bitku, ali su dobili rat. A đed Petar gleda pravo u mene, kao da kaže – nemoj da obrukaš đeda, pile od sokola.
P.S. Moj deda odavno ore nebeske njive, ali baka još uvijek čuva sliku… i porodicu…
Muškarac je u Crnoj Gori i Brdima odvajkada bio ratnik, dočim, žena je od pamtivijeka bila domodržnica – stožer familije.
„Jedna mladost, jedan svijet nade, raste tiho u srcu tvom, drugi za te ovaj svijet grade, sa malo istine o tom. Pričaju ti priče te, i svaka ima svoj sretan kraj, al’ prešućuju da taj svijet krade baš tvog sunca sjaj“.
Pola vijeka kasnije, 1991. godine, u Brezovom selu, skroz gore u brdima Crne Gore, jedna nova generacija sretnika koja je bila sigurna da se neće sjećati rata, fotografiše se nakon prvog osvojenog trofeja u životu. Pehar je u mojim rukama, a ja u rukama magične crne žene. Mitska slika. Bez mobitela, a sa „blagotelećim“ (bezazlenim) izrazima lica. Kao da smo pali s Mar(k)sa, svratili na Zemlju iz neke druge galaksije. Razdragani, zračimo zrake kroz zrak, a pogledi čisti, vedri, puni nade i vjere u bolje sjutra… A to sjutra, koliko sjutra, donijeće rat na ex-yu prostorima.
Jedni će ostvariti svoje dječačke snove, a drugi će zaigrati u nekom nebeskom timu snova (sky dream team), na žalost, ili na sreću, tko to da zna, jer ključ od te tajne je u grobu, kako onomad reče najmudrija crnogorska i srpska (da ne bude zabune, a ni ljutnje), a, bogami, i svetska, glava, vladika Rade Tomov.
„Tko zna, možda i na me čeka neki drugi svijet, tko zna, i u mraku katkad nikne divan cvijet. Možda, tko zna, jedan od sretnih, jedan od tisuću bit’ ću baš ja, tko da zna“…
Bilo jednom u Crnoj Gori.
P.S. A ja, ja se, kao Đole, kockam s prevarantom životom, a on iz rukava svakog dana izvuče nekog keca, i stariji mi kažu „Sad si u pravom dobu“, a na ulicima moga grada rastu neka druga djeca, neki novi klinci, neki sajber klinci…
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare