„Hrvatski narod je primitivan, a zahvaljujući meni imaće budućnost“

Podeli:
Ante Topić Mimara Foto:Mimara.hr

Primitivan narod je spreman na sve. A nije da zna išta... Ja vam kažem: to je narod kojeg ja znam dobro i koji nije dao nikad ništa. To je ta velika budućnost. Ne za mene, nego za hrvatski narod. Taj muzej znači - putovaće mi iz celoga svijeta ljudi, koji danas ne dolaze. Ove reči izgovorio je davno Ante Topić Mimara, hrvatski slikar, kolekcionar, istoričar umetnosti.

Tom „primitivnom narodu budućnost će stići zahvaljujući Mimari“, govorio je Ante Tomić obrazlažući ideju da se u Zagrebu otvori muzej koji će nositi njegovo ime.

I Muzej Mimara otvoren je pre tačno 35 godina, tačnije 17. jula 1987. na Ruzveltovom trgu u Zagrebu. Svečano otvaranje prenosila je tada Jugoslovenska radio televizija…

I samo koji dan nakon što je obeležena velika godišnjica zagrebačkog muzeja, nastalog zahvaljujući impresivnoj zbirci hrvatskog slikara, kolekcionara, restauratora i istoričara umetnosti, stigla je vest da je u Salcburgu 24. jula preminula Mimarina supruga koja je 1987. presekla svečanu vrpcu na otvaranju novog umetničkog prostora.

Wilturd Topić Matutin Foto:Stanko-Szabo

Profesorka Viltrud Topić-Matutin preminula je u 104. godini života, preneli su hrvatski mediji. Upravo je ova dama, rođena 1919. u Berlinu, ugledna istoričarka umetnosti, čiji je fokus bio srednjevekovna umetnost, ujedno i profesorka na Salcburškom univerzitetu, bila "ključ" za Mimarinu odluku da svoju veliku zbirku daruje hrvatskom narodu.

- Otvaranjem Muzeja moje će srce biti ispunjeno neizmjernom radošću zbog ostvarenja mojeg životnog cilja i ispunjenja duga prema domovini i hrvatskom narodu - kazao je 1985. godine Ante Topić Mimara.

Kako bi se ostvarila njegova vizija, polovinom osamdesetih adaptiran je središnji prostor Školskog foruma na Ruzveltovom trgu broj 5. No, nije nažalost Mimara dočekao da vidi kako mu je cilj ostvaren. Preminuo je u Zagrebu 30. januara 1987. u 88. godini. Stoga je Viltrud Topić - Matutin otvorila koji mesec kasnije ovo zdanje, čije je zvanično ime glasilo: Zbirka umjetnina Ante i Wiltrud Topić Mimara.

Sećajući se otvaranja muzeja upravnica Lada Ratković Bukovčan nedavno je u razgovoru za "Večernji list" istakla da je svečanost pre 35 godina bila "enormna i veličanstvena".

- Sve to se odvijalo u jeku Univerzijade, tako da je to bio jedan kulminantni trenutak, bila je tu cijela politička vrhuška, oko 3.500 ljudi na otvaranju…

Muzej Mimara Foto: Stuart Forster / Shutterstock Editorial / Profimedia

Prisetila se i kako je Viltrud imala tu čast da preseče vrpcu na otvaranju muzeja kojeg mnogi nazivaju "hrvatskim Luvrom" i kako je maltene do kraja, iako u poznoj dobi, sarađivala s muzejskim osobljem, naročito kustosima, ugošćavala ih u svom domu u Salcburgu...

A ko je bio Ante Topić Mimara? Uz njegovo ime uvek stoji da je bio kolekcionar, slikar, restaurator, ljubitelj i veliki poznavalac umetnosti, donator i dobrotvor hrvatskog naroda. No, vrlo često uz pridev kontroverzni...

Rodio se 7. aprila 1898. u selu Korušce u Dalmatinskoj Zagori. No, prema nekim izvorima rođen je 16. marta 1897. godine u Splitu kao Mirko Maratović, i otud nadimak Mimara…

Već u ranoj mladosti pokazivao je sklonost prema sakupljanju, ali i umetnosti, zahvaljujući arheologu Franu Buliću koji mu je kao klincu objašnjavao značaj spomenika u Splitu, Solinu…

U Prvom svetskom ratu borio se u austrougarskoj vojsci, a čak je bio ranjen u bici na Pijavi 1918. godine, zarobljen i prebačen u Rim. Spekulisalo se da je Mimara nakon smrti pravog Anta Topića u vojnoj bolnici u Rimu uzeo njegov identitet. Ali, taj Rim je bitan, s obzirom da tamo u ateljeu poznatog italijanskog slikara i portretiste Antonija Mancinija počinje da uči slikarstvo, ali i restauraciju.

Polovinom 20-tih godina 20. veka, kako stoji u njegovoj biografiji na sajtu Muzeja Mimara, kupio je prvi umetnički predmet, što je bila klica buduće zbirke. Nakon Rima živeo je u Parizu, Amsterdamu, Minhenu, Berlinu, sve vreme neumorno obilazeći muzeje, galerije, antikvarnice, aukcije... Prati tržište, kupuje, druži se s istaknutim nemačkim istoričarima umetnosti. Međutim, pored te zvanične biografije neki izvori su kazivali da je 1927. godine upoznao Adolfa Hitlera, tada lidera Nacionalsocijalističke partije, s kojim je ostvario blisko poznanstvo. Samo godinu dana kasnije navodno je s mladim komunističkim gradskim rukovodiocem Josipom Brozom Titom organizovao krađu diptiha od slonovače iz Zagrebačke katedrale i prodao je muzeju u Klivlendu…

Još pre početka Drugog svetskog rata već je imao zavidnu umetničku kolekciju, pa tako početkom četvrte decenije 20. veka nemački časopis "Pantheon" piše o Mimarinoj zbirci.

Posle rata živi u Nemačkoj, a početkom šezdesetih godina seli se u Austriju, nakon što je kupio dvorac Neuhaus u Salcburgu. U poratnim godinama uvećava svoju kolekciju. Sve ga je zanimalo, od klasične arheologije i starog slikarstva, preko skulptura, do orijentalne kineske umetnosti.

Deceniju kasnije deli život na relaciji Austrija-Zagreb, gde je i preminuo, a kolekcija kojom se dičio brojala je više od 3.500 artefakata. Strast skupljanja umetničkih dela držala ga je do samoga kraja, a životni projekat bio mu je da od svega što poseduje stvori muzej.

Još 1948. godine darovao je Štrosmajerovoj galeriji u Zagrebu brojne slike starih majstora i skulpture. A najveći deo zbirke, oko 3.000 primeraka, koji su bili temelj hrvatskog muzeja, poklonio je 1973. i 1986. godine.

Međutim, mnogi su stvaranje njegove impresivne kolekcije dovodili u vezu sa sumnjivim radnjama, prevashodno s Mimarinom bliskošću sa visokim nacističkim funkcionerima poput Hermana Geringa. Navodno mu je upravo on tražio 1943. godine da naslika Hitlerov portret, s tim što je Mimara priznao jugoslovenskom obaveštajcu Dragomiru Rakočeviću da se fireru nije dopao, i da, ukoliko ga ne skloni, "završiće u krematorijumu".

Jedan od prvih kojem je pošlo za rukom da uradi intervju s Mimarom bio je Milomir Marić, kojem je hrvatski kolekcionar tada rekao:

- Imam tri slike - ja i Hitler, ja i Musolini, ja i Tito. Objavi koju hoćeš ili koju smeš...

I kada se završio Drugi svetski rat, živeći na relaciji Nemačka- Tanger (Maroko) bio je, pisalo se, savetnik jugoslovenske vojne komisije za reparaciju, određujući koja će umetnička dela biti predata Jugoslaviji na ime ratne štete…

 

Nedeljnik NIN je svojevremeno pišući o Mimari podsetio da su mu tada Amerikanci predali 166 dela, a ispostavilo se da samo tri legalno pripadaju Jugoslaviji.

"Danas je deo tih umetničkih dela još u muzejima u Beogradu i Zagrebu. Naime, posle predaje dela, američka vlada je ubrzo ustanovila grešku i otpočela potragu za Mimarom. U isto vreme i jugoslovenska vlada traži Mimaru, koji je učestvovao u preuzimanju srebra, platine i cinka od Nemaca, uzetih za vreme Drugog svetskog rata iz Jugoslavije", pisao je NIN, navodeći da su se tada javili i pravi vlasnici otetih dela, prvenstveno francuske i italijanske vlasti.

Uprkos svemu, Mimara nastavlja karijeru kolekcionara, trgovca i prevaranta i tokom četvrte i pete decenije, putujući do Urugvaja, Maroka i Nemačke, i prodajući veoma vredna dela velikim američkim muzejima. Primera radi krst od slonovače "Cloisters Cross" koji je završio u njujorškom Metropoliten muzeju, a Mimara ga je "utopio" 1963. za 600.000 dolara.

Podsećalo se tada da je kolekcija Muzeja Mimara vredna oko milijardu dolara, s obzirom da je tvore i dela Mikelanđela, Botičelija, Velaskeza. Ugovorom s državom Hrvatskom iz 1973. godine kojom svoju kolekciju daruje hrvatskom narodu Mimara dobija godišnja primanja u iznosu od 100.000 dolara, kuću u Zagrebu i na primorju, a supruga, posle njegove smrti, godišnje je dobijala 50.000 dolara.

S obzirom da se decenijama uz Mimarino ime spominju špijunaža, krijumčarenje, krivotvorine, direktorka ustanove koja nosi njegove ime ovako se za "Večernji list" osvrnula na sve:

- Ante Topić Mimara od svoje je 18. godine živio u umjetnosti i za umjetnost, a kako je bio inteligentan, vješt pregovarač, sasvim je sigurno da je mogao biti uspješniji od nekoga prosječnoga kolekcionara. A, čujte, ima zlonamjernih priča... Možda je i on sam malo pridonio tome jer je volio biti tajanstven, nije puno govorio o sebi, a onda se na to, nažalost, uvijek nastave svakojake priče koje nemaju veze sa stvarnošću... Što se tiče optužbi za krivotvorine, kao i kod svakoga privatnoga kolekcionara u svijetu, uvijek se pronađe neki predmet koji je greškom bio, primjerice, drukčije datiran. Ali to je sve s vremenom i našim radom ispravljeno, neke su atribucije i datacije promijenjene te su navodi o krivotvorinama i falsifikatima krajnje zlonamjerni. U konačnici, muzej je otvoren već 35 godina, njegova je zbirka dostupna javnosti, a nikada nismo dobili nikakav upit o tome.

Bonus video: Na crnom tržištu umetnina vrti se ogroman novac

Komentari

Vaš komentar