0
"Zamislite, recimo, tu jeftinu sentimentalnu maštariju po kojoj se usred epidemije - čuj već to: epidemije nečega u 21. vijeku! - jedne nedelje dogodi i prilično žestok zemljotres, koji pošteno razruši centar grada! I zamislite koliko bi dobar pisac morao biti onaj koji bi tu okolnost učinio uvjerljivom", kaže u razgovoru za portal Nova.rs pisac Miljenko Jergović.
Sa Miljenkom Jergovićem, piscem iza koga su 35 knjiga i nebrojeni novinski naslovi, dogovaramo se za intervju dok se iz Beograda i Novog Sada, gde je predstavljao najnovije romane “Selidba” i “Herkul”, vraćao u Zagreb. U međuvremenu se epidemija koronavirusa munjevito pretvorila u pandemiju, a Zagreb se suočio još i sa zemljotresom. Jergović piše i o svemu tome na svom sajtu, neumorno kao i o svemu drugom, i činilo se sasvim logičnim da prepisku počnemo sa tim.
Zemljotres u Zagrebu nazvali ste „džepnom apokalipsom, neusporedivom sa ranijim doživljajima“. Pišete da su se „dva osjećaja, užas i strah od smrti, ushit i osjećaj nečega novog i nedoživljenog počeli međusobno približavati“. Da li su se susreli i kako je to izgledalo?
– Dobro pitanje. Približavala su se ta dva osjećaja dok je ispod nas treslo, jedan strašan, drugi neočekivano lijep, ali je u neka doba potres stao, pa se nisu spojili. Razmišljao sam poslije o tome. Naime, bio je to, ako smijem reči, jedan od rijetkih graničnih doživljaja u mom životu, a da je u sebi imao nečega gotovo religioznog. Ili stvarno religioznog. Vjerojatno je dobro što se dva suprotna osjećaja nisu susrela i spojila, jer tko zna šta bi se onda dogodilo i šta bi to onda moralo biti. Ovako, bio je to samo potres, koji sam prilično živo, ali baš nimalo opasno po vlastito tijelo, doživio na šesnaestom katu nebodera, u jednom od onih vrlo solidnih i građevinski moćnih djela jugoslavenskoga modernizma u arhitekturi.
Kažete i da to nije „prvo strašno koje nam se događa“, da je bilo „mnogo strašnijeg“ i ali da je „strašnije kada je malobrojnima i drukčijima strašno“. Ko su malobrojni i drukčiji i šta je njima strašno?
Tko su malobrojni i drukčiji? Pa kako kad i kako gdje. Recimo, ovoga trenutka malobrojni i drukčiji, oni koje se mrzi i progoni, kojima se prijeti i život im se nastoji učiniti nemogućim, zapravo su ljudi bolesni od covida-19. I znate šta je u tome zanimljivo? Prvi put nakon 1991. Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali bivši Jugoslaveni ujedinjeni su u zajedničkoj strasnoj mržnji prema istoj manjinskoj grupi. Ništa kao koronavirus nije moglo tako ujediniti ljude i narode u bivšoj Jugoslaviji. I to je naravno tragično. Ne mogu vam reći koliko unutrašnje gađenje osjećam prema toj današnjoj zajedničkoj nam mržnji. Zamislite samo koliko smo mi primitivan svijet kad smo u stanju mrziti ljude samo zato što su se zarazili nečim čime ćemo se i sami u budućem vremenu možda zaraziti. Čak je i vrlo vjerojatno da ćemo se zaraziti, i to bez obzira na to kako će ova epidemija da završi.
Naime, ukoliko covid-19 ostane među nama, a po svoj prilici će ostati, pa ukoliko se bude pojavljivao u budućnosti, kao što je vjerojatno da će se pojavljivati, i ako još bude riječ o bezazlenijim mutacijama virusa, kao što se čini da će biti, pa još u situaciji podignutog kolektivnog i individualnog imuniteta – nakon što stigne i cjepivo, mi ćemo se razbolijevati od iste one bolesti od koje boluju manjinci koje danas mrzimo. A prije njih se u Srbiji, pratim to, mrzilo onih tristo hiljada gastarbajtera, koji su se vratili iz inostranstva, dok se u Hrvatskoj mrzilo nešto malo manje onih koji su bili na skijanju u Austriji ili u Francuskoj. A ta se mržnja po svojoj gluposti i nedostojnosti ništa ne razlikuje od prethodnih mržnji prema pederima, Albancima u Srbiji, Srbima u Hrvatskoj, migrantima gdje god ih ima… I sad zamislite kako je strašno tim malobrojnima i tim drukčijima? Ali zamislite i još nešto: kolika opasnost svakome od nas prijeti da u sljedećem trenutku postanemo upravo ti malobrojni i drukčiji.
Ja se te opasnosti vjerojatno toliko plašim da se unaprijed deklariram kao jedan od njih. Pa onda iako nisam, ili mi se samo čini da nisam, covid-19 pozitivan, zdušno branim poziciju covid-19 pozitivnih.
Veoma ste aktivni na društvenim mrežama, mislite li da će to u periodu pred nama moći da zameni okupljanja ljubitelja knjiga i čitanja?
Krivo. Nisam aktivan na društvenim mrežama. Nemam svoj profil, nikad nisam fejsbučio ni tvitao, nema me ni na Instagramu, ali imam Facebook stranicu, i njome se služim da ljude dovodim na svoj web. A taj mi je web neka vrsta književnog časopisa, u kojem objavljujem tuđe i svoje tekstove, te arhiva svega što objavljujem u novinama. Slažem se s Badjuom oko društvenih mreža, ali mislim i to da bi se društvene mreže mogle iskoristiti i za nešto drugo. Moglo bi ih se pretvoriti u platforme za kulturu, za književnost i umjetnost. Ali to, barem na našem jezicima, nitko ne radi. Umjesto toga se čak i ljudi vrijedni poštovanja pretvaraju u idiote i idiotkinje, u komšinice koje se dovikuju s prozora na prozor, a onda se na haustoru međusobno ogovaraju, i u maloumnike koji po periferijskim krmama razmjenjuju svoja izmišljena seksualna iskustva.
Čitali ste na Svetski dan poezije pratiocima „uživo“ poemu „Misao svijeta“ Silvija Strahimira Kranjčevića. Baš tim i takvim izborom ste hteli nešto da poručite?
Nisam. Volim Kranjčevića. A planirao sam da, ukoliko epidemija potraje, nastavim snimati poeziju i prozu pisaca koje volim, i onda da to emitiram na svojoj Fejsbuk stranici. Zašto? Pa zato što bih volio da to radi netko drugi. Volio bih, recimo, da moj drug Rade Šerbedžija čita književna djela i emitira ih u vrijeme epidemije, te da na taj način barem simuliramo kulturni i umjetnički život koji su naše vlade ukinule, naravno za naše dobro – da se ne zarazimo u pozorištu ili na književnoj večeri.
Ili zamislite da je živ Petar Kralj, jedan od najboljih govornika poezije na našim jezicima, pa da Petar Kralj svake večeri govori poeziju na Fejsbuku! Zamislite kakva bi to veličanstvena epidemija bila. Na žalost, ja ne govorim dobro, ja nisam glumac, ali ako to budem radio, možda se zakači i netko puno bolji, pa to krene raditi.
Prethodni put smo se čuli dok ste se vraćali sa predstavljanja romana „Herkul“ i „Selidba“ u Novom Sadu. Kažu da su se mesta rezervisala danima unapred. Gde je vaša publika, poznajete li, da parafraziramo Kiša, svoje čitaoce i kakvi su?
Moji čitaoci su tamo gdje je moj jezik. Premda to nije baš do kraja tačno, jer su oni i tamo gdje su jezici mojih prevodilaca. A moj jezik je gdje god živi svijet koji me razumije preko iskustva svog materinjeg jezika, ali i gdje god je svijet od čijih jezika, i od čijeg jezika, ja uzimam nešto za sebe. Ja sam jezični osvajač, jezični imperijalist, kradljivac bez imalo morala i savjesti u jezičnim krađama, pa gdje god da se zateknem, pažljivo osluškujem ljude, i kradem, kao što kradem i dok čitam. A ukrast ću, s velikim merakom, i od Crnjanskog, kao i od Krleže, kao što što ću, na samo malo različit način, krasti riječi i jezik po zagrebačkom Dolcu, kao i po Bajlonijevoj i po Kalenić pijaci. Stjecajem okolnosti moj jezik potekao je s dva izvora: jedan je sarajevski, a drugi je dalmatinski, jer sam prve godine života mnogo provodio u Drveniku kod Makarske, ali i sve druge štokavske izvore na prostorima između Kupe i Korane na zapadu i Timoka na istoku doživljavam kao svoje vlastite.
Ne tako davno ste u jednom intervjuu rekli i da je „u Beogradu puno bolje nego u Zagrebu“, da je „objektivno bolje jer je Beograd veći od Zagreba, pa sama ta veličina izrodi i nešto pozitivno“. Šta vam se to, gledajući sa strane, čini pozitivnim?
Bolje je, jer kvantitet rađa kvalitet. Osim toga, budimo do kraja pošteni, ima i toga što ja ne živim u Beogradu, nego svako malo dolazim, i ostajem po nekoliko dana. Kada bih u Beogradu stalno živio, štošta bi mi počelo ići na živce, kao što mi na živce ide u Zagrebu. Postoji, međutim, i mnogo toga što je u Beogradu objektivno bolje. Recimo, Beograd ima stostruko više knjižara nego Zagreb, a pritom su i one najlošije beogradske knjižare u pravilu bolje od najboljih zagrebačkih knjižara. A moj se svijet, znate, u velikoj mjeri ravna i određuje prema knjigama i knjižarama, prema filmovima, izložbama, koncertima, pozorišnim predstavama… Premda uživam u hrani i jedem sa zadovoljstvom i, uglavnom, samo iz zadovoljstva, tako da bih rekao da sam i talentiran za hranu, nije mi tu Beograd toliko važan koliko je važan tolikim ljudima koji u Beograd pristižu iz Hrvatske, Zagreba, Slovenije… Naime, posljednjih se godina Zagreb po pitanju restorana intenzivno popravljao i razvijao. I to ponekad u neočekivanim segmentima. Recimo, i iz oblasti leskovačkog roštilja…
Jedan ovdašnji glumac kaže da je pandemija koronavirusa pokazala da se ljudi vraćaju bazičnim vrednostima. Vi ste svojevremeno govorili o dva spakovana kofera sa svim važnim stvarima i uspomenama, jer postoji mogućnost da sve osim toga bude izgubljeno. Šta bi se, dakle, našlo u tim koferima?
U ovom trenutku to i nije najbolje pitanje. Epidemija je planetarna, a granice su zatvorene. Pa osim što se nigdje ne može pobjeći, ne znate gdje biste bježali i kad biste mogli. I džaba vam onda ta dva vječno spakovana kofera. Ovo je vrijeme u kojem čovjek samo osjeća intenzivnu čežnju za nekim svojim ljudima i gradovima, do kojih ne može doći.
Mislite li da ovo vreme izolacije ima nekih prednosti? Mnogi očekuju da će se ljudi vratiti knjizi. Zvuči li vam to, gledano s te strane, optimistično?
– Zaboravite na to. Sada će čitati oni koji i inače čitaju. Kod onih koji ne čitaju mozak je već toliko oštećen nečitanjem da više nisu u stanju čitati. Koncentracija im je rasturena, ni na šta se ne mogu fokusirati, mozak im je neizlječivo rasturen djelovanjem pametnih telefona i ostalih gadžeta, tako da podsjeća na razvaljeni fliper koji sam od sebe onako na prazno radi. Teško takvima u ovoj epidemiji. Mislim da oni žive u nezamislivoj klaustrofobiji i da su izloženi sadističkom teroru milijardi informacija i dezinformacija o covidu-19 i o epidemiji. U njihovim glavama za koji dan ili za koju sedmicu neće biti više ničega osim covida-19.
Garsija Markes je i posle Nobela u rubriku zanimanje pisao „novinar“. I vi ste počeli kao novinar, a usledilo je i 35 knjiga. Da li vas ovo što nam se sada dešava, u regionu i svetu, zanima više kao novinara ili kao pisca?
Za razliku od Markesa, ja sam odmah počeo i s jednim, i s drugim. Odrastao sam u kući punoj knjiga i novina, gdje je sve počinjalo od knjiga i novina. Danas su, pogotovo kod nas, novine, na žalost, loše, tako da se već odavno više osjećam kao pisac i kao književni čitalac, nego kao novinar i novinski čitalac. Uostalom, u današnjim novinama više ništa dobro od novinarstva nije ni ostalo, osim pojedinih pisaca. A novinski pisci su, ipak, prije svega drugog – pisci. Lijepa su bila vremena kada je u novinama postojalo i ponešto drugo.
Ako bi nas neko od ljubitelja književnosti sada zamolio „daj mi nekog Jergovića, da vidim kako piše“, koje svoje knjige biste mu/joj preporučili?
Ne znam. Nije to pitanje za mene, jer sam ja te knjige pisao, ali ja nisam njihov idealni čitalac. Ustvari, nikakav sam čitalac svojih knjiga, iako sam svaku po više puta pročitao, što tokom pisaca, što nakon objave. Ali čovjek ne može u pravom smislu biti čitalac svojih knjiga, isto kao što ne može vlastitim uhom čuti svoj glas, onako kako ga čuju drugi.
Kritičari kažu da vašom zbirkom „Sarajevski Marlboro“ (1994) počinje trend „stvarnosne proze“. Nije li „stvarnosne proze“ bilo i ranije?
Naravno da jest i naravno da je to krivo. Premda se u ranijim vremenima pod stvarnosnom prozom podrazumijevalo nešto drugo. Recimo, Vidosav Stevanović je u vrijeme priča iz knjige „Refuz mrtvak“ nazivan piscem stvarnosne proze. Pa ako usporedite tu knjigu – koju ja inače volim – ili Stevanovićev roman „Nišči“, s djelima stvarnosne proze u hrvatskoj i srpskoj književnosti devedesetih vidjet ćete da jedno s drugim nema nikakve veze, ali i da su oni koji su devedesetih nanovo prekovali termin stvarnosne proze nešto grdno pogriješili.
Sa druge strane, stvarnost često zna da bude fantastičnija od fikcije. Mnogi pisci, pa i vi na nekim mestima, kažu da bi, ako bi neke događaje opisali onako kako su se zaista odigrali, to čitaocima delovalo neuverljivo. Morate li da ublažavate ili prekrajate stvarnost da bi ostala uverljiva?
Pravilo je, čini mi se, da je stvarnost manje uvjerljiva od fikcije. I zato grdno postradaju svi oni koji pokušavaju stvarnost pretvoriti u prozu. Vrlo je teško pisati o stvarnosti, fikcionalizirati zbilju, ili fikcionalizirati samog pripovjedača i stvarati kod čitalaca iluziju da pišete ono što vam se događa. Za takvo što valja imati mnogo snažniju i življu imaginaciju, nego za pisanje spekulativne fikcije, te za konstruiranje najnevjerojatnijih unutarnjih ili vanjskih svjetova.
Veći je udio mašte u Knausgardovoj „Mojoj borbi“, nego u svim izmišljajima generacija i generacija njegovih savremenika. I zato se ja kao čitalac Knausgardu divim, i baš nimalo me nije briga je li se sve zbilo baš onako kako on opisuje. Ja, naime, znam da se nije tako zbilo. Ili, preciznije rečeno, ja znam šta je on sve morao izostaviti i izbjeći da ga stvarnost ne bi nadigrala i prevarila svojim krajnje neuvjerljivim maštarijama.
Dijete koje mašta puno je vještije od stvarnosti koja mašta. A stvarnost bez prestanka mašta, i naprosto je nemoguće neuvjerljiva u tome. Zamislite, recimo, tu jeftinu sentimentalnu maštariju po kojoj se usred epidemije – čuj već to: epidemije nečega u dvadeset i prvom vijeku! – jedne nedelje dogodi i prilično žestok zemljotres, koji pošteno razruši centar grada! I zamislite koliko bi dobar pisac morao biti onaj koji bi tu okolnost učinio uvjerljivom.
Zovu vas i „majstorom melanholije“, a u novoj knjizi, „Herkulu“, pribegli ste nekoj vrsti satire. Važi li taj pristup samo za teme kojima se ta knjiga bavi ili ste to i inače prihvatili kao način odnošenja prema svemu što nas okružuje?
Nisam siguran da je „Herkul“ satira. „Herkul“ je samo pokušaj da se svome finalu privedu neke dramske linije koje se već tridesetak godina ponavljaju u našim društvima, sve uz minimalne varijacije, nešto kao Ravelov „Bolero“. Ako nacionalističke vlasti bez prestanka plaše narod komšilukom, ako u manjincima neprestano pronalaze krivce, one koji žele zlo našoj domovini te je svakodnevno pokušavaju uništiti, pa ako iste te vlasti čine sve da unište posljednje ostatke profesionalnog novinarstva, što na kraju treba da se dogodi? E, o tome je riječ u “Herkulu”!
I još nešto: mene zanima tko su ti ljudi koji istinski vjeruju u nacionalističke mitove i legende. A takvi postoje, jer nisu sve to varalice i sitni falsifikatori, koji dobro znaju da je novčanica koju su upravo nacrtali falsifikat. Važno mi je razumjeti njihovu perspektivu, te se na neki način identificirati, rezonirati njihovim glavama, biti jedan od njih. Naravno, sve ovo u romanu i u romaneskne svrhe, premda nije škodljivo ni u životu razumijevati zašto su ljudi takvi kakvi jesu. Eto, na tome je zasnovan „Herkul“. Nema tu satire, jer satira podrazumijeva pretjerivanje u glasu i tonu. U „Herkulu“ nema nikakvog pretjerivanja.
Pojedini pisci iz generacija nakon vaše gledaju vas kao mejnstrim pisca, a priznanja onoga što smatramo književnim mejnstrimom izostaju. Neki vaše knjige smatraju vrhuncem hrvatske književnosti, a neki (posebno ideološka desnica) bi vas radije videli, da tako kažemo, u nekoj drugoj kulturi. Smatrate li se (i dalje) autsajderom? Šta vam u toj (nametnutoj?) poziciji najteže pada, a šta vidite kao prednost?
Rekao bih da sam autsajder, ali po vlastitoj svjesnoj odluci. Odlučio sam da im se ne svidim. I odlučio sam da na svijet gledam sa strane. Jer se jedino tako na svijet i može gledati ako se želi biti pisac, a ne, recimo, političar ili politički aktivist. Meni je strana ideja da bih se u bilo koje vrijeme i u bilo kakvim okolnostima ono što radim moglo svidjeti većini. A pogotovo da bi se moglo svidjeti onima koji jašu na većinskome plimnom valu. Ili bi to za mene bio to znak da sa mnom nešto nije u redu, ili bi to za njih bio znak da tonu i da više nisu pjena većinskoga vala, da više nisu nacionalna elita. Dok god je tako, sa svijetom je, usprkos epidemijama i potresima, sve u redu.
Pratite nas i na društvenim mrežama:
