Foto:Image Capital Pictures / Film Stills / Profimedia

Rekao bih da je "Subtraction" moj prvi susret sa rediteljem i glumcem Manijem Haghighhijem, i sudeći po ovom ostvarenju ne bih imao ništa protiv da imamo još neki "dejt" (što njegovih sedam prethodnih filmova može da mi omogući). "Subtraction" je zanimljiva i moderna priča, uprkos tome što je smeštena u "moderni" Iran.

Slobodan Vujanović

FAF28: SUBTRACTION (2022, r. Mani Haghighi)

Njen „fantastični“ momenat ima nešto slično sa istim takvim kakav je, recimo, Michael Haneke plasirao u „Hidden“, gde nešto bizarno i neobjašnjivo služi kao eksperiment za društvenu analizu, što ovde, u nekom širem smislu tretiranja „patrijarhalnih“ odnosa može tek donekle da se primeni. Dok realistični aspekt i činjenica da se sve dešava jednom, zapravo dvama bračnim parovima, biva daleko bliže „intimnim moralnim raspravama“ kakvim nas poslednjih godina zavodi i fascinira Asghar Farhadi, sa čijim filmovima ovaj svakako može da kroji nekakvu iransku „novotalasnu“ scenu.

Pretpostavljam da neće biti neki spojler ako vam i kažem o čemu se radi, s obzirom da već u petanestom minutu filma znate kako stojite- jedan bračni par, koji čine Farzaneh i Jalal, na bizaran način shvata da bukvalno imaju svoju klon varijantu u vidu jednog drugog para (sa detetom) koji čine Bita i Mohsen. Kada ta neobjašnjiva stvar postane očigledna svima, sem Mohsenu, Haghighi lukavo zaobilazi pokušaj objašnjenja kako je to moguće i da aktere tera na konfrontaciju sa nečim što je neobjašnjivo, već istog trenutka tu „situaciju“ instrumentalizuje za bavljenje i rešavanje jedne druge- činjenice da je Mohsen nakon što je optužen za korupciju prebio starijeg čoveka koji ga je za to optužio i sada je prinuđen da se za to izvini, iako ne želi, i na taj način spase svoj posao (tu smo već debelo na Farhadijevoj „teritoriji“). Ova vrsta žanrovskog/trilerskog rasplitanja, a zapravo nebavljenja početnom premisom s jedne strane spasava film od součavanja sa slabim ili glupim objašnjenjem i ostavlja ga u meta-razini, ali s druge strane servira jedan film koji nije mnogo više od dramskog komba o dva različito nesrećna para. Gde ovaj prvi, koji čine Jalal i Farzaneh pati zbog njene depresije, možda izazvane komplikovanom trudnoćom, a ovaj drugi zbog Mohsenove brutalne i hladne prirode.

Ono što se vremenom kristališe je da bi Bita i Jalal svakako bili kompatibilniji par tj da je Bita ono što je Farzaneh nekada bila, kao i da je Jalal ono što Mohsen ne može da bude. Tu stojimo na dosta klimavom i neartikulisanom terenu mogućnosti „soulmejtova“ i svih mogućih oblika „štabibilokadbibilo“, ali srećom po nas Haghighi je ispravno procenio da on kao autor, kao i njegova priča, više mogu da ponude „u praksi“, pokazujući nam kakva „dela“ temelje nečiji „lik“, i obrnuto, kao i do koje mere se time može manipulisati. Nisam razumeo zašto se film zove „Oduzimanje“, niti kakvu metaforičnu ulogu tu ima dečak i njegov domaći iz matematike, sem da ih je on sve na kraju „rešio“, što je najmanje bitno.

Skoro kao da je u pitanju neki film Claudea Chabrola. I ništa lošiji.

OCENA: 7/10

Bonus video: Otvaranje Festivala autorskog filma u znak sećanja na Purišu Đorđevića

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar