Ivan Tokin, Foto:Nemanja Špoljarić

Ovo je nastavak priče Letovanje, njen drugi deo, kao što i sami vidite, nego ja samo da vas podsetim. Ko nije pročititao prvi deo, ne mora da se vraća da ga čita, mada mu ne bi bilo loše.

Znali ili ne znali kako je počelo, nastavilo se ovako – ustao sam iz kreveta i našao ženu i dete po kući i saopštio da im postoji jedno more koje nije slano, da tamo sunčeva svetlost ne dodiruje površinu vode, rekao sam im ono za zvukove i za huk krvi i onda sam krenuo da im kažem glavnu stvar, ono za frekvencije i da bi moglo da se desi da uskoro nestanem, ali nisam stigao. Žena mi je dala dete u ruke, rekla mi da izvadim veš iz mašine, i da smislim kuda ćemo na letovanje. Rekla mi je još i da krećemo sutra.

Moja žena nije neko što ne znam kako izvoljeva, ona vrlo retko izvoljeva, na primer, dva puta godišnje, evo da kažemo tri puta, ali to je stvarno maksimum. I ona kad kaže letovanje, to ne znači da mora da se ide na Azurnu obalu ili tako nešto, ali znači da bi za sve nas, a i šire, bilo dobro da sutra odemo na letovanje. Koliko će to da traje, gde će da se dešava i koliko će da košta – to nije u sferi njenog interesovanja. Ona hoće letovanje koje može da traje dva dana ili dva meseca, ali hoće se svi lepo provedemo. Na svako pitanje, koja ja odavno ne postavljam, jer vremenom čovek stiče iskustvo, ona odgovara pitanjem, uvek istim – Šta ovde može da bude nejasno? – I stvarno, ranije, dok sam postavljao pitanja, uviđao sam da tu nikad nema ništa nejasno.

Dete u mom naručju se smejalo dok smo išli da izvadimo veš iz mašine, i nije ništa reklo, jer još uvek ne govori, mada način na koji me gleda, taj pogled me čini sigurnim da će u nekim stvarima biti preslikana majka.

Ideja koju sam odmah izneo, da idemo na more koje nije slano, to koje sam sanjao, ili o njemu sanjario, ili ga se plašio ili šta god da sam mu radio – odlično je prihvaćena. Gospođa je klimnula glavom a dete je tapšalo. Trebalo je samo učiniti nekoliko suludih i zabavnih finansijskih, taktičkih i tehničkih akrobacija, ali smo nekako uspeli i kad vam kažem nekako, to stvarno znači nekako, jer ništa od toga nema veze s realnošću, u pitanju je bila isključivo naša realnost, jer jedino u njoj bilo je moguće da se već sutradan, u ranu zoru, kako je i predviđeno, nađemo na putu ka našem neslanom moru.

Na tom putu smo naišli na jedno skretanje koje nam se učinilo toliko zabavno da se nismo ni konsultovali, samo smo skrenuli i za manje od jednog sata bilo smo na planini, ne previsokoj, ali taman, jer mi smo bili u rasploloženju u kome nam je sve taman, ili je bar tako izgledalo.

Neću vam dosađivati opisivanjem sticaja okolnosti koji nas je doveo na terasu finog planinskog hotela i obezbedio nam sobu sa krevetom koji ima dušek koji kao da je dizajniran prema ekstremno zahtevnim prohtevima naše porodice, jer hoću odmah da vam kažem da smo tu našli neslano more, mada je odmah bilo jasno da to nije ono more koje me je opsedalo poslednjih dana. Ono je bilo lepo, imalo je i crkvu na svom dnu, a mi smo mogli da je vidimo jer je voda toliko pala da gomila stvari koje se inače ne vide, sad se videla, pa i ta crkva. Nizovi koncentričnih krugova po obali pričali su priču o tome koje su glavne visine vodostaja, boje osušenog mulja prelivale su se jedna u drugu nijansama od kojih, onima koji vole nijanse, zastaje dah.

Ono glavno što smo našli je pećina, možda pre može da se kaže pećinica, ali ćemo je zvati pećina, jer ćemo se preseliti u perspektivu bebe. To je u stvari rupa u planini kroz koju čovek može lako da prošeta. Nije potrebno biti posebno fizički spreman, naročito ako te mama ili tata nose u rukama. U tom slučaju, dovoljno je da imaš poverenja u njih. Ulaz, s te strane s koje smo mi ušli, peskovit je i malo strm, pa je potrebno napraviti dva ili tri koraka da bi se prešlo rastojanje za koje je inače dovoljan jedan korak. Prolazak tim putem traje oko pet minuta i onda se stiže do raskrsnice. Stigli smo do raskrsnice. Odatle, mogli smo na tri strane, od kojih je jedna ona kojom smo došli. Sve tri strane izgledale su kao tuneli, što i jesu bili, na čijim krajevima je bila svetlost. U tom trenutku, u to doba dana, na tom mestu, sunčeva svetlost padala je baš tako da je na kraju svakog tunela bila zaslepljujuća. Nije bila zaslepljujuća da se čoveku zavrti u glavi, da me ne razumete pogrešno, ali dovoljno da ja to mogu da napišem i da znam da nisam lupio.

Simbolika pećine, tri tunela sa zaslepljujućom svetlošću na svojim krajevima, od kojih je jedan onaj kojim smo došli, svakakva je. Međutim, mi se na to nismo obazirali, malo smo se grlili i ljubili na mestu koje od nas nije zahtevalo ništa, nije nam pretilo, niti nam je nešto obećavalao, osećao sam se kao da nas je samo ostavljalo na miru.

Uživali smo u tom miru dok dete u maminim rukama nije, na jedan svoj način koji je nedavno razvila, krenulo ka jednom od tunela. To nije bio onaj kojim smo došli, nego novi, mogao bih da kažem desni. Kad smo došli do kraja, videli smo da moramo da se vratimo levim, i onda izađemo onim kojim smo došli, jer je to u stvari, osim ulaza, bio i jedini izlaz.

Legli smo rano i spavali dugo. Odmorili smo se. Doručak smo u zoru podelili s osama, možda bi moglo da se kaže i da smo ga njima i ostavili, jer ih je stvarno bilo nemoguće mnogo. Spakovali smo se, i pre osam ujutru bili na putu ka našem neslanom moru, o čemu vas treći deo priče – Letovanje – znate već, čeka iza ugla.