"Koncert Nika Kejva u Beogradu na vodi samo je nastavak 'culture washinga' režima Aleksandra Vučića"

Ovde pročitajte izvorni tekst kolumniste Borisa Postnikova objavljenog 19. aprila na zagrebačkom "Portalu Novosti", koji vam prenosimo u integralnoj verziji:

"Go son, go down to the water", otvara Nick Cave antologijsku tužbalicu "The Weeping Song" s albuma "The Good Son", a njom bi komotno mogao otvoriti i svoj skorašnji nastup u Srbiji, zakazan za 18. juna. Osim što Cave ne ide na vodu, nego ide na Beograd na vodi, a tugovanje je – u skladu s tim – ovog puta rezervirano za njegove beogradske fanove. Pa mu ovih dana preko interaktivne autorske stranice Red Hand Files masovno šalju poruke kako bi objasnili da je Beograd na vodi ustvari Beograd pod vođom, da se vođa zove Aleksandar Vučić, da je pomoću maskiranih kriminalaca prije koju godinu rastjerao stanovnike Savamale i sravnio im kuće s obalom, da je obalu zatim redizajnirao luksuznim zdanjima i basnoslovno skupim kvadratima u skladu s prohtjevima investitora iz Abu Dhabija, da je njihovom profitu podredio državne zakone i urbanističke planove te da nastupiti na ovogodišnjem Belgrade River Festu ne znači ništa drugo nego staviti se u službu Vučićevog režima. Ali Cave ne odgovara.

Pitanje bojkota njegovog koncerta u međuvremenu se pretvorilo u centralnu dilemu beogradske kulturne scene. A ondje se razvilo, saznajemo iz medija, nekoliko škola mišljenja. Jedni opravdavaju i sebe i Cavea, poput radijskog voditelja Dragana Ilića koji kaže da za bilo koju svirku u Beogradu ionako morate dobiti dozvolu države ili grada, pa vuče paralelu jugozapadno, sve do Valjeva: "To je kao kad kažeš, ja ću da idem za Valjevo, pa ću da idem Ibarskom magistralom, a neću da idem autoputem jer je njega pravio Vučić." I drugi posežu za građevinskim metaforama, poput kolumnista i književnog kritičara Teofila Pančića, koji na koncert neće ići jer, kako govori, "postoji neka vrsta nevidljivog zida između Beograda i Beograda na vodi, i ta se granica ne prelazi bez velike nužde". Trećima metafore nisu potrebne, poput pisca Srđana Valjarevića, koji na pitanje o Caveovom nastupu odgovara kratko i jasno: "Dabogda se udavio tamo, boli me kurac za Nicka Cavea."

Onaj tko, poput Cavea, nije imao problema da relativizira aparthejd i okupaciju palestinskih teritorija, teško da može imati obzira prema svojim beogradskim fanovima i njihovoj averziji spram Aleksandra Vučića

Bijes je razumljiv. Caveov koncert na platou Geozavoda zaista je samo nastavak culture washinga Vučićevog gentrifikacijskog projekta. I dok se na razvijenom i poštenom kapitalističkom Zapadu dobro zna kojim redom ide gentrifikacija, toliko dobro da su taj redoslijed odavno opisali čak i internetski memeovi – prvo vam u kvart dođu pankeri, za njima stižu artisti, artiste prate hipsteri, a na kraju vas iz vašeg kvarta istjeraju bogati investitori – dotle je u pitoresknoj Srbiji sve nekako naopako. Pa vas prvo iz kvarta udruženim snagama izbace visoka politika i razbijači pod fantomkama, teren zatim zaposjednu investicijski fondovi, a tek na samom kraju radova netko primijeti da je novoizgrađena elitna četvrt lišena sadržaja i identiteta pa pozove ondje raznorazne kulturnjake, bjelosvjetske artiste i jednog starog, mnogima dragog australskog pankera.

Tako to, naopako, valjda i mora biti na evropskoj kapitalističkoj periferiji, tamo gdje je manje-više sve pod direktnom političkom kontrolom jednog čovjeka: "designed and directed by his red right hand", kao što bi rekao pjesnik. U skladu s njegovim direktivama, Beograd na vodi preplavljuju sada kulturni sadržaji koji bi ga trebali učiniti atraktivnijim mjestom za život bogataša i podnošljivijim kvartom za ukus onih drugih, obezvođenih Beograđana. Preselit će se tako idućih godina na obalu Save Muzej Nikole Tesle, otvorit će se u blizini centar kreativnih industrija s multifunkcionalnom dvoranom za predstave i modne revije, srušit će se zgrada Pošte kako bi na njenom mjestu niknula ljepša i starija – vjerna replika zgrade teško oštećene u Drugom svjetskom ratu – s kazališnom scenom, galerijom, dječjim muzejom, umjetničkim radionicama… Već je u funkciji multipleks kino s "najvećim platnom u regionu", a prije koji tjedan restoran je otvorio Jamie Oliver: Najdraži Gost odmah ga je posjetio, probao lazanje i slikao se za Instagram. U tako – rekli bi turistički letci – vibrantnoj kulturnoj ponudi Beograda na vodi nedostajao je samo još neki malo opasniji lik, divlji i rubni umjetnik, da projektu pribavi underground štih.

Što se scene tiče, dakle, sve je jasno, a što ćemo s umjetnikom koji na sceni nastupa? Tu već priča postaje zanimljivija. Cave će u Beogradu pjevati uz pratnju basista Radioheada Colina Greenwoda, što je zgodna podudarnost, jer upravo su Cave i Radiohead, možda ćete se sjetiti, prije ravno sedam godina završili u središtu jedne velike polemike oko muzike i politike, oko koncerata i bojkota. Pokret BDS – Boycott, Divestment, Sanctions – tada ih je javno prozvao zbog planiranih svirki u Izraelu, apeliravši da odustanu od nastupa u državi koja pod okupacijom drži dio palestinskog teritorija i otvoreno provodi politiku aparthejda. Posebno su glasni bili ex-floydovac Roger Waters, Thurston Moore iz Sonic Youtha i Brian Eno. Radioheadovce međutim nisu pokolebali, a Cavea su samo isprovocirali: "Upravo sada je važno ustati protiv ljudi koji pokušavaju isključiti muzičare, zlostavljati muzičare, cenzurirati muzičare, utišati muzičare... Tako da zapravo možete reći da me je BDS potakao da nastupim u Izraelu", govorio je tada, ističući da koncertom zauzima "principijelan stav protiv svih onih koji žele cenzurirati i utišati umjetnike".

Izvještavajući o toj polemici i o Caveovim stavovima, na ovom smo mjestu – sitničavi i naporni kakvi već znamo biti – krajem 2017. napisali da smo "prema dosezima umjetničke autonomije velikih zvijezda preventivno sumnjičavi". I doista, pet godina kasnije, u proljeće 2022., pokazat će se da su oni Caveovi principi ipak nešto savitljiviji: nakon Putinove invazije na ukrajinski teritorij otkazao je turneju u te dvije države, poručivši da se solidarizira s Ukrajinom. A nakon što ga je neki fan po imenu Ahmed preko Red Hand Filesa priupitao nije li takav potez kontradiktoran odluci da zasvira u Izraelu, Cave nam je prenio svoja geopolitička razmišljanja: "Napad Rusije na Ukrajinu naprosto nije isto što i dugotrajni konflikt između Izraela i Palestine. Ono prvo je brutalni, ničim izazvani napad jedne države na drugu, s idejom da se revidira čitava sigurnosna struktura Evrope, a ovo drugo je duboko kompleksan sukob dvije nacije koji je daleko od jednostavnog."

I na stranu sada to što je "duboko kompleksan sukob dvije nacije" poprilično relaksiran opis nekoliko decenija aparthejda i okupacije, na stranu i to što bi se nekome moglo pričiniti da rusku agresiju jednostranim motivima tumače isključivo zapadnjački mediji: poanta je prije u tome da se preventivna sumnja prema umjetničkoj autonomiji velikih zvijezda najčešće pokaže opravdanom. I da se principijelna borba protiv cenzure i ušutkavanja u praksi prilagođava okolnostima, predrasudama, nečijim političkim stavovima. A onaj tko, poput Cavea, nije imao problema da relativizira aparthejd i okupaciju palestinskih teritorija, teško da može imati obzira prema svojim beogradskim fanovima i njihovoj averziji spram Aleksandra Vučića.

Beogradskim fanovima zato iz Zagreba šaljemo poruku solidarnosti, a Nicku Caveu preporuku da koncert – ako ga već ne bude otvorio uz "The Weeping Song" – barem zaključi pjevajući "Red Right Hand". Kada već pjeva u korist Vučića, neka onda otpjeva i nešto o njemu: "He's a god, he's a man / He's a ghost, he's a guru…" I dalje: "You'll see him in your nightmares / You'll see him in your dreams / He'll appear out of nowhere / But he ain't what he seems / You'll see him in your head / On the TV screen…" I tako dalje, sve do kraja, kada se pjesma o Vučiću iznenada pretvara u pjesmu o onome tko pjesmu pjeva: "You're one microscopic cog / In his catastrophic plan / Designed and directed / By his red right hand."

Bonus video: Petar Janjatović o koncertu Nik Kejva u Beogradu