"Urnebes se ne stišava, a suze smeha stižu jedna drugu u potocima": Hrvatski kritičar o "Maratoncima" za koje u Osijeku vlada jagma

Piše: Davor Špišić 

Prvo ćemo o jeziku, jer važno je. Sva sreća da se u Hrvatskom narodnom kazalištu u Osijeku nisu zamajavali kretenlucima “prevođenja” i nasilnog kroatiziranja jezičnih đakonija virtuozno izvajanih u klesarskoj radionici majstora Dušana Kovačevića - jednog od najvećih srpskih, jugoslavenskih i svjetskih komediografa. Tako je sočnost originalne trpeze smiješne surovosti koja kipti iz remekdjela “Maratonci trče počasni krug” (suradnik za scenski govor bio je Saša Latinović) ostala neoskrnavljena. A najmlađim gledaocima otvorila najbolji put da skinu nevinost i upišu se u Kovačevićeve fanatične sljedbenike.

U vrijeme kad je stupio na start svog maratona, u jesen 1972. godine, Dušan Kovačević je bio student treće godine dramaturgije. Komad prvijenac kojim je eksplodirao i vinuo se u stvaralačke zvijezde, mišljen je i virtuzno napisan kao pervertirana doku-groteska. Praizveden u proljeće 1973. na sceni beogradskog Ateljea 212, u režiji Ljubomira Draškića, lociran je u društvo koje je tada krajem sedamdesetih živjelo popartistički swinging bezbrižnu svakodnevicu i istodobno počelo osjećati prve sjene gangrene. Deset godina kasnije kultni Šijanov film vremeplovski je priču izmjestio u epohu tridesetih, u dane nakon atentata na kralja Aleksandra, dajući ocvalom imperiju zadah lažnog historicizma.

Olja Đorđević, redateljica “Maratonaca” u produkciji osječkog HNK-a (uzgred, u ovom teatru je 1988. u režiji Joška Juvančića bila sjajna postava još jednog makabričnog Kovačevićevog djela: “Sabirnog centra”) na posao se bacila strastveno i koncentrirano, hladnokrvno neopterećena dosadašnjom slavom i famom drame i filma. Ona sa svojim autorskim timom i glumcima maratonči kao da je riječ o praizvedbi - sada i ovdje. Punokrvno se odlučivši na povratak u budućnost, zadržala je iskonsku priču u sedamdesetima i time dobila šansu za vispreno, gipko putovanje i poigravanje popkulturnim slojevima. Apsolutno opravdano, jer “Maratonci” su u više od pola vijeka svoje nacerene tame postali popkulturno dobro.

Redateljičinoj odluci maštovito su odgovorile scenografkinja Ljubica Petrović i kostimografkinja Dubravka Skvrce. Leglo dinastije Topalović, tih dinosaura u obrtništvu smrti, Petrović je izgradila kao pompezni kičasti otisak silnih oltara i ikonostasa, tako dragih paravana patrijarsima koji krčme naše duše. Skvrce, pak, u ropotarnici Topalovićevih ludički priziva i memlu zagrobnosti, pin-up blještavilo ili glam rock citate. Osim toga, kao medij u mediju izvrsno funkcionira desetminutni crno-bijeli film (kreatori Josip Grizbaher i Tomislav Šilovinac) u kojem se u parafrazi nijemog filma odvija groteskna brljavost i lajavost Topalovića ubojica. Jedan od prizora koji dobro ilustrira pomenutu vizualnu manirističku sinergiju predstave odvija se na pokopu neprežaljenog metuzalema Pantelije. U blizini porodične grobnice Topalovićevih prvi komšije su, kako čitamo na nadgrobnim pločama, braća Čorović, Ilija i Đura, dobro znani paranoičari iz “Balkanskog špijuna”, a sahrana će završiti Đenkinim (odličan Vladimir Tintor) satanskim rifovima na iščupanom križu, a la Alice Cooper.

Kovačevićeva savršena dijagnoza porodice Topalović kao smradnog modela mizoginog, femicidnog, kukavičkog, okorjelo patrijarhalnog, silovateljskog, surovog i kriptofašističkog društva (a sve to živimo u našem realitetu) povela je Olju Đorđević da u adaptaciji ode još dalje. Tako su junakinje Kristina i Olja, kao nepoželjni amblemi snažne ženskosti u truleži muškaračkog faraonskog principa, ovdje impostirane kao ironija u ironiji, brehtijanski udarena poruga sljepilu trgovaca čituljama. “Dosta nam je više sadizma i seksizma / i terora medija što mozak peru kao klizma. / Dosta je izdaja, laganja, trovanja, mačizma. / Dosta je zlostavljanja, silovanja, muškog šovinizma. / Svih ratova, bombi, lažnog heroizma”, pjevaju (ubojite songove napisala je Danica Nikolić Nikolić a kompozitori su Irena Popović i Nikola Dragović) preživjele žene. Petra Bernarda Blašković (Kristina) i Ivana Soldo Čabraja (Olja) sjajno su se posvetile toj misiji osviještenog čitanja lekcije nasilju koje u našim balkanskim okorjelostima još tako svježe zaudara.

Uz pomoć minuciozne koreografije Andreje Kulešević redateljica stvara parazitsku gegovitost pod lišajima skorenog svijeta. Atamanske štafete Topalovićevih kao četveroglave predatorske aždahe, žilavo i zahuktalo nose Miroslav Čabraja (Laki), Duško Modrinić (Milutin), Antonio Jakupčević (Aksentije), Ivica Lučić (Maksimilijan). U njihovim zahrđalim paučinama koprca se i ortak u zločinima Bili Piton (dojmljiva epizoda Matije Kačana) a kao žrtva šutke pada zanemareni dječak Mirko (Aljoša Čepl fino iznosi njegove mijene) koji naposljetku mutira u budućeg vođu s vizijom popločanom leševima.

I dok se urnebes nije ni stišavao a suze smijeha stizale jedna drugu u potocima, kući smo nosili kamenje, ozvučeno i songom Đenke i Mirka: “Daleko, što dalje odavde / Iz ove zemlje bez sreće i pravde / Što kezi na nas svoje krvave ralje / Bežimo odmah što dalje, što dalje…” Tek toliko da ne zaboravimo o čemu se ovdje zapravo radi.

(Tekst je objavljen na sajtu telegram.hr, a ljubaznošću autora preneli smo ga u celosti)

Bonus video: Poznato kada će se pozorište "Boško Buha" konačno vratiti u svoju zgradu