The Lord of the Rings: The Rings of Power, House of the Dragon Foto:Tanjug/Amazon Studios via AP/Promo/ HBO

Gledamo moja devojka i ja treću epizodu Lord of The Rings: Rings Of Power i negde pri kraju iste kaže ona- u ovoj epizodi se uopšte nisu bavili “Targarienima”. Nisu, kažem ja, jer to je onaj drugi šou. I tu negde potvrdio sam sebi da jedan ovakav tekst ne samo da ima smisla, već da za njim možda čak ima i potrebe (ah, arogancija teve kritičara!...)

U trenutku pisanja HBO i Amazon su emitovali po tri epizode svojih serijala od kojih oba strimera očekuju da pokore stotine miliona gledalaca tokom narednih godina. Postoji dovoljno razloga, pored navedenih, i činjenice da su očekivano takmičarski startovali u isto vreme, na osnovu kojih možemo da ih poredimo.

Onaj najmanje bitan, ali za koji ste svakako čuli dok su vas mediji “pripremali” za jednu ili drugu seriju, jeste njihov ceh tj cena produkcije koja je u slučaju Amazonovog Rings of Power dosegla skoro pola milijarde dolara za prvu sezonu (iako su paralelno snimane dve, pa im nije do kraja za verovati koja je stvarna suma kojom treba da se “hvale”). Iz prethodnih života znamo da su epizode Game of Thrones u zavisnosti od radnje dobacivale i do 50 miliona dolara i da HBO nije, barem na rečima, previše štedeo za “nastavak”, s obzirom da mu o uspehu istog ne zavisi samo konkurentnost, već možda i opstanak u “prvoj ligi” entertejnmenta.

Obe serije funkcionišu kao “prikveli” tj “hronološke prethodnice” svojim ekstremno popularnim predlošcima. HBO-ov House of the Dragon dolazi kao priča koja se odvija dve stotina godina ranije u odnosu na događaje prikazane u seriji Game Of Thrones, i također je bazirana na istom literarnom predlošku Georgea R.R. Martina, A Song Of Ice and Fire. The Rings Of Power smešten je “Srednju zemlju”, ali hiljadu godina pre dešavanja u Peter Jacksonovim serijalama Lord of the Rings i Hobit. Svi pobrojani originali i adaptacije funkcionišu kao “epske fantazije” koje su u suštini varijacije na srednjevekovne mitove i srednjevekovni seting kojim su nešto “realističnije” gospodarili Kralj Artur i ekipa.

Pored tih formalnih odlika, oba serijala, a to je već sada jasno, usklađena su sa zahtevima “modernih vremena” ponekad u potpunosti različito u odnosu na originalne literarne predloške, a ponekad i znatno upadljivije od svojih, i dalje friških “igranih” prethodnika. Tako u oba serijala imamo junakinje na pozicijama koje su do skora suvereno držali junaci, pa deluje da će svetom “Zmajeva” vedriti Rhaenyra Targaryen, a “Srednjom zemljom” od nje tek nešto starija vilenjakinja Galadriel. Društvenim mrežama već su se namnožile rasističke primedbe da Tolkien svoje fantastične svetove nije video toliko “šaroliko”, kada su u pitanju boje kože njegovih stanovnika, što je Amazonov, baš kao i HBO-ov, logični danak liberalizaciji sadržaja kojim više ne vladaju samo “belci”. Tamnoputi vitezovi i patuljci i portorikanski vilenjaci nekada su možda delovali kao nemoguća fantazija, ali danas su preferirajuća realnost.

Međutim, ono što također nemilo povezuje ova dva serijala, nažalost, za sada nije toliko ohrabrujuće. I House of the Dragon i The Rings of Power u svojim inicijalnim koracima (dakle, po tri prve epizode), koji, ipak, treba da nas impresioniraju i zgrabe, demonstriraju neobjašnjivu količinu vizuelne nemaštovitosti, dramske većviđenosti, kao i akutno odsustvo harizme u većini junaka/glumaca.

Sećam se kako sam ostao bez daha na kraju prvog dela Lord of the Rings, kad se pred Frodom i ekipom ukažu džinovske statue na kapiji nove avanture ili kada je Daenerys gola išetala iz vatre… Gledajući kako Galadriel i Halbran u trećoj epizodi RoP uplovljavaju u Numenor u kome nas zatiču iste (možda čak i iste!) gigantske statue u nekakvom gradiću nalikom mediteranskoj Italiji, njihova veličina i dizajn ničim ne uspevaju da se nametnu kao posebno “vizuelno iskustvo”, pa čak i na teve ekranima. Bezosu i ekipi očigledno nije do kraja jasno da se televizija po svojim moćima izjednačila sa filmom/”Holivudom” i da, u kontekstu, RoP stiže na trpezu kao možda “najnapucanije” posluženje, ali i kao ono koji debelo kasni za svim što je već posluženo.

The Lord of the Rings: The Rings of Power.“ Foto:Tanjug/Amazon Studios via AP

Ništa od prikazanog u ovih šest epizoda još uvek, uprkos previše puta pomenutim stotinama miliona dolara, ne deluje kao “ništa do sada”, ništa ne uzbuđuje. Svestan sam da smo u međuvremenu i puno toga (sličnog) odgledali i da je zadatak teži, ali kada i najmoćnije filijale sveta ne mogu da ga reše bolje, možda je naše mlako “(m)eh” i preblaga kazna.

Ono što za sada na tom planu može da se zaključi, jeste da HBO tj House of the Dragon nastupa daleko “skromnije”, možda i “promišljenije” (uzimajući u obzir Amazonove ambicije), pa tamo sem u zmajevima uživamo u mahom stereotipnom srednjevekovnom/GoT setingu koji se više trudi da uspostavi zanimljive junake, nego vizuelno impresivne segmente (barem na nivou “neviđenog”). Na tom polju, još uvek se nije desilo dovoljno toga da nam oživi glavne junake, a naročito ne da ih učini “nezaobilaznim”. Sem možda u slučaju Princa Daemona, koji je svojim “obilićkim” potezom u trećoj epizodi pokupio deo simpatija (makar srpske publike).

Foto: Promo/ HBO

The Rings Of Power je razbacan na tri strane priče (ako sam dobro prebrojao) i za sada se zadovoljava da bude impresivni putopis po domovinama vilenjaka, ljudi “Južnih zemalja” i “Harfuta” (koji su izgleda udomili jednog od ključnih junaka čitavog LoR univerzuma). U ovoj seriji divimo se velelepnim prizorima podzemnih kraljevstva, vampiroliko setovanim orkama, simpatičnim, patuljastim “harfutima”, ali i na nivou režije i na nivou kreiranih sredina, sve je ovde “sigurica”, koja pre svega imitira rediteljske i dizajnerske postavke Petera Jacksona i možda više od svega želi da nas ubedi da je njegov pošteni/iskreni nastavljač, nego da sama ima nešto da nam ponudi.

Nastavićemo da gledamo, posmatramo i poredimo… Svratite.

Bonus video: Kako se sve veći dolazak stranih filmadžija odražava na domaće

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar