Foto: Promo/Velija Hasanbegovic

Gostovanje sarajevskog Narodnog pozorišta u Beogradu Darko Lukić ''To nikad nigdje nije bilo'' Po motivima romana Tvrtka Kulenovića ''Istorija bolesti'' Reditelj Dino Mustafić

Autobiografski roman Tvrtka Kulenovića nastajao je tokom godina bombardovanja Sarajeva, ali se ne bavi samim ratom koliko životom pisca i likovima iz njegovog okruženja. Omeđen je dvema smrtima – smrću majke na početku, kao i voljene žene na kraju. Delove romana, autor dramatizacije Darko Lukić, proširuje i dodatnim Kulenovićevim tekstovima, naročito da bi se uvela paralela sa događajima Drugog svetskog rata, ili Španskog građanskog rata, koji je za Kulenovića predstavljao idealističku paradigmu herojske borbe – sve dok mu rat nije zakucao na kućna vrata.

Posebno su značajni citati i reference na njemu omiljene književnike, jer život pisca neodvojiv je od literature koju je pročitao. Pisac život i ne sagledava drugačije, nego kao literaturu, svoju i tuđu. Tako se i nekoliko stihova Danteovog Pakla provlače kao lajt motiv, od početka do kraja.

Dino Mustafić koristi pripovedni postupak. Likovi pripovedaju događaje uz nekoliko intermeca u vidu nežnog, horskog pevanja i uz diskretno uplitanje fizičkog teatra. Igra rukama koje se dižu ka nebu, ili igra sa lopatom, ne remete tok priče o novoustanovljenim sarajevskim grobljima, već emotivno obogaćuju scenu. A ona, scena, je gotovo prazna, sa ponekim delom nameštaja. U dubini nagomilana odeća na vešalicama i kanisteri za vodu. Jer za mrtvima ostaje odeća, gomila odeće, a ginulo se masovno sa kanisterom za vodu u ruci – scenograf je Mirna Ler. Ta scena je kao brisani prostor, a petnaestak glumaca na njoj nezaštićeno je kulisama, jednako kao što za građane Sarajeva zidovi kuća nisu predstavljali nikakvu zaštitu pred granatama.

Foto: Promo/Velija Hasanbegovic

Glumci su dakle u najvećoj meri pripovedači, uključujući Slavena Vidaka kao Tvrtka Kulenovića i Vedranu Božinović kao njegovu ženu Lidiju. Pripovedaju događaje, komentarišu ih, ili mimetički predstavljaju, obogativši ovaj dokument o vremenu i sopstvenim sećanjima.

Ove različite tekstove Darko Lukić je tretirao postradmski, spojivši ih ipak u čvrstu, zaokruženu celinu, sa možda malim šlajfovanjem pri kraju, pa predstava ima nekoliko završetaka. Ali kod izuzetno dobre, važne, promišljene predstave, takvi mali nedostaci nikoga neće uznemiriti, naprotiv, oni više svedoče o životnosti umetničkog dela.

Foto: Promo/Velija Hasanbegovic

Reditelj Dino Mustafić našao je ton zahvaljujući kome predstava ni na trenutak ne sklizne u sentimentalnost, ili nedajbože u patetiku. Sa blago ironičnim odmakom tretira se život uopšte. Život patnje kojoj se i ne traži krivac, i život ljubavi. Mislim da se na sceni retko može videti tako istinito prikazana ljubav između dvoje ljudi, kakvom smo videli posvećenu, šarmantnu i nežnu ljubav između Tvrtka i Lidije – Slavena Vidaka i Vedrane Božinović. A on, taj glavni lik koji sve prethodne nedaće tretira sa osmehom i ironijom intelektualca upoznatog sa svim životnim menama, slomi se pod tom jednom smrću, smrću žene koju odnosi rak. Ne rat, ne neki drugi ljudi, već prosto bolest.

Odlični glumci sarajevskog Narodnog pozorišta, na čelu sa dvoje nosilaca glavnih likova, kao i veterankom Kaćom Dorić u ulozi majke, Erminom Sijamijem i Aldinom Omerovićem, doprineli su da “To nikad nigdje nije bilo“ bude emotivno jaka, a umetnički sublimna predstava – dobitna kombinacija u postizanju katarze. Što je bilo vidljivo i gotovo opipljivo u gledalištu Narodnog pozorišta u Beogradu.

Bonus video: Dragan Jovićević: Čekamo prvih 100 dana Buleta Goncića u Narodnom pozorištu

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar