Čovek sa hiljadarke Arif Heralić Foto:Arhiv Jugoslavije

Poznati sovjetski udarnik Aleksej Stahanov pojavio se na naslovnoj strani američkog magazina “Tajm”. Držao je svetski rekord od 1935. godine sa 102 tone iskopanog uglja. Dvanaest puta više od dnevne norme. Rekord je oboren 24. jula 1949. na godišnjicu Petog kongresa KPJ. Alija Sirotanović sa još osam rudara u jednoj smeni u rudniku Breza iskopali su 152 tone mrkog uglja i tako oborili svetski rekord.

Pet dana kasnije Nikola Škobić je sa svojom brigadom prebacio Alijin rekord za 14 tona. Dva meseca kasnije i Abdurahman Babajić s kolegama “razbio” je Stahanova: iskopavši čak 1.010 tona uglja. Ti rekordi, posle Rezolucije Informbiroa, imali su posebnu “kalorijsku vrednost” – veću od mrkog uglja.

Alija Sirotanović se nije našao na naslovnoj strani “Tajma” ali se njegov fotošopiran, neuspešno izveden lik uselio 1987. na jugoslovensku novčanicu od 20.000 dinara. Pre njega na novčanici braon boje od 1.000 dinara našlo se nasmejano lice Arifa Heralića, livca iz Zenice, a na naličju panorama zeničke železare.

Alija Sirotanović na novčanici od 20.000 dinara Foto:Arhiva

Nisam imao pojma da je ta fotografija izabrana za novčanicu sve dok jednog dana nisam dobio platu – objasnio je Nikola Bibić, poznati fotograf “Borbe” koji je Heralića fotografisao decembra 1954. godine. Od Arifa smo se teško odvajali sve do 1981. godine. Posle denominacije 1965. čuveni osme sa dve nule manje. Sa hiljadarke pao je na desetodinarku.
Stahanov baš kao i Sirotanović i Heralić krčili su ideološki put do raja, potvrđujući zapažanje Dušana Makavejeva, pre pola veka, da “svetski komunizam počiva na borbi za budući raj, za koji sadašnjost treba žrtvovati”.

Sva trojica heroja rada ostali su bez država za koju su udarnički kopali i radili. Stahanov je preminuo u psihijatrijskoj klinici, Heralić kao invalid rada u bedi i nemaštini, dok je junak socijalističkog rada Alija Sirotanović živeo u skromnom stanu u Brezi. Jedino što je od Tita tražio je veća lopata, a umesto nje, decenijama kasnije, tokom 10. Susreta samoupravljača Jugoslavije „Crveni barjak“ (1977) dobio je “fiću”.

Osmeh zeničkog livca Arifa Heralića na novčanici od 1.000 dinara Foto:Arhiva

Arif u Britanskom muzeju

Čini se da su sineasti nekada – danas bi rekli – bili empatičniji. Dirala ih je sudbina radnika, pa i udarnika. Dokumentarni film “Devalvacija jednog osmeha” Vojdraga Berčića posvećen je heroju i invalidu rada Arifu Heraliću. Film je emitovan 9. januara 1968. na TV Zagreb. Tada i nikada više. “ Osmeh” je proglašen „programskom greškom“, dok je urednik Filmskog programa podneo ostavku.

Crno-bela slika heroja socijalizma. Pogled u utrobu zeničke potleuše načičkane sa dvanestoro dece i po kojom ljutom. Nastanjuje je posle rata kada dolazi iz Maglaja gde su mu ustaše ubile 50-ak članova porodice. Arifova jedina “programska greška” bila je što je od Narodne banke Jugoslavije tražio novčanu naknadu za korišćenje njegovog lika na novčanici. Izgubio je parnicu, dok je u Bulajićevom “Uzavrelom gradu” dobio ulogu. Platili su pošteno – rekao je Arif.

Bez osmeha – Arif Heralić u dokumentarnom filmu Vojdraga Berčića Foto:Arhiv Jugoslavije

Čovek sa hiljadarke bio je spreman da, kako u filmu navodi, ide i do Međunarodnog suda pravde. Do Haga nije stigao ali do Londona jeste. “Cener” sa likom livca iz Zenice stigao je do Britanskog muzeja u Londonu. Povodom obeležavanja stogodišnjice Oktobarske revolucije priređena je izložba „Valute komunizma“.

Pored Arifa i Konavljanki sa stodinarke u Muzeju su predstavljeni likovi iz „Vidovdanskog ciklusa“ Ivana Meštrovića ( 5.000 dinara). Da je u nas bilo još jednog Arifa vredeo bi on 5.000 dinara – pričale su njegove kolege iz Železare. Arif Heralić umro je kao invalid rada 1971. u 49. godini.

Istoričar Hrvoje Klasić u knjizi „Jugoslavija i svet 1968.“ piše da je ovaj dokumentarni film prvi put otvorio brojna pitanja o funkcionisanju jugoslovenskog društva. Jer, film je sugerisao da je za užasno stanje nekadašnjeg radničkog simbola kriva država, koja ga je iskoristila i odbacila.

Ko je Vojdrag Berčić?

Reditelj dokumentarnog filma „Devalvacija jednog osmeha“ Vojdrag Berčić potiče iz ugledne šibenske porodice. Otac profesor klasične filologije dok je Vojdrag govorio devet jezika. Pre rata završio je pravo u Zagrebu, a posle rata radio u Drami splitskog HNK-a, Republičkoj komisiji za kinematografiju i “Jadran filmu”. Snimao je dokumentarne filmove i jedan igrani „Prvi splitski odred“. Bio je i asistent Alberta Latuade i Abela Ganca.

Pre nego što je završio Visoku filmsku školu u Beogradu radio je u vojsci, gde je 1945. bio islednik u vojnim sudovima za ratne zločine. Isleđivao je nekadašnje gospodare života i smrti. Među njima i predsednika poslednje Pavelićeve vlade dr. Nikolu Mandića, književnika Milu Budaka kao i predsednika prekih sudova NDH-a Ivu Vidnjevića. Nije krio da je Hebrang nakon mučenja u Jasenovcu pristao da radi za ustašku obavještajnu službu, Berčić je saslušavao i jednog od najpoznatijih jasenovačkih krvnika, Miroslava Filipovića Majstorovića i u intervjuu “Feralu” pred smrt (2004) iznosi jedan manje poznat detalj.

Fra Sotona, kako su Majstorovića zvali, dva ženska srpska siročeta koja su preživela kozaračku ofanzivu smestio je kod rođene sestre. Tokom rata slao joj je novac za njihovo izdržavanje. Jedna od tih sirotica je posle rata bila prvi predsednik opštine Smederevo – naveo je Berčić.

Bato s reversa istorije

Pet godina pre Vajdinog “Čoveka od mermera” i priče o poljskom udarniku, Bahrudin, poznatiji kao Bato Čengić snimio je film „Slike iz života udarnika“ (1972). Gde je Čengićev potpis nema nalickane posleratne (i)storije s mirisom pitralona. Već glumačka podela: Adem Čejvan, Stole Aranđelović, Zaim Muzaferija okreće revers rudarske i udarničke priče. Čengić – kao i Heralić rođen u Maglaju – doživljava sudbinu udarnika, ćušnut u ćošak povremenih (pri)sećanja.

Ne samo tematski već i u izboru scenarista moglo se zaključiti da će Ćengić hodati po trnju: Mirko Kovač (“Mali vojnici”, “Zovem se Eli”), Bora Ćosić (“Uloga moje porodice u svetskoj revoluciji”), Branko Vučićević (“Slike iz života udarnika”) Branko Ćopić (“Gluvi barut”)…

Heroj i invalid rada preminuo je u 49 godini Foto:Arhiv Jugoslavije

Čengićevi “Mali vojnici“ posle prvog prikazivanja po proverenom receptu povučeni su iz distribucije. Udarnici iako postavljeni na postament zvanične politike bili su daleko od idealizovane slike soc. avangarde. Po pravilu su se borili sa svojim malim životima baš kao što se udarnik uvek pisao malim slovom.

Od raja do pakla

U postokomunističkom periodu “Radnička klasa odlazi u raj” u dugometražnom dokumentarnom filmu Marka Cvejića, koji prati svakodnevni život petorice radnika u propalim industrijskim gigantima u Zrenjaninu. Među njima bio je i “Udarnik”, manje heroj više proizvođač ženskih čarapa.. Kako je u tranziciji pukla žica ne samo na čarapi “suočavamo se sa realnošću”.

I dok sa Elijom Petrijem “Radnička klasa ide u raj” sa Daliborm Matanićem “Radnička klasa ide u pakao”. Do kog su kruga stigli može se tek naslutiti dok avetinjskim fabričkim krugovima duvaju neki drugi vetrovi.

Foto:Arhiv Jugoslavije

Nema više udarnika. A kome bi oni danas i bili potrebni? U menjačnici se udarnički ne radi. Njihovu sudbinu danas doživljavaju uzbunjivači. Ali ko da “potegne” i tu filmsku priču? Lakše je sa “Hiljadarkom”, komedijom Nenada Đurića, inspirisana sudbinama Arifa Heralića i Alije Sirotanovića i maštom scenariste. Prija a ne boli.

Bonus video: Izjava Radmile Petrović na protestu ispred Informera

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar