Miljenko Jergović: Ne može se biti pjesnik ako se ne čita Vasko Popa

Vasko Popa i plug za slavujaNegdje tu naokolo, na deponiju prošlog doba, usred gomila smeća i neželjenih sjećanja, u književnoj podsvijesti i u mračnim podrumima i mučionicama Filozofskog fakulteta, našlo bi se i Vaska Pope. Možda u ponekoj nedovoljno temeljito očišćenoj javnoj knjižnici, u kućnoj biblioteci – kao nagrada za odličan uspjeh i primjerno vladanje, a onda i u svakom od još uvijek brojnih zagrebačkih antikvarijata. Tamo se nađe Vaska Pope u samostalnim knjigama i u bezbrojnim izdanjima, od 1953. i “Kore”, sve do izabranih djela s početka osamdesetih, pa u antologijama, pregledima i pjesničkim panoramama srpskoga i jugoslavenskog pjesništva. Nepregledno je mnogo toga u antikvarijatima zagrebačkim, a ovom je čitatelju, rođenom šezdesetih, sav taj nepregledni svijet rasutih i u smeće pretvorenih jugoslavenskih književnosti, što sakuplja prašinu po policama, neka vrsta metafizičkog encefalograma. Sve sam te knjige čitao, sve te pisce odnekud znam, a Popina baš svaka je pjesma, u ovom ili onom obliku, bliže svijesti ili negdje sasvim iza, u mraku zaborava, u potiljku, malom mozgu i podsvijesti, jer sam je svaku čitao i jer sam od tih pjesama, sentimentalnim govorom rečeno, jednom davno nastajao.Danas, međutim, kada je Popa pretvoren u smeće, u mješoviti komunalni otpad jedne književnosti, hrvatske književnosti, s posebnim potrebama, ja i dalje jednako vjerujem da se pjesnikom ovoga jezika ne može biti ako se nije čitalo, i ako se ne čita, Vaska Popu. To je razlog što uza se vazda imam jednu malenu knjižicu, ne veću od dlana, objavljenu 2009, kod beogradskog izdavača Gramatik. Naziv knjige je “Daleko u nama”, u njoj je izbor Popinih pjesama, ne naročito dobar, ali dovoljno reprezentativan. Jedno je to od onih izdanja, kakvih je mnogo u većim kulturama, koje u knjižari obično stoje pri blagajni, poput žvaka ili prezervativa u samoposluzi, i kupuju se jer blagajnica nema sitnog za kusur. Dobro je poneku takvu knjigu imati za svaki džep sakoa, za u putnu torbu, u ruksak, u auto… Jer dolaze trenuci kada se nešto čeka, pa samo čitanje vremenu pruža smisao.U toj knjižici za posvuda je i kratka poema “Vrati mi moje krpice”, čije je prvo pjevanje jedna od inkantacija života u Jugoslaviji. Ti stihovi tako su i toliko čuveni da ih u ušima i u sjećanju ima baš svatko tko je u toj zemlji živio, a ovim jezikom je govorio: “Vrati mi moje krpice/// Moje krpice od čistoga sna/ Od svilenog osmeha od prugaste slutnje/ Od moga čipkastoga tkiva/// Moje krpice od tačkaste nade/ Od žežene želje od šarenih pogleda/ Od kože s moga lica/// Vrati mi moje krpice/ Vrati kad ti lepo kažem”. Dok ih čitam, okom nekoga tko je poput boga nad jezikom, jer svaka mi je riječ odvajkada poznata, dok ih, dakle, čitam, kao što bi vjernik s papira čitao Zdravomariju, Očenaš i Vjerovanje, premda ima svaku riječ u se upisanu, pokušavam zamišljati kako bi riječi ove pjesme zvučale nekome tko je nije prethodno čuo ni čitao. Jer samo taj bi, ako je dobar čitatelj, mogao znati od čega je pjesma sačinjena. Recimo, pjesnik se poslužio jezičnom frazom iz infantilnog argoa i idiolekta epohe: kad ti lijepo kažem! Tako bi i odrasli odraslome govorio: učini tako, kad ti lijepo kažem! Jer ono što ću ti reći ili učiniti ako ne učiniš tako, neće više biti lijepo. U dječjem govoru odrasla fraza svaki put se dovodi do krajnosti. Pjesnik je, u ovom najčuvenijem pjevanju svoje poeme, podjetinjio odraslu frazu, a sve u svrhu odrasle pjesme, napisane dječjim riječima. Poema “Vrati mi moje krpice” neobična je, opojna, gotovo halucinantna, svakako i čudotvorna, upravo zato što je riječima dječjeg svijeta predočen odrasli iskaz. To je Popino šamansko bajanje, koje će zatim postati manirom najmarkantnijeg dijela njegova opusa. Neće on bajati samo jezikom djeteta kroz govor odraslih, nego će to bajanje biti mnogo šire i sveobuhvatnije. Popa je bajao jezikom mrtvih stvari, jezikom životinja, jezikom bilja. Njegove čarobnjačke moći, snaga njegove pjesničke magije – bijele, šarene, tufnaste, prugaste, pepito magije – jedno su od većih izvedbenih čuda naših jezika.Vasko Popa rodio se 1922. u Vršcu, u vojvođanskom dijelu Banata. Studirao je u Beogradu, Bukureštu, Beču. U ratu njegove su se pripadnosti i identiteti lomili i preobražavali. Dopao je njemačkog logora. Odrastao je i živio između nekoliko jezika, ali temeljno će ga odrediti ono što se bude zbilo između materinjeg rumunjskog i priučenog srpskohrvatskog. Popa rodio se kao Rumunj. A bio je vjerojatno najutjecajniji i u naš jezik najukopaniji poslijeratni pjesnik među Srbima i Hrvatima. Njegovo čarobnjaštvo i taj neobični koncept arhajskog modernizma i modernističkog arhajstva, bit će privlačan čitateljstvu, koliko i pjesnicima u nailasku. Na pjesničkom konceptu Vaska Pope formirat će se i Mak Dizdar, ali i sjajni i nepročitani (i u Srbiji nepročitani) srpski pjesnik Novica Tadić. Popa će snažno preusmjeriti maticu suvremenog pjesništva u Jugoslaviji, od kraja pedesetih sve do raspada zemlje, ne samo na prostoru nekadašnjega srpskohrvatskog jezika, nego i šire. Pritom, iza toga nije stajao nikakav politički nalog. Premda je bio vjeran idealima epohe, partijski čovjek i uredan socijalistički građanin, Vasko Popa doista nije bio, poput Krleže ili Andrića, spomenik pod zaštitom države.

Radni vijek provodio je kao urednik u Nolitu, valjda i najznačajnijoj i književno najelitnijoj nakladničkoj kući u povijesti Jugoslavije. Bavio se, kao i Mak Dizdar, usmenim književnim naslijeđem i živom arheologijom jezika. Sakupljao je narodne poslovice, gatke i zagonetke, priređivao zbornike i antologije narodnog stvaralaštva. I onda je, neobično vješto i kreativno, tradicijsko naslijeđe koristio kao materijal za svoje tekstove. Popa je glavna ličnost jedne imaginarne, nikad sačinjene antologije po srodstvu, južnoslavenskih pjesničkih šamana, koja bi započinjala s Momčilom Nastasijevićem, nastavljala se s Nikolom Šopom, Vaskom Popom, Makom Dizdarom i Novicom Tadićem, a zaokruživali bi je… Dalje otkrivajmo sami.Vrijeme u kojem je Vasko Popa stvarao svoje pjesničko djelo vrijeme je kada Jugoslavija čini sve da se integrira u Europu, i da vlastitu kulturu i književnost prikaže kao važan segment opće kulturne i književne suvremenosti svijeta. Utemeljuju se međunarodne književne manifestacije na koje se pozivaju najveći pjesnici svijeta. Većina ih se rado odazove, između ostaloga i zato što im je Jugoslavija zanimljiva. Ta zemlja, stiješnjena između dva politička bloka, dvije predvidljivosti i dvije dosade, dugo je funkcionirala kao fantastična iluzija. Privlačna i nevjerojatna, kao kakvo fantastično mitološko biće. Država jednorog, bijeli hipopotam, morska sirena. I kada bi stigli u Beograd, ili u Strugu, ti veliki bi pjesnici svijeta upoznali Vaska Popu. Upoznali bi, istina, i druge. Ali nitko im, očito, nije bio kao Popa.U sedamdesetima, njegove su pjesme, i to vrlo temeljito, prevođene na glavne svjetske jezike, Popini prevoditelji bili su čuveni pjesnici, knjige su mu izlazile u elitnim francuskim i američkim edicijama. O njemu su, na vrlo ozbiljan način, pisali svjetski tumači poezije. Pjesnik koji je došao na glas zahvaljujući sretnoj okolnosti da je iz jedne neobične i egzotične zemlje, nije čitan ni tretiran kao egzotična pojava. Doista, od svih naših pisaca koji su se potvrdili u svijetu Vasko Popa je, uz Danila Kiša, jedini doživljavan kao europska književna činjenica. Kada je u siječnju 1991, u osvit naše patnje, naših ratova i našeg sramoćenja Vasko Popa umro, tekst o smrti pjesnika objavio je i The New York Times. U tom tekstu Popa je bio veći i važniji od Jugoslavije. No, što bi se dogodilo da je poživio još malo i da je dočekao to vrijeme sramoćenja? Bismo li izgubili Vaska Popu, kao što smo tad gubili tolike naše idole? Odgovor nećemo saznati. A možda je i bolje da ga ne saznamo. Popa je bio veliki pjesnik, drugih veličina u njemu nije bilo. Nije lako čovjeku da se nosi s tolikom veličinom u sebi.Ustrajno je izbjegavao pisati revolucionarnu i patriotsku poeziju. Ono što, međutim, nije izbjegao – a i nije morao – bila je stanovita doza srbovanja. Od nekih doba pisao je pjesme o svetom Savi, o srpskim manastirima, o mitskom srednjovjekovlju. Ničega u tome strašnog nije bilo, premda je šaman u njemu takvim pjesmama gubio moć, osim što je čitatelj tad jasno mogao vidjeti koliku i je i kakvu žrtvu pjesnik Popa morao prinijeti životu i unutrašnjem miru čovjeka Pope. To njegovo posrbljavanje bilo je poput uzgoja engleske trave, dugo, marljivo i diskretno. Uostalom, što je Rumunjska jednome srpskom pjesniku? I kako biti srpski pjesnik, kako biti Srbin, a biti Rumunj? Ne pitam to samo zbog Pope, nego i zbog svih nas, njegovih čitatelja, i zbog svih naših kompliciranih identiteta.Ali, ipak, postoji barem jedna pjesma, lijepa kao i sve druge njegove lijepe pjesme, koja bi se na sve strane, u svim dijelovima Jugoslavije deklamirala o praznicima revolucije i jugoslavenskoga zajedništva, u zajedničkom recitalu s pjesmama Oskara Daviča, Jure Kaštelana, Branka Ćopića, Desanke Maksimović, Branka Miljkovića, Skendera Kulenovića, Ivana Gorana Kovačića… Pjesmi je naslov “Branim”, i dok je čitam ja i ovog časa čujem glas svoje školske drugarice koji je, pun treme i ushita, povišenih osjećaja s pozornice izgovara neke 1979. godine: “Pogled bi mi/ U prašinu zakopali/ Ružu osmeha/ Sa usana iščupali/// Čuvam prvo/ Proleće u grudima/ Čuvam prvu/ Suzu radosnicu/// Sa slobodom/ Bi me razvenčali/ Dušu bi mi/ Dušu preorali/// Branim/ Ovo neba u očima/ Branim/ Ovo zemlje na dlanu///Mlade bi mi voćke/ Radosti posekli/ Slavuje iz pesama/ U drveni prug upregli/// Ne dam/ Ovo sunca u očima/ Ne dam/ Ovo hleba na dlanu.”Tko zna što i o čemu govori ova pjesma. Govori ono što iz pjesme želimo čuti. Poput molitve, pjesma je izraz imaginacije i osjećaja onoga tko pjesmu upravo sriče, u sebi izgovara, glasno deklamira. Nekoć sam u toj pjesmi mrzio to – sa slobodom bi me razvenčali. Bilo mi je patetično, pretjerano, prenakićeno. Danas više nije. Danas bi mi to bio najdraži distih u pjesmi, e da nije ova dva – mlade bi mi voćke radosti posekli. I – slavuje iz pesama u drveni prug upregli. Ovaj drugi mi je oduvijek bio najdraži. Samo što sam nekad, kad mlad bijah, i kad bio nisam nitko nego đače, imao strašnu imaginaciju djeteta, te sam jasno mogao vidjeti slavuje u drveni plug upregnute.Vasko Popa bio je šaman, ali vrlo racionalan šaman. Njegove pjesme bile su promišljene. Pisao je oprezno i pažljivo kao Andrić. Pisao je tako da nijedna riječ u pjesmi nije nepromišljena. Tako pjesnici ne pišu. Osim ako nisu genijalni. I onda je, nakon svih tih bajanja i čaranja, kojim je začarao naš jezik i još mnoge jezike svijeta, Vasko Popa započeo, u knjizi “Rez”, pisati anegdotalnu poeziju, gnomske drame, atome događaja, čije bi cijepanje raznijelo svu dramu svijeta. Takve njegove pjesme nisu se svidjele njegovoj velikoj sljedbi. Ali opet jesu nekima. Slijedeći tog Popu Sinan Gudžević napisao je svoju prvu pjesničku knjigu, i naslovio je s “Građa za pripovetke”. Knjigu je objavila beogradska Prosveta, i među nepročitanim knjigama naših jezika jedna je od zanimljivijih. S mišlju na “Rez” Vaska Pope i sam sam pokušavao pisati u prve dvije svoje pjesničke knjige, “Opservatorija Varšava” i “Uči li neko u ovom gradu japanski”. Danas, Popa mi je bliži kao šaman, nego kao autor “Reza”.Ali ono glavno što sam htio reći može se svesti na rečenicu: ne može se biti pjesnik ovoga jezika ako se ne čita Vaska Popu.jergovic.comBonus video: Jergović o Jugoslaviji

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=jergovicojugoslavijigp-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2768455"]