0
Afera sa zabranom korišćenja imena Prljavo kazalište, dobar je razlog da se podsetimo na ovaj bend koji traje već 45 godina sa izrazito različitim periodima u karijeri.
Svašta se ružno ovih dana dešava sa grupom Prljavo kazalište, veliko je pitanje da li će bend sa tim imenom ubuduće postojati. Spor između bivših kolega iz grupe Tihomira Fileša i Jasenka Houre oko prava na korišćenje naziva „Prljavo kazalište“, dobio je prvu zvaničnu sudsku odluku, i grupa više ne sme da se zove “Prljavo kazalište”.
Kako god da se na kraju završi sudski proces, iza benda je jedna velika novotalasna i mejnstrim karijera, i to svako mora da prizna. Mnogo je kontroverzi bilo oko lidera benda Jasenka Houre i načina na koji je Kazalište funkcionisalo tokom godina, od mladih pankera sa periferije Zagreba do perjanica hrvatskog nacionalizma i muzike za široke narodne mase, ali to je grupa koja je imala mnogo hitova, kako u prvom, tako i u drugom delu karijere.
Prva dva albuma su po mnogima prava remek-dela jugoslovenske rok muzike. Bez obzira što Kazalište nikada nije bio deo novotalasne ekipe jugoslovenskih bendova koji su se družili međusobno (Idoli, Orgazam, Film, Haustor, Šarlo akrobata…), oni jesu bili pravi novotalasni, a možda na početku i pravi pank bend.
Prvi album za izdavačku kuću Suzy je izbacio gomilu sjajnih pesama, “Some Boys” (Neki dječaci), “Subotom uveče”, “Sretno dijete”, “Ja sam mladić u najboljim godinama”… Drugi album “Crno-bijeli svijet” je takođe bio fenomenalan i pun hitova, ali u drugom fazonu, mnogo više pop, bez pank elemenata. Tu su naslovna pesma “Crno-bijeli svijet”, “Nove cipele”, “Neka te ništa ne brine” i vanvremenski hit “Mi plešemo”. Da su snimili samo ova dva albuma i raspali se, ostali bi kao jedan od najvažnijih bendova na ovim prostorima ikad.
Posle je došao vrlo dobar album “Heroj ulice” sa naslovnom pesmom koja je jedan od simbola ovog benda i na kojem je silom prilika pevao Houra, jer Davorin Bogović nije stigao na avion koji je leteo u Švedsku, na snimanje albuma kod producenta Tinija Varge. Kasnije je grupa otišla u komercijalne (i u nacionalističke) vode, ali i tu je bilo dobrih pesama kao što su „Korak od sna“, “Ne zovi mama doktora” ili čuvena “Marina”, pa čak i “Mojoj majci” (Ruža hrvatska) dobro zvuči, iako je simbol vremena kada se Hrvatska spremala za odvajanje od Jugoslavije. Bend je u tom periodu 90-ih i 2000-ih sve više postajao “narodni” komercijalni pop-rok bend, ali i pored svega toga ostaće u pamćenju taj početak u 80-im koji je bio perfektan.
Zoran Tučkar, novinar zagrebačkog muzičkog portala “Ravno do dna”, kaže za Nova.rs da ako svakog umetnika ili bend pamtimo o onom najboljem što je ostavio, onda ćemo Prljavo kazalište pamtiti po uvođenju jezika predgrađa u rok muziku tadašnje Jugoslavije.
– To su napravili tako da teme koje su opjevali na svojim ranim albumima zvuče relevantno za bilo koje predgrađe u toj državi: nasilje, korupcija, alkoholizam, prepuštenost samima sebi, ignoriranje problema od strane vladajućih – i to u vrijeme kad se moralo svaku riječ odvagati ako se nešto htjelo prokomentirati. Kazalište je zapravo bio i gay-friendly sastav prije nego što je postojao termin gay-friendly – u pjesmi „Some boys“ je tematizirao odnos prema homoseksualnosti.
Tučkar dodaje da je Prljavo kazalište opevalo Zagreb kako su pesnici pevali o svojim voljenim ženama.
– Katkad s puno mladenačkog zanosa („Zagreb“), a katkad s puno gorčine („Laku noć tebi, Zagrebe“), također su uspjeli kombinirati utjecaje recentnih muzičkih autora sa svojim lokalnim motivima. Iako je „Mojoj majci“ možda njihova najpoznatija pjesma, koja ima svoj život odvojeno od benda, iako se kod nekih slušatelja smatra nacionalističkom, Prljavo kazalište nikad nije pjevalo stihove kao što su: „Šiptari se kote, jebem te živote“ – zaključuje Tučkar blagonaklono.
Poznati beogradski rok novinar Dušan Vesić, koji je pisao knjige o Bijelom dugmetu, Margiti Stefanović, ali nedavno i o jugoslovenskom novom talasu, za Nova.rs kaže da je u počecima svoga delovanja Prljavo kazalište imalo nesumnjiv značaj za jugoslovensku scenu.
– Njihov prvi album „Prljavo kazalište“ iz 1979. godine bio je prvi album jugoslovenske popularne muzike koji je dao kritiku društvene stvarnosti, do tada rezervisanu isključivo za satirične televizijske serije Radivoja Lole Đukića. Drugi pak album „Crno-bijeli svijet“ iz 1980. godine doneo je nove autorske i produkcijske standarde i potpuno preokrenuo scenu.
Vesić dodaje da Prljavo kazalište već decenijama ne znači ništa na toj sceni.
– To je samo još jedno veliko ime koje odavno ne može da ponudi ništa novo nego opstaje isključivo na „minulom radu“. Eventualnim prestankom rada Prljavog kazališta scena, dakle, neće izgubiti ništa. Međutim, koliko ja poznajem Jasenka Houru, on to neće dopustiti. Ne samo zbog toga što turneje Prljavog kazališta i dalje obrću ogroman novac. Ovo što se sada događa unutar njih udara duboko na Hourinu sujetu i siguran sam da će on naći načina da Prljavo kazalište i dalje opstane – smatra Vesić.
„Tragična je figura taj Houra: on bi htio biti Marko Perković Thompson, kao što je nekoć htio biti Pankrt, ali se boji, jer se tamo puca. I on bi htio, sav u crnom, sa bine viknuti „Za dom!“, ali ljutit će se tata i, što je još gore, sponzori“, napisao je Boris Dežulović u jednom oštrom tekstu o Prljavom kazalištu iz 2008. Bez obzira na sve, imao je taj bend svojih velikih trenutaka, i to im niko ne može osporiti i oduzeti, kao uostalom i Riblja čorba (neminovno je poređenje), koju danas mnogi ne mogu očima da vide zbog svega šta je pričao i pevao Bora Đorđević u poslednje tri decenije.
Bonus video: Večito pitanje o ponovnoj saradnji sa Neletom Karajlićem
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare