Foto: iz Programskog arhiva RTS

Hrvatski pisac Ante Tomić napisao je za "Jutarnji list" kolumnu posvećenu nedavno preminulom glumcu Branku Cvejiću. Ovaj tekst, koji je izazvao veliku pažnju u srpskoj kulturnoj javnosti, prenosimo uz dozvolu autora.

On je ustao i odmaknuo se od stola da telefonira, a konobar na splitskoj Pjaci me tiho upitao:
“Je li ovo Bane Bumbar?”
“Da.”

“Kako je ostario.”
Blesavo je tako nešto kazati, nije baš ni pristojno, ali svi su primjećivali. Premda su prirodno, očekivano i neumitno starili i Milena Dravić i Ana Karić, i Arsen i Gabi, i Oliver i Mišo, i Bata i Smoki i svi drugi junaci malog i velikog ekrana, ništa nas ne bi čudilo kao činjenica da su godine načele i Baneta Bumbara. Mislim da mi je i samome došla ta misao kad smo se upoznali u proljeće dvije hiljade šeste, prije šesnaest godina u restoranu Zaplet na Vračaru.

Svakoga bi zateklo kako se njegovo lice promijenilo jer je “Grlom u jagode” Srđana Karanovića i Rajka Grlića bila jedna čarobna priča o mladosti i jednoj davnoj, izgubljenoj sreći. Priča o šezdesetima i sedamdesetima, dva dobra desetljeća socijalističke Jugoslavije, kad su svi nosili traperice iz Trsta, pili viski, pušili licencne cigarete i zidali vikendice u jadranskim uvalama bez struje i vode. Bane Bumbar i njegovi školski drugovi i drugarice, Miki Rubiroza, Boca Čombe, Uške, Goca i Lepa ostali su zauvijek konzervirani u žutom jantaru uspomena na doba obilja.

Foto: iz Programskog arhiva RTS

Zgode nespretnog, bucmastog momka, trajno nezadovoljnog svojim skromnim postignućima, ispunjenog mutnom vjerom da zaslužuje više, bolje i ljepše od onoga što mu je sudbina dala, mogle su s manjim, jedva primjetnim izmjenama biti i naše zgode. Kroz svih deset epizoda televizijske serije živjeli smo s njegovim usponima i padovima, snažno se identificirali s frustriranim svatkovićem koji, kako ga je opisao Miki Rubiroza, “nije bio ni neki veliki frajer, nije bio ni izrazito truba. Bilo je i gorih šonjevaca od njega. Pametnijih, glupljih, uspešnijih, neuspešnijih. Bumbar nikad nije bio lovan, nikada nije bio ni golja. Ne znam, uvek je nekuda žurio. Kao da je išao grlom u jagode.”

Naravno, ovo nije priča o televizijskom junaku, već o glumcu koji ga je igrao, o čovjeku, Branku Cvejiću, koji je prije nekoliko dana umro, ali taj se ne bi naljutio i uvrijedio jer smo ih pomiješali. Cvejić, za drugove Cveja, za početak, nije bio nekakva osjetljiva, ljutita i uvredljiva persona, a osim toga je s licem koje ga je proslavilo dijelio mnoge osobine. Bane Bumbar, na primjer, bio je njegov nadimak otprije. Mladog je glumca tako nazvao Bojan Stupica kad ga je još kao studenta uzeo u Jugoslavensko dramsko pozorište, a ovaj je to kasnije dao Karanoviću i Grliću. Šaljivo ime donio je kao miraz u seriju i bio čitavog života ponosan na njega.

Ipak, televizijski junak i glumac koji ga je igrao ne poklapaju se jedan kroz jedan. Samozatajni bi Cveja odmahnuo rukom kao da to nije važno, ali on je zaista bio mnogo, mnogo više od Bumbara i ne samo zbog desetaka filmskih, televizijskih i pozorišnih uloga koje je odigrao. Pamtim onu proljetnu večer u Zapletu, na koncu smo ostali samo nas dvojica za stolom, pojeli i desert i popili kavu, ali nije nam se još nekako rastajalo.
“Oćeš da ti pokažem pozorište?” upitao je on iznenada.
“Ajde”, odgovorio sam spremno.

Desetak minuta kasnije nepropisno je ostavio auto na pločniku, pod samim semaforom u Ulici kralja Milana i unatoč hladnoj večeri izašao u sakou, samo s onim njegovim prepoznatljivim šalom oko vrata. Jugoslovensko dramsko bio je u mraku, predstava je davno završila, čistačice su oribale predvorje, scenski radnici odnijeli kulise, ali on me je vodio okolo kao nekakvog visokog gosta u državnoj delegaciji. Zvao je portira da nam otključa vrata, palio nizove reflektora i pričao poznatu anegdotu kako su se okupili u noći kad je stara zgrada izgorjela. Bez dogovora gotovo u pidžamama su došli svi zaposleni i bili slomljeni. Neutješno su zurili u plamen. Samo se veliki Josif Tatić zvani Tale demonski smiješio, zadovoljan da je u udesu nestala i knjiga dugova u pozorišnom bifeu.

Bilo je to hiljadu devetsto devedeset sedme, dvije godine prije nego su Amerikanci bombardirali Srbiju. Spominjem to jer se posljedice bombardiranja i danas vide, neke ruševine dulje od dvije decenije kisnu u centru Beograda, a novo je Jugoslovensko dramsko pozorište ponovno izgrađeno za samo za četiri godine. Za taj čudesni graditeljski podvig najzaslužniji je bio upravnik Branko Cvejić. Već zbog toga zaslužio brončano poprsje kod ulaza u novu prekrasnu zgradu i da ga se srpska kultura sa zahvalnošću sjeća, kao više nego dostojnog nasljednika Stupice i Ćirilova.

Foto: iz Programskog arhiva RTS

A bilo je tu još nešto o čemu se manje govori, što uzimamo zdravo za gotovo, iako uopće nije tako. Dugo nakon što je nestala Jugoslavija, i kao država i kao marka cigareta, i nakon što su u paklu završili i Jugoslavenska narodna armija, i Jugoslovenski fudbalski savez, i Jugoslavenski leksikografski zavod i Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, u Ulici kralja Milana još se koči bezobrazni natpis: Jugoslovensko dramsko pozorište. I to je također bilo Cvejino maslo. “Kad bismo menjali ime pozorištu kad god se menja ime države, a u zadnjih petnaest godina to je bilo često, bilo bi to jako glupo”, objašnjavao je on, kao praktično, čuvanje starog imena, da se nepotrebno ne troši na nova zaglavlja na službenim pismima i izradu novih gumenih žigova, ali zapravo je bilo nešto mnogo dublje. On je čuvao pozorište da ga nacionalizam ne poždere kao što je sve drugo požderao.

Kad ga je ono konobar na Pjaci prepoznao, bilo je to dvije hiljade jedanaeste. Došao je na Marulićeve dane s predstavom “Drama o Mirjani i ovima oko nje”. Iako je autor Ivor Marinić naš, Bračanin i Splićanin, u to vrijeme ovdje smo jedva znali za njega. Branko Cvejić osmjelio se kao upravnik Jugoslovenskog dramskog na nešto nesvakidašnje, neviđeno u kulturnim okolnostima nakon devedesete. Nikad prije ni poslije nije neki srpski teatar imao praizvedbu nekog mladog hrvatskog pisca, a bogme ni obrnuto.

Foto: iz Programskog arhiva RTS

Družili smo se često i rado u posljednjih šesnaest godina, u Motovunu, Zagrebu, Splitu, u Čeneju kod Novog Sada i u bašti Kluba književnika. Nije mnogo govorio. Na kraju stola većinom se smiješio i slušao. Kad bismo došli u njega na večeru, pa bi Điđa Karanović nešto uobičajeno osorno dobacio njegovoj supruzi Vesni i sa stolom nastupio trenutak neugodne tišine, Cveja bi se samo okrenuo i umirujuće nam namignuo. Mnogi bi potcijenili toga tihog bucmastog momka, ali on je zapravo bio izvanredan. Najbolji u generaciji.

Glupi Uške se zasrao sa Slobodanom Miloševićema, a i Miki Rubiroza na koncu je ispao truba. Bijedno se ulizuje Aleksandru Vučiću. Bane Bumbar je, međutim, neočekivano ostao pošten i čvrst. Pravi frajer. Kao Belmondo, do posljednjeg daha. I bude vam drago zbog njega, da je s njim sve tako dobro završilo, dok ga po tko zna koji put ponovno gledate vječno mladog u najboljoj televizijskoj seriji na našem jeziku.

Ante Tomić

Bonus video: Branko Cvejić na promociji knjige majke Rajka Grlića

Komentari

Svi komentari (34)