0
U Zagreb nikad se neće vraćati. Na prste dvije ruke mogu se izbrojati noći koje će do kraja života prespavati po zagrebačkim hotelima. Distanca koju će s vremenom sam Andrić stvarati prema Zagrebu i hrvatskoj književnosti nije usporediva s distancom koju će protagonisti te književnosti stvarati prema njemu, naročito oni beznačajni, čija imena danas nikome ništa ne znače.
Uz dozvolu Miljenka Jergovića, sa zagrebačkog portala „Express“ prenosimo njegov tekst o Ivi Andriću povodom 130 godina rođenja našeg nobelovca.
Početkom srpnja 1917. Austro Ugarska je, u pokušaju da preokrene vlastiti ugled u očima svojih pobunjenih naroda, proglasila opću amnestiju političkih osuđenika. Za Ivu Andrića, bivšega mariborskog robijaša, koji je od ožujka 1915. bio zatočen najprije u Ovčarevu, i danas živom katoličkom selu pokraj Travnika, pa u Zenici, bila je to prilika da se, nakon kraćeg posjeta tetki i tetku u Višegrad, otputi u Zagreb, na liječenje od tuberkuloze, bolesti od koje mu je umro otac i cijela, prilično brojna porodica s očeve strane, i od koje je, po nekom zadanom rasporedu epohe, uskoro trebao umrijeti i sam, čime bi kraju došla povijest stare sarajevske katoličko-hrvatske obitelji Andrića. Prije nego što će stići u Zagreb, u Bolnicu sestara milosrdnica, najvažniju, te na neki način i jedinu svoju adresu u ovome gradu, uspijeva, zahvaljujući bolesti, izbjeći opću mobilizaciju i vjerojatan odlazak na Zapadnu frontu, gdje se pripremala Dvanaesta i posljednja u nizu bitaka na Soči.
U bolnici susreće dubrovačkog gospara Iva Vojnovića, još jednoga jugoslavenskog idealista, koji je kao neprijatelj monarhije također bio optužen za veleizdaju, koji će mu se uskoro u nekim veoma važnim životnim prilikama naći pri ruci. Vojnović, samozvani conte, koji je osmislio vlastito podrijetlo od užičkoga, srbijanskog plemstva, pjesnik i dramatičar lutajućeg, graničkog nacionalnog samoodređenja, pomalo Hrvat, pomalo Srbin, uzor Dubrovčanin, bolovao je od mnogih bolesti, urođenih i stečenih, ali je u Sestara milosrdnica ležao najprije zbog očiju. Četiri ratne godine gospar je Ivo, uz kratke izlaske, stolovao u bolnici, te je dolazak ovakvih subolnika, kakav mu je bio mladi bosanski imenjak, idealist i darovit metafizički pjesnik, za njega, inače vrlo društvenog, bio veliki događaj.
Po izlasku iz bolnice, Ivo Vojnović darivat će mladoga Ivu Andrića nalivperom marke Koh-i-Noor. Češka tvornica Koh-i-Noor Hardtmuth, u kojoj su se izvorno proizvodile olovke, odlične, od najfinijega grafita i cedrova drveta, kojih još uvijek imam naslijeđenih po povijesnoj obiteljskoj bagaži opisanoj u “Selidbi”, bila je i najčuveniji proizvođač nalivpera u monarhiji. Stari je pjesnik mladome poklonio to pero, kada je ovaj u skoro već slobodnom Zagrebu išao uređivati Književni jug. Rođeni istoga dana, samo Vojnović trideset i pet godina ranije, obojica duboko vezani za svoje zavičaje, u glavnom su se hrvatskom gradu sreli kao u tuđini. Vojnović će ostati i najvažnije Andrićevo zagrebačko književno poznanstvo. On će ga savjetovati da pronađe neku sigurnu državnu službu, jer samo tako čovjek se uredno može baviti književnošću. I što je važno: Ivo Vojnović posvuda će, upitan i neupitan, o Andriću lijepo i dobro govoriti. Za siromašnoga i bolešljivog mladića, Sarajliju čiji je najveći životni kapital u radikalnom političkom uvjerenju, u njegovome integralnom jugoslavenstvu, koje je u suglasju s režimom koji će se uspostaviti čim rat dođe kraju, a to će biti već za koji mjesec, svaka preporuka ove vrste je dragocjena.
U Zagrebu Andrić se druži, uglavnom, sa samim budućim prokletnicima: s Vladimirom Ćorovićem, Vladimirom Čerinom, Nikom Bartulovićem, Rokom Matulićem, Brankom Mašićem, Stojanom Aralicom, pa Antunom Novačanom, još jednom čudesnom južnoslavenskom sudbinom, od kojih, kao ni od samog Andrića, u kulturnoj memoriji Zagreba neće ostati ni traga. Pred konačni slom Austro Ugarske, u Novostima 8. studenog 1918. Andrić objavljuje gnjevan članak pod naslovom “Nezvani neka šute”, u kojemu piše i pomalo prijeti: “A svi mi koji smo tu misao ujedinjenja pronijeli neokaljanu kroz bratoubilačke bojeve i nismo je zatajili pred krivokletničkim austrijskim sudovima, znat ćemo je obraniti i od besavjesnih žurnalista i prgavih, samozvanih politikanata.” U isto, pak, vrijeme, za događaja opisanih u “Pijanoj novembarskoj noći”, budućemu Pavelićevu maršalu, austrougarskom potpukovniku Slavku Kvaterniku, Miroslav Krleža u brk dobacuje: “Dolje s nedostojnima!”. Andrićevi nezvani i Krležini nedostojni isti su, do u jednu glavu, uglednici zagrebački i hrvatski.
Važna razlika u tom trenutku između ove dvojice skoro pa vršnjaka najvažnija je što je Krleži Zagreb jedini njegov zavičaj, dok je Andrić u Zagrebu došljak, pa će ovaj grad upoznati s one strane s koje će Krleži ostati zauvijek nepoznat. Pritom, u tom upoznavanju riječ je o dvije naravi i dvije socijalne zadatosti: Andrićeve, s jedne strane, te mentalitetne zagrebačke s druge strane. I još nešto je tu važno znati: po prirodi svojoj, Ivo Andrić bio je vrlo lokalno čeljade, sarajevsko, višegradsko, travničko, kakvi su često znali biti ti ljudi iz dubokih bosanskih provincija, i takva će na tematsko-motivskoj razini biti i sva njegova književnost. Lokalna, u se zatvorena, situirana u jednu mahalu, jedan sokak, jednu varoš, vezana za toponomastiku, za zavičajne imenike i lokalne ćudi, dokumentarna do u dušu i vrlo široko obuhvatna u vjerskom i nacionalnom pogledu. Za razliku od Krleže, koji je bio komunistički kozmopolit, čiji je svijet obuhvaćao dva vrlo široko postavljena kruga, hrvatski i jugoslavenski, te se grozio, Krleža kao pisac i građanin, svega previše lokalnog i mentalitetnog, provinciju je doživljavao kao uvredu, radije je izmislio Blitvaniju, nego da se bavi lokalnim kraljevinskim situacijama, ali je istovremeno on, Krleža, bio savršeno nesposoban da shvati kako je to biti onaj drugi i drukčiji u čaršiji i u životu.
Andrićevo zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. završit će, gotovo bez izuzetka, po ludnicama i ubožnicama, u tuđinama, ovim i onim, u očaju i u socijalnoj i egzistencijalnoj propasti svake vrste. Krležino će, pak, zagrebačko društvo stradati u staljinističkim procesima iz 1936, u ustaškim kazamatima, pred ovim ili onim streljačkim vodovima, ili će se uzdizati visoko, u nomenklaturama nove epohe, ali će, uglavnom, preživjeti epohu. (Naravno, i ovu konstataciju valja uvjetno shvatiti, tek kao element u dramatizaciji dviju životnih pripovijesti, budući da je Andrićevo i Krležino zagrebačko društvo iz 1917. i 1918. u velikoj mjeri bilo – isto.)
Iz tog vremena u životopisu Andrićevom spominjat će se dvije žene. Prva, Eugenija Gojmerac iz Jurjevske 25 bila je studentica violine. Sestra njezina, Fanika, studirala je klavir. Andrić ju je poznavao od prije rata, iz vremena kratkog zagrebačkog studiranja, prije nego što će poći u Krakov, i dopisivali su se ustrajno, sve do njezine smrti. Umrla je 17. rujna 1915, dok je on živio u progonstvu u Ovčarevu. Bolovala je kratko, a posljednje pismo Andriću diktirala je sestri u pero. Bilo joj je samo devetnaest godina, bio je rat i bilo je doba kada se preko reda umiralo, a smrti mladenačke usljed tuberkuloze i rata ne samo da nisu zaustavljale vrijeme, nego su na određen način predstavljale životni stil i određivale način mišljenja. Eugenija nije, međutim, bolovala od tuberkuloze. Nju je odnijela bolest o kojoj će se u budućnosti mnogo više govoriti, leukemija. I očito je bila jedna od onih djevojaka, kakvih biva u svakoj generaciji, uz čiju uspomenu proživi život naraštaj jednoga grada. U dnevnik tih je dana Krleža zapisao: “Umrla je Eugenija Gojmerac, a ljudi prolaze Jurjevskom kao da se nije dogodilo da je umrla Eugenija Gojmerac. Fraza da život ‘teče dalje’ glupa je, nesumnjivo, a da život doista teče, to nije ni mrvu mudrije od te blesave fraze, i tako ljudi teku Jurjevskom ‘dosita dalje’ kao da Eugenija Gojmerac nije umrla.”
Druga, životopisu Ive Andrića mnogo važnija zagrebačka prijateljica jest Zdenka Marković. Osam godina od njega starija, za svoje vrijeme neobično školovana žena, prevoditeljica s poljskog, prozaistica i književna znanstvenica, živjet će dugo i umrijeti samo nekoliko mjeseci prije njegove smrti, s Andrićem je do početka tridesetih razmijenila stotinjak pisama. Bili su prijatelji, njoj nije pisao nježne romantične epistole kao Eugeniji, nego joj se povjeravao, iznosio životne planove i upućivao neke od najvažnijih ranih autopoetičkih iskaza. U pismu koje će joj uputiti 14. travnja 1921. iz Rima, gdje je službovao kao niži činovnik u diplomaciji, napisao je nešto što je veoma važno u određivanju trenutka u kojemu je Ivo Andrić postao onaj pisac kojeg njegovo djelo određuje kao pisca Bosne: “Ozbiljno mislim da se vratim u zemlju i nastanim u Beogradu ili Splitu i ako još ne znam i ne vidim kako. Dotle ću ispisati sve ovo tursko i iracionalno što imam i onda ću se opet dati na stari posao.” A taj stari posao ono je što prije rata započinje u zbirkama “Nemiri” i “Ex ponto”, i čime se javlja u “Mladoj hrvatskoj lirici”. Tada bio je pjesnik bolećiv u temi i nastupu, sklon meditativnim gnomama, zanosima skore smrti i životnim načelima Marka Aurelija, čiju će knjižicu cijeli jedan život potom sa sobom nositi u bolnicu, na umiranje.
A to “tursko i iracionalno” što je imao u sebi i što je Zdenki Marković na pragu tridesetih povjerio kao nešto privremeno, što je pomalo i posljedica rata, velikoga unutarnjeg i društvenog prevrata koji je uslijedio, te na kraju i vlastitog iskorjenjivanja iz zemlje Bosne iz koje je potekao, Ivo Andrić započinje u Zagrebu, započevši trodijelnu pripovijetku “Put Alije Djerzeleza”, koju će izdati kao zasebno izdanje u Beogradu, kod S. B. Cvijenovića 1920. S tim tekstom u kojemu se narugao bosanskomuslimanskome narodnom junaku iz petnaestog ili šesnaestog stoljeća, ali i predstavio figuru ratnog veterana iz upravo okončanog Velikog rata, Andrić je načeo svoju veliku i cjeloživotnu bosansku temu, a da još dugo nije toga bio svjestan. Još je vidio sebe kao pjesnika i pisca koji se temom i ambijentom, pa onda i stilom, veoma razlikuje od toga “turskog i iracionalnog” u sebi. Inače, u vrijeme kada se Andrić narugao Aliji i njegovu junaštvu, u srpskoj su književnosti već veoma žive rugalice na račun narodnoga junaka Kraljevića Marka, a odavno je i Ante Kovačić napisao “Smrt babe Čengićkinje”, zabavnu i ubojitu travestiju slavnoga Mažuranićeva epa. Ono što je u Andrićevu slučaju započelo kao ruganje, preraslo je u nešto vrlo ozbiljno. Zapravo u najozbiljniju narativnu građevinu jednoga u se zatvorenog i pripoviješću definiranog svijeta u povijesti južnoslavenskih književnosti. Ničega u nas nema ni izdaleka usporedivog s Andrićevom Bosnom. Da bi je napisao, pisac je iz stvarne Bosne morao otići. Ali ne u Zagreb.
U Zagrebu je jedva duže od godine dana kada piše očajno i molećivo pismo Tugomiru Alaupoviću, svome travničkom zemljaku, profesoru iz sarajevske Prve gimnazije – one gimnazije koju je pohađao skupa s Gavrilom Principom, a u koju je išao i ovaj njegov čitatelj – članu Narodnog vijeća Države Srba, Hrvata i Slovenaca, te potom i prvom ministru vjera i bogoštovlja u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, još jednim u nizu veleizdajnika i pritvorenika pod habsburškom vlasti, moleći ga da mu nađe posao u Beogradu, jer da će u Zagrebu svisnuti. Nema na što se u ovom gradu nije žalio: na klimu društvenu, političku i nacionalnu, ali i na klimu meteorološku. Govorio je da zagrebački zrak škodi njegovim bolestima, ali to će i ubuduće govoriti za svaki grad u kojemu mu se ne bude svidjelo. Žalio se, također, da su se iz Zagreba razišli svi “naši” ljudi, vapio da će umrijeti ako ga se ne izvuče van: “Glavno mi je da odavde odem što prije”, piše on svome bivšem profesoru početkom 1919, “a poslije što Bog da. Sve se naše razišlo pa se osjećam osamljen kao nikad u životu.”
Pola stoljeća po odlasku iz Zagreba, u knjizi “Pisac govori svojim delom”, koju je priredio Radovan Vučković, Andrić pomirljivo govori, nastojeći da se nikome ne zamjeri i da ni na čiju pizmu i mržnju ne odgovara: “Meni je sada nemogućno da u sećanju prevalim toliki vremenski razmak, pa da objašnjavam zbog čega sam pre više od pedeset godina napustio Zagreb (…) Što zbog zdravlja, što zbog sredine koja je za me bila nova i u mnogo čemu različita od one bosanske, ja u Zagrebu nisam mogao uhvatiti koren i ostati. Ja tu nisam imao nikog svoga, bilo je trenutaka kad sam padao u očajanje i po svaku cenu želeo da odem… To što sam krenuo u Beograd, takođe treba razumeti, mahom iz dva razloga. Prvi je u tome što se Alaupović starao da mi pomogne da dobijem stalnije nameštenje, a drugi verovatno u onoj skrivenoj zamci kojom vas privlači svaka prestonica.” Ovako govori Andrić u vrijeme kada nikome više ništa nije bio dužan i kada mu nitko više nije mogao ništa. Tada je već bio udovac, dobitnik Nobelove nagrade i svih najvećih i najvažnijih jugoslavenskih društvenih, državnih i književnih priznanja – od kojih je sve novce podijelio u dobrotvorne svrhe, uglavnom za razvoj bibiliotekarstva u Bosni i Hercegovini – a od Zagreba i od hrvatske književnosti potjerala ga je odavno kolektivna omraza, koja je katkad nalazila povoda u njegovom političkom držanju i svjetonazoru, ili u nacionalnom (ne)opredjeljivanju, ali obično se, ipak, ticala njegove neusporedive književne veličine, koju su drugi, pa i sam Krleža, doživljavali kao ličnu uvredu.
Profesor Tugomir Alaupović, kraljevski ministar, obećao je svome očajnom učeniku da će mu pomoći, ali u ona vremena to, očito je, ne bi išlo onoliko brzo koliko ide danas. Tek na ljeto Andrić se počinje spremati na selidbu, a Ukazom kralja Aleksandra od 12. rujna 1919. Ivo Andrić imenuje se sekretarom treće klase u Ministarstvu vjera, u takozvanom katoličkom odjeljenju, s plaćom od 3000 dinara, o čemu će dva tjedna kasnije izvijestiti beogradska Pravda. Vrlo je mali bio taj novac, jedva dovoljan za preživljavanje. Ovako izvještava Zdenku Marković: “Ovde sam se smestio i nije mi loše. Malko sam slab i nahlađen od puta. Život veoma bučan, klima oštra, a skupoća neopisiva. Ali može da se živi. Poslovi me, za sada, ne muče.”
U Zagreb nikad se neće vraćati. Na prste dvije ruke mogu se izbrojati noći koje će do kraja života prespavati po zagrebačkim hotelima. Distanca koju će s vremenom sam Andrić stvarati prema Zagrebu i hrvatskoj književnosti nije usporediva s distancom koju će protagonisti te književnosti stvarati prema njemu, naročito oni beznačajni, čija imena danas nikome ništa ne znače. Stvar će se, zahvaljujući Krleži i njegovome krugu, a onda i maršalu Titu, koji je u toj stvari jako vodio računa o Krležinim osjećajima, dramatično zaoštriti nakon što Andrić stekne Nobelovu nagradu. Ali i prije toga književni je moćnik s Gvozda koristio svaku priliku da se obruši na plahog Bosanca. Godine 1953, u formi intelektualnog kluba, nalaze se u prostorijama beogradske Borbe, a pod pokroviteljstvom Nove misli, časopisa koji je upravo pokrenuo Milovan Đilas, vodeći jugoslavenski pisci i intelektualci, da debatiraju o značajnim književnim i estetskim pitanjima. Sredinom travnja, došao je red na Ivu Andrića da pred tridesetak njih, na prijedlog Bore Drenovca, organizatora skupa, govori o novom francuskom romanu i o procesu književnog stvaranja. Pristao je, premda to i nije bila njegova tema.
Kada je nakon četrdeset pet minuta Andrić završio čitanje svojih bilježaka, javio se Miroslav Krleža, najprije citiravši teatralno Puccinijevu “Toscu”: “Evo čovjeka pred kojim je drhtao cijeli Rim!”, da bi narugano poantirao: “To što smo od Andrića čuli mene podsjeća na zapise djevojčica u njihovim spomenarima. Miriše na presovane ljubičice, a ima okus ‘seidenbombon’ slatkiša.” Nastupila je konsternacija, koju jedva je pomirio Milovan Đilas, nekim podužim opće-estetskim solilokvijem, samo da prođe vrijeme koje će skup učiniti što udaljenijim od nelagode. Samo Ivo Andrić savršeno je mirno sjedio, hladno promatrajući stvari, kao da se sve to skupa na njega ne odnosi. Skup se nakon svršetka Đilasova govora, prema svjedočenju književnoga kritičara Petra Džadžića, razišao “tiho i brzo, kao nakon pogreba”. Andrić je sačekao da svi odu, pa se s piscem Erihom Košem, također Sarajlijom, zaputio prema izlazu. Koš govori: “Poslednji smo ostali Andrić i ja, spustili se stepenicama i krenuli ka Prizrenskoj gde je Andrić stanovao. Reč nismo progovorili o onom što se desilo, a Andrić nije ni opsovao, što bih ja verovatno učinio.”
Osam godina kasnije nastupit će šok, čije posljedice i dan danas traju: Ivo Andrić dobio je Nobelovu nagradu. Josipu Brozu Titu trebala je godina dana da tim povodom upriliči prijem za velikog pisca. Plašio se što će Krleža reći, i nije to skrivao. Kasnije je, po Andrićevom odlasku, pred Jovankom i još nekim, rekao da je baš neki skroman čovjek, taj Andrić! A nije Andrić bio skroman čovjek, nego se savršeno izvježbao u šutnji, u prikrivanju emocija i u podizanju zidova oko sebe. Sa svakim prešućivanjem čovjek biva sve udaljeniji od onoga kome je nešto možda trebao reći. To je, vjerojatno, razlog što ljudi govore dok god imaju povjerenja u druge ljude i dok god se nečemu od njih nadaju. Ušute li, znači da ih se plaše ili više ništa od njih ne očekuju. Andrić nije se Krleže plašio, kao što se ni Krleža nije plašio Andrića. Ali to su na različite načine pokazivali, jer se razlikovao i njihov odnos prema ambijentu i vremenu u kojima su obojica živjeli.
Nije se Ivo Andrić udaljio od hrvatstva ili od hrvatske književnosti, nego se ta književnost udaljila od njega. A hrvatstvo je pomalo prestalo za njega biti tema kada je otišao živjeti u Beograd. Bio je lokalni pisac, vezan za mjesto, adresu, za sokak i brijeg, i za svaki kamen u kaldrmi. Ono što je Krleži, recimo, bila nacija, hrvatska nacija, to je Andriću bio zavičaj u najužem smislu riječi. Nacija je, kao i vjera, uostalom, promjenjiva za Bosanca njegove generacije. Bio je katolik, sve dok 1943, pod dojmom ustaških zločina i uloge Katoličke crkve u NDH, nije ostao “bez vere”. Ni jedno ni drugo, međutim, ni nacionalna autoidentifikacija, ni nečija vjera, s pripadnošću nekoga pisca jednoj književnosti nemaju naročite veze.
Ivo Andrić nije hrvatski pisac zato što oblikovateljima hrvatske književnosti, hrvatskoj književnoj akademiji i njezinim akademicima, nije bilo stalo da Andrić bude hrvatski pisac. Kažnjavali su ga isključivanjem, ali kako je Ivo Andrić veći od nacionalne književnosti (ne samo hrvatske), tako nije isključen on, nego je isključena hrvatske književnost. Naravno, to nije samo nominalna ni formalna stvar: da bi Andrić bio isključen, morao je isključen biti i Andrićev jezik, leksik, sintaksa, i morao je isključen biti njegov svijet, skupa sa svim onim što je njegovim romanima i pripovijetkama prethodilo. I to je provedeno vrlo temeljito i dosljedno. Pisci koje Andrić tradira kao svoju ličnu tradiciju i koji predstavljaju pozadinu, osnovicu, potku njegove književnosti, kao, recimo, Petar Kočić ili Svetozar Ćorović, nisu niti su ikad trebali biti pisci hrvatske književnosti, ali da bi toj književnosti pripadao Andrić, ona je morala imati odnos prema Kočiću i Ćoroviću kao Andrićevim prethodnicima. Ne samo da ona taj odnos nije imala, nego je malo vjerojatno, ili je posve nevjerojatno, da je itko od profesora koji po zagrebačkom filofaksu mudruju o Andriću, ili po HAZU dekoriraju Andrićev kutak, uopće ikad čitao Kočića i Ćorovića. Oni, kao i pokojni Stanko Lasić, misle da to ne treba čitati, jer da je to za njih isto što i bugarska književnost. Sasvim je u redu da tako misle, ali što će onda u HAZU kutak jednoga bugarskog pisca? Andrića kao Bugarina treba prepustiti Bugarima.
Je li njega upravo ta slutnja nepripadanja, slutnja da će biti odbačen, ili da će poput drugova svojih završiti po hrvatskim ludnicama i ubožnicama, i da zapravo ništa u životu tu neće ni napisati, je li ga upravo to potjeralo iz Zagreba? Sasvim sigurno nije! Ali sreća po njega da je otišao, jer u Zagrebu nikad ne bi napisao ono što je napisao u Beogradu, pogotovu za one četiri ratne godine. Ovdje bi i nakon trideset godina života i dalje bio isti onaj bosanski došljo, tuđin, Turčin, orijentalac, kakav je bio i prvoga dana. A ako bi htio da prestane to biti, morao bi se transformirati u Zagrepčanina i u onakvog Hrvata kakvim Hrvat biva kada se rodi u Zagrebu. U toj transformaciji morao bi ugušiti u sebi sve ono “tursko i iracionalno”, što jest temelj ne samo njegove književnosti, nego i njegova bića, pa do kraja života uredno pisati “Nemire” i “Ex ponto”, koji se doista mogu uklopiti u hrvatsku književnost, shvaćenu iz zagrebačke perspektive, premda ni oni nisu dio te književnosti, budući da ih je napisao pisac za kojeg će se ispostaviti da nije hrvatski.
Imao bi Ivo Andrić u Zagrebu još jednu mogućnost: da ostane upravo onakav kakav je bio, pa da nakon “Puta Alije Djerzeleza” nastavi s onim što je započeo, ali u tom slučaju bi, osim što ne bi imao priliku za onako sigurno činovničko namještenje, morao prihvatiti i autsajderski položaj, koji bi ga učinio mnogo, mnogo beznačajnijim od tadašnjih književnih veličina tipa Ante Tresića Pavičića, Mile Budaka, Milana Begovića, Augusta Cesarca, a da o Miroslavu Krleži i ne govorimo. Ne samo da bi u odnosu na njih bio marginaliziran, nego bi bio u okvirima hrvatske književnosti manje uvažen od Novaka Simića, Envera Čolakovića, Abdulrezaka Hivzije Bjelevca, dakle pisaca iste te bosanske teme, koji su se, međutim, u socijalnome i u estetskom pogledu mnogo bolje uklapali u zagrebačke prilike svoga vremena. Grdna bi muka bila u takvome Zagrebu, unutar takve hrvatske književnosti, biti ovakav Ivo Andrić. Pa još i antikomunist u vremena međuratna i pokajnik u vremena poratna! Pored živoga Krleže nitko ga ne bi mogao predložiti za Nobelovu nagradu, niti bi to, uostalom, ikome u Zagrebu i palo na pamet. Pored živoga Krleže Ivo Andrić u Zagrebu bi mogao biti samo još jedan Nikola Šop. Srpska književnost, pak, Andrića nije ni odbijala ni prihvaćala u svoje okrilje, tako što bi ga, neuklopivog, privodila svome tijesnom provincijskom kanonu. Srpska književnost se, suprotno tome, oblikovala oko Andrića kao oko vlastite neusporedive i neporecive veličine. Umjesto da on urasta u nju, ona je rasla oko njega.
Godinu dana nakon što mu se Krleža pred ljudima rugao da piše djevojačke spomenare, miriše na presovane ljubičice i ima okus svilenih bombona, Ivo Andrić prihvatio se članstva u Savezu komunista Jugoslavije. Bio je prosinac 1954. Bili su zgroženi, ali ništa mu više nisu mogli.
Književnosti Andrićevoj divimo se kao čitatelji, iz jedne vrste razloga. Iz posve drugih razloga divimo se Andriću kao građaninu: u poganom vijeku, na strašnome mjestu, umio je u životu udesiti da mu više ništa ne mogu oni koji su još do maloprije mogli sve.
Bonus video: Nobelova nagrada – zanimljive činjenice
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
