0
Potpredsjednik Republike Hrvatske Antun Vrdoljak izlazi iz limuzine, ulazi i kreće ravno prema Andriji i meni. Tjelohranitelj je na korak iza njega. Dolazeći, Vrdoljak urla: „Perje će letjeti, perje će letjet kad te uhvatim. Zapamti!“
DREAM SEQUENCE
Filmska sekvenca u kojoj se, mimo tijeka glavne radnje, uprizoruje san junaka ili junakinje, kako bi se njime objasnilo njihovo mentalno stanje, prošli ili budući postupci.
Zagreb, 1994.
Mladen Budiščak zvan Budilica bio je moja najveća glumačka „slabost“. Zajedno smo radili pet filmova. Ako se kod glumca uopće može govoriti o „daru“, onda je on bio glumac s najviše „dara“ da na platnu ostane to što jest. To, kao ni trešnjevačku kajkavštinu, nije mu uspjela uništiti čak ni zagrebačka Akademija.
Teško bolestan priča noćašnji san.
Zagreb, Beograd, Okučani, 1992.
Rat je. Dosta mu je svega. Odlazi u Beograd i traži Mikija Manojlovića. Govori mu: „Slušaj Miki, daj ti nagovori Miloševića da se sastane s Tuđmanom, a ja ću Tuđmana uvjeriti da se treba sastati s Miloševićem. Može?“ Miki ga sasluša i kimne glavom.
Drugi dan Miki dovodi Miloševića, a on Tuđmana. Smještaju ih u improvizirani šator pored autoputa na izlazu za Požegu. Budilica i Miki čekaju ispred šatora. Predsjednički razgovor ne traje dugo. Izlaze nasmijani. Sve su riješili. Rat je završen.
Budilica i Miki su sretni. Ljube se. Na rastanku Budilica kaže Mikiju: „Vidiš da to ni bilo tak teško.“ Miki kimne glavom.
Budilica se budi.
EDITOR
Montažer
Film se priča tri puta: pišući, snimajući i montirajući. Montažer, kao zadnji režiserov suigrač, vrlo često ima presudnu ulogu u oblikovanju filmske priče.
…
Zagreb, 1990.
Taj isti direktor HRT-a obilježio je i početak rada s Andrijom Zafranovićem, praškim šulkolegom, čovjekom s preko sto igranih filmova i vjerojatno najznačajnijim montažerom na prostoru bivše Jugoslavije.
Prvi zajednički film, Čarugu, montirali smo u „Jadran filmu“. Veliki studio bio je gotovo pust. Spremali su ga za generalnu pljačku, tzv. pretvorbu.
Tih dana napao me novinar „Večernjeg lista“, mislim da je bilo zbog produciranja Điđine Virdžine, a ja sam odgovorio da nemam namjeru razgovarati s potrčcima i neka gazdi, ako mi ima nešto poručiti, kaže da to učini bez posrednika. Nezgoda je bila u tome što je upravo tih dana Sabor izabrao gazdu HRT-a i još koječega za potpredsjednika Republike.
Bili smo na početku montaže, u pauzama pili kavu u „Jadranovoj“ menzi. Jednog jutra, dok smo sjedili uz prozor koji gleda na portu, ugledamo crnu limuzinu kako ulazi i dolazi točno pred menzu. Iz nje iskače visoki čovjek u baloneru i otvara stražnja vrata. Potpredsjednik Republike Hrvatske Antun Vrdoljak izlazi iz limuzine, ulazi i kreće ravno prema Andriji i meni. Tjelohranitelj je na korak iza njega. Dolazeći, Vrdoljak urla: „Nemoj ti meni slati nikakve poruke. Znaš! Jer perje će letjeti, perje će letjet kad te uhvatim. Zapamti!“ I vičući dođe do mene, pogleda me pun bijesa, još jednom vikne: „Perje će letjeti!“, okrene se i krene prema izlazu. Zapanjeno ga gledam i kažem: „Smiri se, ne urlaj. Ti si potpredsjednik Republike. Pristojno se ponašaj.“ On se okrene, pogleda me i sve glasnije ponavljajući: „Perje će letjeti!“ izađe, a za njim i tjelohranitelj.
Kako su došli, tako su i otišli. Čitava predstava trajala je najviše dvije do tri minute. U menzi je nastao muk. Radnici „Jadran filma“ spuštali su glavu i bez pozdrava izašli jedan za drugim.
To „Perje će letjeti“ naknadno smo ubacili Čarugi u usta tijekom jedne pljačke.
Tjedan dana kasnije izlazimo iz tonskog studija i na vratima susrećemo njega i montažera Damira Germana. Stojimo i gledamo se. Mi ih puštamo da uđu, oni nama daju znak da izađemo. U tom trenutku Vrdoljak se oglasi beskonačno milim glasom: „Rajko, zašto se mi svađamo? Pa mi se o svemu možemo dogovoriti!“ Pogledam ga, kažem: „Ti si lud!“ i odem s Andrijom. To je bio zadnji susret s gazdom koji je u narednih dvadesetak godina nanio puno nesreće hrvatskoj kinematografiji.
Do kraja montaže ljudi u studiju odnosili su se prema nama kao prema gubavcima.
Vlast nas je obilježila i doslovce su nas, do karikaturalnosti, izbjegavali.
Zagreb, München, Prag, Ohrid, Ljubljana… 1990. – 2017.
S Andrijom sam od tada do danas montirao manje-više sve.
Radili smo uvijek na isti način. On čita gotovo sve verzije scenarija i dolazi u montažu nekoliko dana nakon početka snimanja. Označavam mu najbolji dubl svakog kadra i on ih počinje slagati. Čujemo se gotovo svake večeri, a svaki treći-četvrti dan nakon snimanja skočim do montaže. Andrija ne dolazi na snimanje. To mu omogućuje da „hladne glave“ prati kontinuitet glumca, ritam kadra, jasnoću scene… Uz skripterice, nekada Ivanku Forenbacher, a zadnjih dvadesetak godina Nadu Pinter, Andrija je moj najdugovječniji „detektor laži“. A bez nekoga tko vam kaže istinu, ma koliko u tom trenutku bila bolna, gotovo je nemoguće snimiti film.
Pročitajte još
Nekoliko dana nakon završetka snimanja imamo izmontiran film. Odgledamo ga, vidimo što ga sve muči i tek tada krećemo u pravu montažu koja, ovisno o filmu, traje tri do četiri mjeseca.
Tijekom tih mjeseci nas dvojica, i asistent za kompjuterom, dijelimo mračnu prostoriju koja se zove montaža. I to svaki dan po desetak sati. Čovjek pored kojeg možete sjediti tako dugo u tako malom prostoru, a da pritom ostanete normalni, mora vam biti drag. Andrija je upravo to: tiha i mudra osoba koja dječački uživa u kombinatorici, u slaganju i preslagivanju, u pronalaženju emotivnih točaka koje su mu važnije od bilo koje narativne logike.
On je u filmu koji radi od jutra do mraka, po noći, dok jede ili pije. Za njega tada ne postoji ništa drugo. Jednostavno uroni u film i ne izranja u realni svijet sve dok nije do kraja završen.
Pod stare dane postao je vuk samotnjak koji, kad ne montira, sjedi u Srijemu, u svojoj kući pored Dunava i restaurira porculanske figure. Ostavljam ga u toj slici ispunjenoj mirom, u poslu koji najtočnije ocrtava njegov karakter.
EXTRAS
Statisti, komparsi… Sve su to nazivi za one koji na filmu popunjavaju drugi plan, prolaze ulicom, kupuju novine, sjede po restoranima, ponavljajući iste pokrete po deset, dvadeset ili pedeset puta na dan. One među njima koji pritom imaju i neko dodatno zaduženje, zovemo statisti sa zadatkom.
U autobiografiji Still Foolin Billy Crystal ih zove puno plemenitijim imenom: Background Artists.
Zagreb, 1977.
U vili na Tuškancu snimamo Bravo maestro. Tijekom scene kućne zabave Vitomir, kojega igra Rade Šerbedžija, odlazi po nešto u spavaću sobu, otvara vrata, ugleda dvoje njemu nepoznatih ljudi kako se ševe na njegovu krevetu i bez riječi zatvori vrata. Ukratko, vrlo jednostavna međuscena sastavljena od dva ne pretjerano komplicirana kadra.
Prvo snimamo Radin „over shoulder“, kadar preko njegovog ramena, u kojem će on otvoriti vrata, vidjeti prizor na krevetu i zatvoriti vrata. Šef statista, čuveni Tonkica, dovodi „pozadinske umjetnike“, momka i djevojku. Nakon nekoliko minuta zove me da uđem. Goli leže na krevetu. Objasnim im što trebaju raditi. Izlazeći čujem Tonkicu kako šapće mladiću: „Ako ti se digne, nemoj prekidati. Uvali joj ga.
Ljudi imaju malo trake.“
HOLLYWOOD BLACKLIST
Hollywoodska crna lista nastala je 1947., kad je „House Committee on Un-Ame rican Activities“ pozvao na ispitivanje deset pisaca i režisera zbog sumnje u njihovu povezanost s američkom komunističkom partijom. Prozvani se nisu pojavili na ispitivanju. Nedugo zatim sastavljene su dvije liste sumnjivih, tzv. Black & Gray list. Na njima se našlo oko pet stotina pisaca, režisera, glumaca i muzičara koji sljedećih dvadesetak godina pod svojim imenom nisu mogli naći posao u hollywoodskim studijima.
New York, 1984.
Mama javlja iz Zagreba da je Centralni komitet Saveza Komunista Hrvatske izdao Bijelu knjigu i da sam u njoj dobio nekoliko stranica kao jedan od onih koji kroz kulturu i umjetnost širi „politički neprihvatljive poruke“.
Zagreb, 2005.
Dvadesetak godina kasnije Bijela knjiga je prvi put tiskana i predočena javnosti kao krimen prošlog režima.
Kažu da i novi režim ima svoje Bijele knjige, ali ih, poučen prošlošću, ne objavljuje. U njihovo ime podobnost propitkuju razne braniteljsko-udovičke-katoličko-neoustaške internetske stranice objavama „Crnih lista“.
Ili, kao što bi to rekli „Prljavci“, uz ispriku za parafrazu:
„Moje ime je Rajko Grlić a ovo sve oko mene je crno-bijeli svijet…“
Priredila Radmila Stanković
Preuzeto iz knjige “Neispričane priče”, Laguna, 2018.
(Nastaviće se)
Pratite nas i na društvenim mrežama: