Devedesetčetvorogodišnja baba Smilja, boreći se sa usamljenošću, svoju trošnu seosku kuću ispunjava uspomenama. Kao i većina meštana, njena deca, a potom i unuci, odavno su napustili selo u potrazi za boljim životom. Baba Smiljina jedina prilika za razgovor je dolazak poštara koji joj jednom mesečno donosi penziju. Nakon njegovog odlaska, kućom odjekuje tišina koja je surovo podseća da je samoća u starosti nepodnošljiva. Uprkos tome, baba Smilja pronalazi treptaje života u zvucima koji je svakodnevno okružuju.