Foto:Promo

Zvanični podaci kažu: prvi Međunarodni filmski festival u Beogradu, FEST, sa radnim naslovom „Hrabri novi svet“ - što je pozajmica iz naslova apokaliptičnog antiutopijskog romana Oldosa Hakslija - održan je od 8. do 16. januara 1971. Pre bezmalo pola veka. I to ne u Centru Sava (kako danas mnogi misle, pa čak i neki koji su donedavno obavljali ključne poslove oko festivala).

A počelo, kako to obično biva na ovom delu Balkana, nizom slučajnih, srećnih okolnosti, bez svesti da će se roditi nešto izuzetno i dugovečno.
Krajem maja 1970, dugogodišnji filmski kritičar „Politike“ Milutin Čolić je napravio izbor filmova u programu Kulturnog centra Beograda, pod naslovom „Kritičari su odabrali za vas“. Tokom sedam večeri prikazivan je film koji je već prošao zvaničnu bioskopsku distribuciju. Poseta je bila fenomenalna, što je začudilo mnoge kulturne hroničare, jer je prethodnih godina primećen zastrašujući pad bioskopsikh poseta. Čolić je zamislio da svaki film ima uvodnu reč nekog drugog kritičara. Početkom juna tadašnji ministar kulture Milan Vukos, najbolji ministar kojeg smo imali, sreo je na ulici Čolića, i po ugledu na Bitef, palo mu je na pamet pitanje: „Da li Beograd može da dobije međunarodni filmski festival“? Kako je Čolić odmah odgovorio potvrdno, Vukos mu je rekao, hajde da ga napraviš.
Dobivši velika ovlašćenja da krene od nule, Čolić je odmah krenuo koristeći moćnu kuću za uvoz filmova – „Jugoslavija film“, okupio sjajnu ekipu saradnika (Dušan Makavejev, Zira Adamović, Bogdan Kalafatović, Slavko Lazarević, Dejan Đurković), neko se setio da u Los Anđelesu postoji naše gore list, Mirjana van Blarikom, zahvaljujući njenoj spretnosti iz Holivuda su u potonjim godinama stizali Piter Bogdanović, Robert Deniro, Denis Hoper, Sisi Spejsek i desetine drugih velikih zvezda.
O pripremama novog filmskog festivala šira javnost nije znala ništa, novi umetnički direktor nije imao ni službene prostorije, te je sve organizacione poslove obavljao iz kulturne rubrike najstarijeg lista na Balkanu. Pošto sam nešto ranije prešao iz nedeljnog lista „Mladost“ u ovu kulturnu rubriku, hteo ne hteo sam pratio sve dogovore i telefonske komunikacije. Veliki promet oko gospodina Čolića je novinskom sastavu prilično smetalo, jer je uz veliki metež neprekidnih poseta budućih saradnika Festa, u rubrici svakog dana valjalo pripremiti sutrašnje izdanje lista.
Tako se, u velikoj tajnosti za širu kulturnu javnost, spremao budući Fest, u široj javnosti je ipak bilo poluinformacia o budućem događaju, vladala je velika podozrivost i skepsa šta se to sprema, imamo li mi snaga da to ostvarimo.
Držeći sve pod svojom kontrolom, novi umetnički direktor Festa je imao dovoljno hrabrosti, u trenu kad je već kretala ideološka hajka na ono najbolje što je postojalo u našem filmu (šifra „crni film“),da uz sebe drži predsednika Saveta Aleksandra – Sašu Petrovića i selektora specijalnog noćnog programa „Konfrontacije“ Dušana Makavejeva. Ubrzo će obojica, zbog pomahnitale hajke na jugoslovensdki filmski „crni talas“, morati da napuste zemlju.
Sredinom decembra 1970. osvanule su spektakularne najave programa prvog Festa. Nova filmska svetkovina (podsetimo se, tada je postojao jedan jedini tv program, TV Beograd, i to u crno-beloj tehnici), prihvaćena je iznad svih očekivanja: karte su planule preko noći, tapkaroši su se ponovo vratili pred bioskopske kapije (Dom sindikata. Kozara). U metežu za ponoćne projekcije šokantnih dela iz pratećeg programa „Konfrontacije“ polomljena su stakla ulaznih vrata bioskopa Kozara. Intervenisala je i policija. Neviđeni prizori na jednom kulturnom događaju.

Kad se 8. januara 1971, u ranu zoru, na prvoj novinarskoj projekciji (mala dvorana Doma sindikata) pojavio umetnički direktor Festa Čolić, rekao je samo: „Počinje FEST, za sve dobro pohvalite moje saradnike, ako nešto nije dobro javite meni da u hodu ispravimo“.
Odjeci sa prvog Festa (samo 32 filma) bili su izvan svih očekivanja. I onda je nastalo zatišje.
Sledećih meseci sve oko Festa bilo je tiho. Dok jednog junskog dana umetnički direktor nije ušao u kulturnu rubriku „Politike“ i saopštio: „FEST će imati i drugu godinu života“. Svi oko njega su bili zbunjeni, a on je tada otkrio da je prvo izdanje Festa bilo probno, nije bilo nikakvih zvaničnih garancija šta će biti dalje. A onda je tog dana Milan Vukos javio umetničkom direktoru Festa da je na vrhu zvanično prihvaćeno da to postane tradicionalni festival, uz budžet koji ovakav poduhvat zaslužuje.
I tako se krenulo u nove radne pobede i poraze.