Knjige za ovu nedelju: O čemu pišu srpske milenijalke

Andrea Popov Miletić, "Pioniri maleni, mi smo morska trava", Bulevar books, 2021.Drugo izdanje romana Andree Popov Miletić, ovaj put sa ilustracijama Sonje Bajić, uspešno reprizira čar fatalnog susreta panonske žene sa Mediteranom. Naratorka "Pionira" progovara u drugom licu jednine kako bi asortiman odrastanja što bolje popisala, pa tako ovaj raznizani prozni tekst nije ni skrovito mesto ispovesti, ni bunar tajni, već dugo preslišavanje neumorne evidentičarke.Uspomene se ulančavaju dok junakinja luta nemačkim drogerijama i slovenačkim hipermarketima, puneći se "čisto jezičkim sadržajima", kad pogledom prati predmete koji plutaju Dunavom, kad dahom meri 852 stepenice do plaže ("vučeš se uz njih kao Arijel nakon što je dobila noge, vučeš se kao mačka pečena"), kad ona i plavooki komšija-viking "u svom mehuru kraj Dunava" naprave malu Norvešku.Andrea Popov Miletić ne lista samo spomenar uživanja u svetu gde su "peškiri države, suncobrani zastave", nego ispisuje i istoriju odrastanja i matrilinearnu porodičnu hronologiju, uz bonus-vinjetu o baki koja dedi prevrne kartaroški sto, a "da je u nešto ubediš, trebala bi ti državna televizija".Kao u legendi o mulatkinji iz Kordobe, Andrea ima moć da nacrta brod ugljenom na zidu i otplovi na njemu. Ona ne beži od kazne ni iskušenja, već hrli u susret rizicima i radostima. Koliko god hvalili ovaj roman zbog njegove gipke, kaleidoskopske prirode, on je čvrsto utemeljen na motivu važne vode: dok uporno čezne za morem koje je gubila više puta, junakinja jednako uporno uči da prisvoji Dunav.

Jelena Marinkov, "Karantin u paklu", Književna radionica Rašić, 2021."Mrtvi i dalje privređuju - seju razdor u nama"Opora i grozničava, prva pesnička knjiga pripovedačice i esejistkinje Jelene Marinkov tapacira psihijatrijski kauč neuspešnih, promašenih, nesnosnih života: porodice se raspadaju u siromaštvu i bolesti a ljubavi venu u zlostavljanju, skoro isto onako neumitno i efikasno kako se krnje i ruše zidovi dotrajalih kuća i množe razbijene i otečene usne.Sedam pesničkih ciklusa "Karantina u paklu" opisuju blato, krv i batine u milion verzija, zagađenu prirodu i zapuštena dvorišta, a ni traga sentimentalnosti nema ni kad se kući vrati prljavi i onemeli ratnik, ni kad se prodaje kuća, ni kad se izbegne smrt ili isključenje struje. U pesmi "Kuća na prodaju" nelegalizovana straćara od naboja bez kanalizacije ("kad padne kiša, mrtva svinja ispluta iz septičke jame") mami samo muve koje zaklanjaju pogled na kokošinjac.

Proticanje vremena ne donosi promenu, nadu ni optimizam, naprotiv: grca se u prljavštini, tavori u istom kutku, a čak i da se zavrti "fliper samoobmane" potrebni su ubeđivanje i napor. "Dugo sedeći u čekaonicama, u sumaglici rezultata", pacijentkinja se još malo drži svoga života, sa jedinom utehom koja deluje solidno: "I da nemam svoju priču, imam svoju bolest". Ostaje, ipak, i sećanje na omiljeni roman, i želja da se ode na jezero Komo – osim ako ga Italijani nisu "pojeli kao vodenu lazanju".