Foto:Sergi Reboredo / ddp USA / Profimedia

Slika koja je nestala 1969. pojavila se na pragu muzeja pre nego što je F.B.I. mogao da je pronađe. Niko nije znao kako i zašto - do sada.

Pikasova slika je pala sa kamiona. Nestala je sa utovarnog pristaništa na međunarodnom aerodromu Logan u Bostonu i završila tamo gde joj nije mesto, u skromnoj kući nekog Merila Ramela, poznatog i kao Bil, piše “Njujork tajms”.

Ovaj vozač viljuškara nije imao pojma da se u sanduku koji je bacio u prtljažnik automobila nalazi Pikasova slika sve dok nije otvorio kućište. Iskreno rečeno, nije mnogo mario za to, više je voleo realizam.

Ali sada su stvari postale previše stvarne. F.B.I. agenti su bili na tragu važnog Pikasovog dela koje nije bilo dostupno javnosti, jer je bilo sakriveno u Ramelovom ormaru u hodniku. On i njegova verenica Sem su počeli da paniče.

„Kako da ga se rešimo?“, prisećala se svog razmišljanja. „Nismo mogli samo da ga vratimo. Bila je to velika muka.”

Srećom, Ramel je poznavao tipa. Neko posebno vešt u tome da se problemi srede. Okrenuo je broj koji je znao napamet. Ali o tome malo kasnije…

Bil se 1967. pridružio “Emery Air Freight-u”, tada najvećoj transportnoj avio-kompaniji u zemlji. Radio je noćima na utovarnom pristaništu kompanije na aerodromu Logan, gde je početkom 1969. godine stigao sanduk iz Pariza.

Pabla Pikasa, koji je tada bio u kasnim 80-im, lik musketara je zaintrigirao, želeo je da dočara stare majstore, posebno Rembranta, i vraćao se toj temi iznova i iznova. „To je bila fiks ideja njegovog veoma kasnog rada“, rekao je Pepe Karmel, profesor istorije umetnosti na Univerzitetu u Njujorku. „Mislim da se pitao: „Gde je moja umetnost u odnosu na stare majstore?“

Pablo Pikaso Foto:World History Achive / World history archive / Profimedia

Slika „Portret žene i musketara“ je završena 1967. godine, trebalo je da bude prosleđena iz Bostona u galeriju u Milvokiju u vlasništvu Irvinga Lunca. Njegov sin, Holden Lunc, prisetio se da je njegov pokojni otac kupio delo od Danijela-Henrija Kanvajlera, istaknutog dilera u Parizu poznatog po zalaganju za Pikasa. Pošto su se pregovori vodili na 40. rođendan njegovog oca, rekao je, Kanvajler je pristao da proda delo za 40.000 dolara.

„Gest velikodušnosti“, rekao je Holden Lunc, koji je vlasnik galerije fotografija u Palm Biču.

Ali Pikasova slika nikada nije stigla u Milvoki. Uznemireni Irving Lunc kontaktirao je avio-kompaniju da se požali, ali je “Emeri” imao problem koji se pojavio, sa onim što je u Novoj Engleskoj postalo poznato kao „stočasovna oluja“.

Dugotrajne snežne padavine krajem februara paralisale su Boston, uključujući i aerodrom, gde je više od dva metra snega poremetilo putničke letove i isporuku tereta. Veliki kontejneri zatrpali su asfalt, dok su kutije i paketi zakrčili pristaništa.

„Naše pristanište je bilo u haosu“, rekao je Bil Ramel 2007. u intervjuu.

Sa izlaznim sanducima na prednjoj strani i ulaznim sanducima pozadi, rukovodioci „Emerija“ su zahtevali da se pristanište očisti. Pod pritiskom, rekao je Ramel, njegov pretpostavljeni je pokazao na sanduk sa nedostajućom etiketom i rekao: “Ponesite to sa sobom kada večeras idete kući”.

Treba napomenuti da je, prema Ramelu, ovaj nadzornik kasnije otpušten zbog krađe.

Ramel je zabio sanduk u prtljažnik svog “Chevy Impala” iz 1962. godine i nekoliko dana kasnije ga je uvukao u svoju polovinu dvospratnice u Medfordu. Otvorio ga je čekićem i otkrio da sada poseduje jednog Pikasa.

Njegova umetnost ga je oduševila. Ramel je pozvao svoju verenicu Sem. „Nikada nećeš pogoditi šta imam“, priseća se gospođa Ramel, koja sada ima 79 godina. “Pikaso!”

„Šta si ti, pijan?“ upitala je.

Vratila se u njihov dom i našla veliki sanduk naslonjen na zid.

„Želiš da ga vidiš?“ upitao je.

„Dođavola, ne“, rekla je.

Par je sakrio sanduk u orman ispod stepeništa. „Tu stvar smo gurnuli tako daleko tamo, a onda smo gurnuli stvari ispred nje“, rekla je Sem Ramel. „Nikada nismo razgovarali o tome.“

Ali neko je o tome govorio: Irving Lunc, vlasnik galerije u Milvokiju. Nakon što je nedeljama bio bez Pikasa, kontaktirao je FBI, koji je počeo da njuška po aerodromu Logan. Ovo je uznemirilo vereni par u Medfordu.

„Zabrinut? Šališ se?“, rekla je Sem Rumel. „Bili smo mladi. Nismo hteli da idemo u zatvor.“

Ne znajući šta da radi, Bil Ramel je pozvao svog brata Vita, koji je bio više upućen u umetnost. Jednom je istrgao fotografiju Pikasa iz knjige biblioteke da bi je okačio u svojoj spavaćoj sobi.

U stvari, Vitovo prvo pitanje je bilo: Da li ste zvali “čoveka koji rešava probleme”?

– Naravno, zvao sam tatu.

Stariji Ramel je saslušao nevolje svog starijeg sina, a zatim je smireno ponudio dve opcije.

1. Mogli su da zakopaju Pikasa u temelj renoviranog restorana u Votervilu čiji je suvlasnik bio Bilov otac. (Ime, “Tiha žena”, izgledalo je prikladno.) Iskopajte sliku za 30 godina i možda je prodate za malo bogatstvo.
Ili:
2. Vratite ga.

Kada je Bil Ramel pitao svog oca šta misli da treba da uradi, stariji Ramel je rekao da je to životni izbor koji je morao da napravi za sebe.

„Pa sam rekao: ‘Vratiću ga'“, rekao je Bil kasnije. „A on je rekao: ‘Pomoći ću ti’.“

Stariji Ramel je telefonirao Vitu u Nju Orleansu i dao mu detaljna uputstva za rukom pisanu belešku kojoj se nije moglo ući u trag. “Koristi vrhunski materijal za pisanje. Pošto si levoruk, napiši to desnom rukom. A pošto učiš kreativno pisanje, neka zvuči umetnički. Onda je pošalji poštom svom bratu u Medford.”

U međuvremenu, F.B.I. je pojačavao pritisak, izdajući upozorenje agencijama za sprovođenje zakona širom severoistoka. “Pikaso ukraden sa aerodroma Logan. Budite na oprezu.”

Nekoliko dana kasnije, otac stigao je u Medford sa svojom ženom En, novim kaputom i planom. Protrljao je pakovanje i sanduk slike vazelinom, da se ne bi videli otisci njegovog sina. Priložio je rukom pisanu belešku. Obukao je kaput, šešir s obodom i rukavice.

Tri godine nakon ove eskapade, Vitkomb Ramel je iznenada umro u 63. Njegov sin Bil će u „Emeri“ kompaniji provesti narednih 30 godina, dospevši do regionalnog menadžera pre nego što se povukao u Južnu Karolinu i umro u 71. godini 2015.

Pablo Pikaso Foto:Roger-Viollet via AFP / Roger Viollet / Profimedia

Ali tog prvog aprila u Bostonu, 1969, otac i sin su delili nezaboravan trenutak: utovarili su ukradenog Pikasa u “Chevy Impala”.

Bil Ramel, nosio je crnu kapu i naočare za sunce, odvezao je sanduk u Boston i, prema očevom uputstvu, parkirao na Hantington aveniji.

Otac je izašao i odneo sanduk iza ćoška. Onda je utovario sliku u taksi, dao vozaču novčanicu od 20 dolara i rekao mu da preda paket u Muzej lepih umetnosti, odmah niz aveniju. Vratio se do sinovljevih kola i, dok se vraćao u Medford, bacio kaput, šešir i rukavice u odvojene kante za smeće.

Uskoro su kružile fotografije Perija T. Retbona, cenjenog direktora muzeja, kako pozira sa oporavljenim Pikasom, vrednim oko 75.000 dolara, i misterioznom rukom napisanom beleškom koja je glasila:

„Prihvatite ovo da biste delimično zamenili neke od slika uklonjenih iz muzeja širom zemlje.“

Bio je potpisan „Robin Hud“.

Lunc, vlasnik galerije u Milvokiju, rekao je jednoj televizijskoj stanici da je „apsolutno u delirijumu i oduševljen što je dobio ovu sliku nazad”. I da, rekao je, potencijalni kupci su stajali u redu.

Nekoliko dana kasnije, na utovarnom pristaništu „Emeri“ u Loganu, šef Bila Ramela pozvao ga je i pokazao na određeni sanduk na sredini sprata, koji je krenuo za Milvoki.

Našli su ga, rekao je njegov šef.

Oh, odgovorio je.

Vit Ramel, takođe poznat kao Robin Hud, je reditelj u Njujorku. Dugo je mislio da priča o Pikasu njegove porodice ima začetke filma, i čuvao je sve isečke iz novina kao dokaz priče koja decenijama nije mogla se ispriča. Ali on je osetio potencijalnu rupu u zapletu:

Gde je završio Pikaso?

Pre nekoliko godina angažovao je Moniku Bojer, novinarku, da to pronađe. Nije mogla da nađe da se pominje delo u zapisima aukcijskih kuća ili u raznim Pikasovim bazama podataka.

Ipak, oslanjajući se na nekoliko tragova — na primer iz Milvokija — pronašla je katalog za izložbu iz 1971. pod nazivom „Pikaso u Milvokiju“. Među izloženim radovima: „Portret žene i musketara“, ljubaznošću Sidni i Doroti Kol.

Sidni Kol (92) koji živi u Palm Biču, Florida, član je porodice koja stoji iza lanca robnih kuća “Kol”. On je izuzetno bogat programer, investitor i kolekcionar umetničkih dela; 2012. godine, osam komada iz kolekcije para Kol prodato je na aukciji za 101 milion dolara.

Ta prodaja nije uključivala Pikasa, a Kolovi nisu odgovorili na nekoliko zahteva da potvrde da je slika – bez sumnje vredna milione dolara – još uvek u njihovoj privatnoj kolekciji.

Gde god da se nalazi, ovo delo najslavnijeg umetnika 20. veka ostaje zaštićeno od pogleda javnosti kao da je ostalo sakriveno u hodniku vozača viljuškara. Ali, taj radni čovek je bar pokušao da ga vrati u svet, uz izvesnu pomoć, naravno, svog oca.

Bonus video: Priča o Mileni Pavlović Barili

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar