"Buniti se ili čekati da tiranija samu sebe pojede": Premijera "Ričarda Drugog" u JDP-u, u naslovnoj ulozi Milan Marić

Dramu "Ričard Drugi" Vilijam Šekspir je, veruje se, napisao 1595. godine. Komad su za novu scensku inscenaciju u JDP-u adaptirali Boris Liješević i Fedor Šili.

U glumačkoj podeli ovog komada o moći i spletkama su Milan Marić, koji igra naslovnu ulogu, Vojin Ćetković, Aleksandar Đurica, Marija Vicković, Sanja Marković, Igor Samobor, Aleksej Bjelogrlić, Danilo Milovanović...

Dramaturzi su Fedor Šili i Vesna Radovanović, scenograf Igor Vasiljev, a kostimograf Marija Marković Milojev. Kompozitori su Sonja Lončar i Andrija Pavlović, poznatiji kao LP Duo. Scenski pokret oblikuje Deneš Debrei, a govor Ljiljana Mrkić Popović.

"Buniti se ili čekati da tiranija samu sebe pojede", pita uoči premijere Boris Liješević. Postavlja i pitanja: Kako sačuvati svoj pravedni cilj, a ne posegnuti za privlačnijim i moćnijim? Kako se boriti za isto, a ne postati isti kao i oni protiv kojih se boriš? Dokle ćutati i čekati da viša sila reši krvave sporove?

Dok je čitao "Ričarda Drugog" konačno je, kako je zapisao u autorskom tekstu naslovljenom "Anatomija pada", prepoznao Šekspira kao savremenika koji nam govori o našem vremenu i zbivanjima…

Šekspir tako govori o narodu koji uvek isto kliče, mrzi, nada se, dočekuje novog vladara, a starog sa mržnjom ispraća i uvek kasno shvata da nije reagovao kad je trebalo već je pustio zlo da se ukoreni.

Govori i o odlazećem vladaru koji se teško rastaje od vlasti i u katastrofi koju preživljava ponovo dobija humane obrise i postaje čovek.

"Vladar je uvek vladar i nikad blizak ljudima. Interesi vlasti nikad nisu interesi naroda. Da bi se održavao na vlasti, vladar mora da se otuđi od naroda, da ga zaboravi, da relativizuje pojam istine i empatije".

No, mi se uvek nadamo da ćemo u sledećem vladaru naći čoveka, a pritom ne razumemo da je to nemoguće.

"Da uloga vladara isključuje sve druge uloge u ljudskom biću. Da moć prži sve druge kvalitete u čoveku. Da je kruna misleći subjekat koji svog nosioca koristi i navodi na ludosti, a onda ga odbaci kao krpu. Istorija čovečanstva je istorija borbe za moć".

Ovaj komad, po sudu reditelja, ne navija za jednog ili drugog, već nas suočava sa uzaludnošću navijanja i uzdanja u vladare i njihovu čovečnost. Jer je sve u njihovim životima i mandatima samo borba za održanjem na vlasti.

Komad je privukao Liješevića zbog neobične strukture i kompozicije, drugačije nego u drugim Šekspirovim komadima.

"Čitajući ga, imam osećaj da je svoj panoramski pogled Šekspir sada usmerio na lice glavnog junaka i njegov unutrašnji život, na način na koji on doživljava stvarnost, te da izbliza gledamo anatomiju njegovog pada".

Ako mu struktura i nije savršena poput onih u najboljim i najčešće izvođenim Šekspirovim komadima, ovde je vredno njegovo poniranje u dubinu ljudske duše koja se menja usled katastrofe gubljenja moći, vlasti i identiteta.

"Šekspir nam je prikazao sve oblike vladavine, sve matrice i pokazao nam kako se svaka od njih završava", zaključuje Boris Liješević, kom je ovo šesta režija u Jugoslovenskom dramskom pozorištu.