Podeli:
Tanja Mandić Rigonat/Foto: Dalibor Danilović

“Eno ih, još se tuku na Terazijama. Jedan radnik je ubijen, trojica njih je ranjeno. Vlada je morala da da ostavku!”. To su replike iz “Gospođe ministarke”, izgovara ih dete Raka, Živkin sin. Terazije su centar Beograda i trenutno se tuku u Beogradu, ali i u drugim delovima sveta zbog nepravde, autokratije, nepotizma, partokratije, surovosti života u neoliberalnom kapitalizmu, surovosti života u svetu u kome je vladanje poprimilo neizmerne dimenzije ponižavanja čoveka, kaže rediteljka Tatjana Mandić Rigonat uoči večerašnje premijere svoje predstave u Rijeci.

Predstava “Gospođa ministarka” Branislava Nušića biće premijerno izvedena u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca u Rijeci, koja je ove godine Evropska prestonica kulture.

“Gospođa ministarka” je svoju poslednju premijeru u riječkom pozorištu imala pre gotovo 60 godina, a projekt je posvećen nacionalnoj prvakinji Oliveri Baljak, koja ovom predstavom slavi 40 godina umetničkog rada u tom teatru.

– Dve velike teme komediografije Branislava Nušića su vlast i svet – društvena, malograđanska sredina. U malograđanima je vidio grehe kojima je koren u ljudskim slabostima i društvenom sistemu i njih ismejava. “Ja sam hteo da naslikam rđave strane našeg društva”, kaže Nušić. Njegovo duhovito, čovekoljubivo komediografsko pero, od “Narodnog poslanika”, kojeg je napisao u 19. godini, do “Pokojnika”, poslednjeg dramskog dela, pred čitaoce i publiku stavlja ogledalo koje gogoljevski poručuje – ne krivite mene ako vam je lice ružno – kaže Mandić Rigonat u intervjuu za „Novi list“.

Iz predstave “Gospođa ministarka”, Foto: Hrvatsko narodno kazalište/[email protected]

– ”Gospođa ministarka” je veliko ogledalo poroka vlastoljublja, studija zla koje taj porok u sebi sadrži. Nušić je pisac koji je bio na robiji, pisac kojeg je crkva anatemizirala, kritika često osporavala, a publika obožavala, i koji je pisao da zna samo za jedan smeh – onaj koji ublažava surovosti života. Taj smeh ne iskorenjuje zlo, ali ga barem razorno razobličava – naglašava rediteljka.

Ona u razgovoru za „Novi list“ uoči premijere svoje predstave, podseća da je Nušić “Gospođu ministarku“ pisao tridesetih godina 20. veka, između dva svetska rata.

-Te godine i malograđanska sredina iznedrile su i fašizam i nacizam. Od trenutka nastanka pa do danas, šala u četiri čina “Gospođa ministarka”, dobila je nova značenja, moguće perspektive čitanja obogaćene iskustvima istorije i naše savremenosti. Aktualnost komedije boli, i na nivou rečenice, situacije i hipertrofije likova, društvene dijagnoze – naglašava Mandić Rigonat.

Ona ističe da Nušić ne bi bio klasik i naš savremenik da nije imao taj genijalni dar komediografa koji je znao proniknuti u srž ljudskih strasti i poroka, pa su “njegove komedije i danas aktualne kako god da ih postavite, doslovno ili s dramaturškim intervencijama”.

“Gospođa ministarka”, Foto: Hrvatsko narodno kazalište/[email protected]

– U ovoj postavci usredsredila sam se na Eros vlasti, žudnje i volje za moći. Adler piše da je volja za moći u suštini potreba za nadilaženjem inferiornosti, a to nije mentalitetska osobenost. Zanimao me je motiv osvete zbog poniženosti životom i društvenom pozicijom – kaže Mandić Rigonat i dodaje:

– Zanimala me je ženska pozicija u ovoj predstavi. Živka, ministarka, žena ministra, kao subjekt i objekt bolesnog sveta. Zanimala me je psihologija likova i mehanizam komedije, koji savršeno odražava ludilo pojedinca koji misli da mu je, kad ima vlast, sve dozvoljeno. Dramaturgija savremene “Ministarke” podrazumijeva intervencije na originalu, jer kad bi se komad integralno igrao, predstava bi trajala preko četiri sata. Komediju sam adaptirala. Slobodno sam se kretala kroz delo i kroz muziku, scenografiju, kostim upisivala sam kodove današnjeg doživljaja vremena.

Predstava se, napominje, igra “na srpskom ili preciznije na Nušićevom srpskom jeziku, bujnom, raskošnom, sočnom jeziku”.

– Veliki pisci imaju svoje svetove, svoj jezik. Nušić je klasik kao Krleža, Držić. Kad u Srbiji postavljamo Krležine drame ili Držićeve, jezički ih ne adaptiramo. To bi bilo nasilje, oduzimanje čula mirisa i ukusa jeziku pisca. Kao Mona Liza u crno-beloj tehnici, a ne u Leonardovim bojama. Pre nego što smo se razboleli od identitetskih nacionalističkih bolesti koje su se iskazale i u odnosu prema jeziku, bilo bi čudno uopšte postaviti pitanje zašto Nušića igramo izvorno – podvlači rediteljka.

“Gospođa ministarka” u režiji Tanje Mandić Rigonat, Foto: Hrvatsko narodno kazalište/[email protected]

Rigonat podseća da je Nušić na hrvatskim scenama u vremenu kad je živio i stvarao igran autentično.

– Tako je igran i u Rijeci. Tradicija igranja Nušića na hrvatskim scenama upravo je tradicija igranja na ekavici. Glumce nikad nisam potcenjivala u smislu da nisu u stanju savladati zadatke koje jezik postavlja pred njih, kad je u pitanju recimo dijalekt, a u ovom slučaju ekavica. U predstavi nisam jurila jezično čistunstvo, jer jezik je deo igre, kolorita likova, muzika replike. Nušić je srpski pisac, ali i jugoslavenski. Najbolje kritike za svoje drame dobio je upravo od hrvatskih kritičara – ističe Mandić Rigonat.

Koliko je Nušić bio voljen i poštovan, svedoči i priča iz davne 1910. godine.

– Upravnik Hrvatskog narodnog kazališta, Adam Mandrović, pozvao ga je na premijeru “Kneza od Semberije”. Naslovnu ulogu igrao je najveći hrvatski traged Andrija Fijan. Pozorišni uspeh bio je velik, ali kad su na scenu izneti venci Nušiću, jedan s hrvatskom trobojkom i natpisom na ćirilici, a drugi sa srpskom trobojkom i natpisom na latinici, kao simbol težnje za jedinstvom, šovinisti su napravili haos i nastao je sukob između njih i Hrvata koji su zastupali ideju bratstva. Te večeri pobedile su pristalice jugoslavenstva – omladina je na rukama pronela Branislava Nušića ulicama Zagreba – podseća priznata rediteljka.

U njegovu čast, dodaje, večeru je organizovao Stjepan Radić, jedan od najuticajnijih političara hrvatskog naroda.

– U kazalištu je moguće sve, i jezična prilagođavanja, i adaptacije, ukoliko je to čin smislene rediteljske strategije, ukoliko za to postoji istinski umetnički razlog. Sve je stvar izbora, koncepta predstave, teme, ideje. U ovom slučaju izbor je bio izvorni Nušić – pojašnjava Rigonat.

Rediteljka ističe za „Novi list“ da joj je glumica Olivera Baljak ukazala veliku čast time što je predložila da režira predstavu kojom slavi 40 godina rada u pozorištu.

– Olivera je rođena za tu ulogu. Oseća je svakim delićem svog glumačkog bića. Retke su glumice koje u sekundi mogu preći iz suza u smeh ili obrnuto, da lako plivaju u emocionalnim ekstremima. Stavila me je na veliki ispit, da mislim ponovo “Ministarku” pored žive muške ministarke u Beogradu, da se sama sa sobom borim, da tražim novi ugao ulaska u delo, nova scenska rešenja. Sve bi to bila nemoguća misija da nisam imala zaista sjajnu glumačku podelu i ekipu saradnika, s kojima sam mogla razmaštavati i razigravati Nušićevu i našu priču. U pozorištu je najvažnija partnerska igra, kroz nju se grade i likovi i priča – kaže Tatjana Mandić Rigonat.

“Gospođa ministarka”, Foto: Hrvatsko narodno kazalište/[email protected]

Mandić Rigonat je 2013. godine postavila u beogradskom Pozorištu “Boško Buha” Nučićevu „Gospođu ministarku” sa glumcem Goranom Jevtićem u ulozi Živke, koja je do sada izvedena više od 160 puta.

– Tu predstavu videla je i riječka publika na Festivalu malih scena, dva puta u istom danu. Volela bih da riječku predstavu vidi publika u Beogradu. Da nije ovog virusa, neki glumci iz beogradske podele došli bi na premijeru- kaže Rigonat.

Uz Oliveru Baljak u predstavi igraju Aleksandar Cvjetković (Ujka Vasa), Jasmin Mekić (Čeda), Ivana Bruck (Dara), Jelena Lopatić (Raka), Tanja Smoje (Anka), Dean Krivačić (Nikaragua), Edi Ćelić (Ninković), Sabina Salomon (Nata), Nikola Nedić (Pera Pisar), Biljana Torić (Tetka Savka), Anton Plešić (Sima Popović), Mario Jovev (Dječak iz ministarstva) te Giuseppe Nicodemo i Petar Baljak (Žandari).

Scenograf je Stefan Katunar, kostimograf Manuela Paladin Šabanović, muziku je izabrala Tatjana Mandić Rigonat, a aranžmane i adaptaciju muzike uradio je Zoran Majstorović. Scenski pokret potpisuje Noemi Dessardo, a za scenski govor zadužena je prof. Ljiljana Mrkić Popović.

Muziku uživo izvode u predstavi Zoran Majstorović (bas gitara, arapska lutnja, vokal), Danijela Mendiković (violina), Karmen Antunović (harmonika), Dario Grgurić (bubnjevi) i Mario Jovev (vokal, perkusije).

Komentari

Vaš komentar