INTERVJU Jurica Pavičić: Beograd je ozbiljan grad, ali je masakriran

Kultura 08. nov. 202122:12 > 22:49
Podeli:
Jurica Pavičić Foto: Dusko Jaramaz/PIXSELL

Jedan od najpoznatijih hrvatskih kolumnista i pisaca, Jurica Pavičić, u velikom intervjuu za Nova.rs priča o svojoj prvoj knjizi koju promoviše kod nas, o Slobodnoj zoni, o Beogradu, o popularnosti serija, o hrvatsko-srpskim odnosima, ali i o tome zašto Severina i more nisu dovoljni da Hrvati budu srećni.

Jurica Pavičić (1965), pisac i kolumnista iz Splita, promoviše svoj roman „Žena s drugog kata“ (Laguna) u Beogradu i istovremeno kao član žirija učestvuje na festivalu Slobodna zona, na kojem će ocenjivati filmove u Međunarodnoj selekciji.
„Žena s drugog kata“ je roman koji je originalno izašao 2015. u Hrvatskoj. U pitanju je anatomija tragedije u kojoj takozvani obični ljudi postaju akteri crne hronike. Ali razgovor sa njim smo počeli sa Beogradom i Slobodnom zonom.

– U Beogradu sam do COVID-a obično bio jednom ili dvaput godišnje, ili zbog književnih gostovanja ili zbog filmskih programa – kaže Pavičić u intervjuu za Nova.rs.
– Nedavno sam bio i u jednom od žirija FEST-a. Ovo je, međutim, prvi put da dolazim promovirati srpsko izdanje jedne moje autorske knjige. Tu promociju smo dugo odgađali, virus je odigrao svoju ulogu, a evo sad se sretno poklopila sa Slobodnom zonom. Što se Zone kao festivala tiče, zanimljivo mi je što nije profiliran samo kao igrani, samo dokumentarni ili samo aktivistički festival, nego ima i jednog i drugog i trećeg. To program čini šarenijim, ali je teže žirirati, uspoređivat ćemo neusporedivo. Beograd poznajem, imam u njemu krug ljudi koje volim, a u njemu sam s dovoljno krupnim razmacima da uočim i promjene. U Beogradu se osjeća njegova živahnost i vibranost, još uvijek je ozbiljan grad kulture i kreacije – ali nažalost, urbanistički je napadnut i masakriran, o čemu znate više nego ja – smatra Pavičić.

“Žena s drugog kata” je psihološki roman, priča o običnim ljudima koje životne okolnosti dovedu do tragedije i zločina. Kritičari kažu da je ovo možda vaše najbolje ostvarenje?

– Nisam siguran da to baš kritičari kažu. Kad je o kritici i nagradama riječ, moja je daleko najuspješnija knjiga “Crvena voda”- to je roman koji je sada u Francuskoj dobio dvije nagrade za najbolji europski i internacionalni krimić, dobio sam istu nagradu koju su svojedobno dobili Patricia Higsmith, Elmore Leonard I P. D. James. I u Hrvatskoj je taj roman dobio dvije nacionalne nagrade za roman- “Gjalski” i “Fric”. Međutim, onaj tko obično kaže da je “Žena s drugog kata” moj najbolji roman to sam ja sam . Meni je to najdraža moja knjiga pa sam zato i predložio urednicima u Laguni da na srpskom tržištu počnemo upravo s njom. U toj sam se knjizi najviše približio onom što ja vidim kao neki model proze kakvu želim pisati. Od mojih knjiga, ta je najbliža onom što ja volim kao čitatelj i što volim kod pisaca koji su moji uzori kao što su Highsmith, Gillian Flynn ili Ruth Rendell.

Foto: Promo

Kako ste došli na ideju da pišete o običnoj ženi koja je ubila svekrvu?

– Nisam više ni siguran kako je nikla početna ideja – moguće iz nekog članka u crnoj kronici ili iz novinske osmrtnice (ja sam vam opsesivni čitač čitulja). Ali, mislim da je ideja stvarno izišla iz promatranja mediteranskih obitelji koje su u Dalmaciji, Grčkoj ili južnoj Italiji slične, a u njima je odnos svekrve i nevjeste često odnos dviju arhi-neprijateljica: dviju gazdarica koje se bore za primat istog princa. Ono što sam odmah znao je da roman neće biti “whodunnit” nego će počinitelj ubojstva biti obznanjen na prvoj stranici. Znao sam da će biti triler o pokušaju da se djelo prikrije. Kasnije sam shvatio da moram produžiti dalje od trenutka kad junakinja uđe, a potom i izađe iz zatvora. Taj dio nije bio planiran, no kad sam ga počeo pisati učinio mi se dobar. Zanimljivo mi je bilo pisati o mom gradu i prostoru iz perspektive socijalno izopćene osobe, prokazane u medijima kao trovačice.

Skloni ste da kroz krimi zaplet opisujete društvo u kojem živite, važno vam je to?

– Jest. Kao prozaik, nisam u stanju pisati o svijetu koji ne poznajem jako dobro. Divim se ljudima koji to znaju, jer ja ne mogu skakati lako u druge kulture. Moram do detalja znati kako moji likovi žive, kako im izgledaju stanovi, što rade, što kuhaju… Onda naravno u to uđe i žrvanj ekonomskih okolnosti – sfera rada, novca, krize, nezaposlenost… Ali, iako mi je to važno, društvena analiza mi nikad nije svrha pisanja proze. Ne vidim zašto bih prozu podredio tome, kad za tu svrhu imam novinarstvo, koje je za to puno efikasnije, izravnije, brže u reakciji, na koncu i čitanije.

“Jure je pametan jako”, rekao mi je jedan zagrebački prijatelj za vas. Pišete za “Jutarnji list” studiozne kolumne o različitim društvenim temama. Jednom ste napisali da je Zagreb imao sreće što niko nije došao na ideju da napravi nešto poput „Beograda na vodi“ .

– Fenomeni ex-Yu političke tranzicije najjasnije se vide u urbanizmu, a ti su fenomeni malo ili više razblaženo isti. Ono što je vama u Beogradu nesreća je što se i politički fenomeni te tranzicije, ali i pripadajući urbanistički efekti najoštrije mogu pokazati u vašem gradu. Urbanistički procesi u Beogradu su ekstremni, nerazrijeđeni case study onog što se razblaženije nađe u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku, Sarajevu. Sve što trebate saznati o post-YU tranziciji shvatite ćete na platou petsto metara oko beogradske stare željezničke stanice. Sve je tu: i nekadašnji modernizacijski progres koji je sad razmontiran i pretvoren u muzej historije, i kič-skulptura uvoznog ruskog kipara, i špekulantska nekretninska operacija koju zajedno sprovode predatorski kapital iz nedemokratskih tiranija, te klijentistička vlast. Tu je na koncu hotel Bristol s memorijom egzila za vojna lica, koji skoro kao da je neki topos iz “Pukovniku nema tko da piše”. A onda – Savamala, meni najdraži dio Beograda s labirintom straćara koji bi neka ozbiljna gradska vlast brižljivo gentrificirala i napravila Notting hill Balkana- umjesto da sve to pometu huligani u fantomkama u ime arapskih nebodera u kojima ne gori svjetlo. Ali- ponavljam- sve to postoji u Zagrebu, Skopju, Sarajevu, i te kako slične stvari vidim u mom Splitu, samo se kod vas vidi najjasnije, nerazrijeđeno.

Zajedno sa Nenadom Polimcem pišete o filmovima i serijama za zagrebački “Jutarnji list” već godinama. Zašto su serije glavna stvar trenutno I da li je to samo prolazna moda?

– Mislim da nije. Serije su danas dominantna pripovjedna forma vladajuće srednje klase, ono što je roman bio oko 1870., a film oko 1970. Ljudi kao što su David Simon ili Jesse Armstrong su za našu kulturu ono što su za 20. stoljeće bili Ford, Hawks, Kurosawa ili Carne, a za 19.-o Flaubert, Tolstoj ili Balzac. Inače, mislim da je fantastično što se u Srbiji dogodio taj bum televizijskih serija. Svjestan sam da je on možda jednokratan, da je rezultat rata raznih “telekoma” i nije dugoročno održiv, svjestan sam da tu ima i puno budalaština- ali ipak, taj je bum rezultirao nekim fantastičnim djelima kao što je “Porodica” Bojana Vuletića. U Hrvatskoj produkcija TV serija još uvijek ovisi o javnom RTV servisu koji s tim u vezi tek polako budi iz drijemeža.

Jurica Pavicic
Jurica Pavičić Foto:Privatna arhiva

Kakav je film danas u regionu? Šta vam se posebno dopalo u poslednje vreme?

– O tome kakav je govori činjenica da je šest filmova ex-Yu autora samo u ovoj godini dobilo nagrade na A festivalima: Dubrovkinja Alamat Kusijanović u Kanu za “Murinu”, Stefan Arsenijević i Hrvatica Sonja Tarokić u Karlovim Varima, a Kosovarke Brenta Basholli i Norika Zefa na Sandensu i u Roterdamu. To je cijeli jedan novi fantastični val koji –što je prekrasno- predvode cure: u Hrvatskoj Hana Jušić, Tarokić I Kusijanović. U Srbiji ja svake godine nađem neki novi sjajan film s ruba, kao što su to Glavonićev “Teret” ili meni najmilija friška senzacija, “Moj jutarnji smeh”. Ono što mislim da nije dobro da ti izvrsni autori predugo čekaju i teško proizvedu drugi film. Ja jedva čekam vidjeti napokon drugi film Vladimira Perišića, Maje Miloš ili Nikole Ležajića, a oni nikako da se rode. To se filmskoj politici Srbije ne bi smjelo događati. Također, mislim da je u srpskoj kinematografiji dobro to što ima i filmove s art-ruba, i hitove, i A-produkciju i hibridne eksperimente kao što su “Dubina dva”. Meni u hrvatskom filmu smeta što se rade samo festivalske art-drame. Ja producentima u Hrvatskoj kažem da su oni kao autoindustrija koja pravi samo golfove, a ne pravi ni smartove ni limuzine. Ono što vidim kao prijetnju srpskom filmu je invazija političkih paraprojekata bez estetskog temelja kao “Dara”. Vjerujte mi: u Hrvatskoj smo 90-to prošli, znamo kamo to void- i neće vam se svidjeti.

Sviđa li vam se “Toma” i kako vam se čini euforija oko filma i Tome Zdravkovića generalno?

-Pa, cijelo kulturno polje “narodnjaka” je doživjelo kanonizaciju i gentrifikaciju, kao i tzv. “Estrada”. Da se sad netko iz 1980 teleportira u današnjicu, bio bi zapanjen što kulturni prilozi danas pišu o Dragi Dikliću ili Oliveru, a pjevači sevdaha nastupaju u alternativnim rock klubovima. To je postmoderna, anything goes – i to je meni dobro. A Toma jest bio hibridni fenomen, meni se nekako čini da je on bio prvi narodnjak koji je osjetio da mu publika u velikoj većini živi u neboderima i među parkovima. Što se filma tiče, svidio mi se, mislim da je uspjela melodrama.

Seka Sablić i Toma Zdravkovic Foto: Printscreen

Kako komentarišete “slučaj Šerbedžija” sa odloženim koncertom u Vinkovcima?

– Pa, mogao bih ga komentirasti baš kao i Dežulović. Strašno je da se jedna objektivno užasna ratna tragedija – Vukovar- pretvara u oruđe za represivni komemorativni zagrljaj koje guši cijelo društvo i život, i trpa nas kolektivno u hladni mauzolej.

Da li su napadi na Dežulovića posle teksta “Jebo vas Vukovar” repriza napada nakon teksta o Beogradu, samo sa druge strane?

– Pa, doživio je on i napade bošnjačkih veterana u Sarajevu, i pravoslavnih svećenika, i crnogorske, pročetnički usmjerene ministrice kulture. Dežulović je sebi zaradio pravo da kudi tuđi nacionalizam. Znate čime? Time što kudi svoj.

Foto:N1

Da li je „ćeraćemo se još“ večna formula odnosa Hrvata i Srba?

– Mislim da je to lažni hibridni sukob koji dvije nacionalističke ideologije iz pragmatično-političkih razloga podgrijavaju da se ne ohladi. Hrvatska i Srbija, realno nemaju, ili nemaju više otvorenih političkih sporova. Svi sporovi Hrvata i Srba se danas svode na memoriju. S tim da ljudi imaju pravo na svoju memoriju. Ja razumijem i moram razumjeti čovjeka iz Obrovca koji je ’95 izgubio zavičaj i završio u predgrađima Beograda, a ja bih volio da oni razumiju kako je to bilo ’91. kad zavijaju sirene avionskih napada, a građani Hrvatske su u podrumima. Najbolji lijek protiv mržnje je da pokušate ući u kožu drugoga.

Hrvati imaju hiljadu ostrva, predivnu obalu, Severinu, a opet su nesrećni i u velikom broju odlaze iz zemlje. Zašto?

– Mislite da bi trebali biti sretni samo zato jer imaju Severinu? Vaše pitanje implicira da je turizam neka zemlja dembelija u kojoj novac pada sam od sebe kao kad šiklja nafta u Arabiji. Da je tako, onda bi Kuba, Maldivi i Sejšeli bili najbogatiji na svijetu,a ne Norveška i Danska. Turizam je nesretna ekonomija koja generira mali mutiplikativni faktor, koja traži loše obrazovanu i plaćenu radnu snagu, od koje živi manje-više samo onaj tko živi direktno. To je tip ekonomije koji poskupljuje nekretnine, otežava ikakvu drugu ekonomsku djelatnost, a da se pri tom vrlo malo zarade prelijeva u društvo u cjelini. K tomu je turizam invazivna ekonomija koja napada prostor i identitet. Nije nikakva sreća živjeti u regiji koja ima intenzivan turizam. Ali, znate što je gore? Ne imati čak ni turizam, kao što je slučaj sa Slavonijom, Kordunom i Banijom.

Kakav je Split danas grad? Zadovoljni ste?

– Ja sam u Splitu živio cijeli život, ali uvijek kažem da sam živio u tri grada. Prvi od njih je industrijski, sivi, zagađeni grad 80-ih, kad je Split bio sjeverna Engleska, Sheffield s dimnjacima i morem mutnim od zagađenja. Onda sam živio u Splitu 90-ih kojeg su zvali “Južni Bronx južne Hrvatske”, koji je bio kloaka nacionalizma i heroina. A onda sam sad dospio u taj novi Split koji je postao hipsterska moda, Ibiza za studentske filozofskog, ono što je vaš beogradski novinski kolega Zlatko Crnogorac opisao kovanicom “Babilon Barcelona”. To zvuči kao napredak, ali Split je ostao zatečen vlastitim hajp-uspjehom, ima ogromnih infrastrukturnih problema, problema sa smećem, vodom, parkingom, prometom, ima urbanizam koji je gotovo kaotičniji od beogradskog, svaki čas neki novi arhitekt završi u pritvoru zbog malverzacije, mi se zezamo da nam uskoro neće imati tko projektirati kupatilo. Istodobno, on je prekrasan grad za život. Najviše zato jer je između 1900. i 1940, jedna ambiciozna, provincijska buržoazija sebi taj grad skrojila kao stroj za uživanje i dokolicu. Sve što Splićani vole i mitologiziraju- Marjan, Bačvice, riva, Prokurative, Hajduk, vaterpolski klub Jadran, veslački Gusar – nastalo je u tih nekoliko desetljeća.

Split, Hrvatska
Foto: Shutterstock

Šta novo pišete?

– Novi roman. Nakon nekoliko knjiga koje su se bavile otocima i malim dalmatinskim mestima sad pišem baš jako splitsku knjigu. I čisti žanr, čisti krimić, čak policijski krimić, što mi je novo.

Bonus video: Dejan Mijač – Najvažnije je štedeti sebe kroz život

Komentari

Vaš komentar