Podeli:
Rajko Grlić/Foto: Sandra Simunovic/PIXSELL

Rajko Grlić, jedan od najvećih reditelja bivše Jugoslavije ali i istog prostora koji se danas naziva “regionom”, trenutno boravi u Americi, gde veći deo godine živi i predaje filmsku režiju.

“U samoizolaciji. Živ, u komadu.”
Tako je Grlić počeo prvi mejl poslat iz Ohaja kojim smo pre nedelju dana ponovo uspostavili kontakt, posle nekih godinu dana pauze. Dogovaramo feljton koji će biti mešavina njegovih “Neispričanih priča”, knjige objavljene 2018, i jedne zaista nikad ispričane priče…
Pandemija koronavirusa zaustavila ga je u pripremi novog filma sa Antom Tomićem, a njegove studente poslala kućama. Ali, imao je Rajko Grlić i jedno lično iskustvo sa ovim virusom, pravu malu porodičnu dramu koja se srećom dobro završila.

Rajko, kako ste ovih dana? Kako se čuvate od pošasti virusa koji je zaustavio čitav svet, bar onaj deo sveta koji ima internet i živi po gradovima?

– Dobro sam. Naravno, u datim nam okvirima. Nalazim se u malom američkom univerzitetskom gradu, jednom od najljepših u ovoj zemlji, koji momentalno izgleda kao grad duhova. Tu već tjednima živim u samoizolaciji. Ništa mi ne nedostaje. Čak i tradicionalno piće petkom u obližnjem baru s prijateljima i dalje pijem. S malom promijenom, sada ga pijemo na zoomu sjedeći u foteljama svojih kuća. Na taj način držim i klasu, tako i razgovaram s prijateljima. Manje-više internet život s mnoštvom brižnih imejlova. Uz to nešto i pišem, puno hodam po šumama u okolici, pijem dobro vino, perem ruke sto i jedan puta dnevno, takmičim se u kuharstvu sa svojom suprugom koja je puno bolja kuharica od mene. U ovom mjesecu jedan su za drugim poredani: Pasha, dva Uskrsa, Ramazan… Sva ta proljetna čišćenja valja slaviti, za svaki od njih treba nešto dobro skuhati.

Verovatno je prvi put u istoriji situacija u Americi i Srbiji slična. Ljudi su zatvoreni u kućama, panika je izazvala nestašicu toalet papira jednako u Beogradu i Los Anđelesu, predsednici obe države prave slične besmislene performanse… Kakva je zapravo situacija u Americi iz prve ruke?

– Ne znam situaciju u Srbiji, ali ovdje u Americi nije dobro. Zahvaljujući ego manijaku iz Bijele kuće Amerika je koronu dočekala krajnje nespremna. Bijela kuća je dobila vrlo jasnu sliku šta će korona učiniti Americi već početkom januara, a reagirala je – i to tek kad je vidjela da berza ponire u crnu jamu – sredinom marta. Ta dva mjeseca, taj fatalni zaostatak, pod vođstvom čovjeka koji ponavlja: “Neće meni doktori govoriti šta da radim”, koštat će Ameriku, po današnjim predviđanjima između 60.000 i 100.000 života dok neki prognoziraju i puno veću brojku.
Vi imate sličnu pojavu na čelu države, sličnog duha i slične neopodnošljive lakoće guranja ljudi u tragediju, tako da lako možete zamisliti što se ovdje događa.
A od svih strašnih priča ovdje, Njujork je najstrašnija. Moja kćerka i njena obitelj žive u Njujorku, na Menhetnu, tamo gdje je epidemija daleko najjača. Svih četvoro je preboljelo koronu i to što u lakšem, što u dosta teškom obliku. Tako da nešto znam o tome kako se ta predsjednička glupost preljeva u svakodnevni život i kolika joj je cijena. Na drugoj strani te iste tragedije, u zadnja tri tjedna ovdje je preko osamnaest miliona ljudi izgubilo posao. Predviđaju da će im se od sada nadalje svaki tjedan pridružiti još šest miliona. Uz sve to imam sreću da sam u Ohaju. Tu su neke od najpoznatijih svjetskih bolnica, od “Cleveland Clinic” nadalje. One su vrlo rano shvatile o čemu se radi i uspjele nagovoriti guvernera da ih sluša. Zato danas Ohajo, u usporedbi sa ostalim državama Amerike, u broju zaraženih i mrtvih, stoji relativno dobro.

Rajko Grlić 1979. u Pragu ispred FAMU sa svojim kolegama iz “češke škole koja ne postoji”: Srđanom Karanovićem, Goranom Paskaljevićem i Goranom Markovićem

Bili ste nekoliko puta u svom životu svedok nečemu što se kasnije u istoriji nazivalo kraj jedne epohe, da li je ovo taj trenutak kada smo, protiv svoje volje, zakoračili u drugačiji svet?

– Ovo još nije drugačiji svijet. Ovo je samo svijet pun straha. Ovo je tek priprema za neki novi, vrli, plemenitiji i opasniji. Za godinu-dvije, kada se nađe lijek i stvar s koronom stavi pod kontrolu, gledati ćemo rađanje tog drugačijeg svijeta. A taj, nadam se da se varam, neće biti nježan ni prema ljudima niti njihovim slobodama. I u tom otimanju našeg privatnog svijeta, neprestano će se pozivati na koronu, i opominjati nas što nam se sve može dogoditi ako vlast nema apsolutnu kontrolu nad našim životima. Razni Orbani i Erdogani samo su bile prve laste na nebu novoizlazećeg sunca.

Vas je epidemija koronavirusa zaustavila u pripremi novog filma za koji ste scenario napisali sa stalnim saradnikom Antom Tomićem, po Krležinom delu “Na rubu pameti”. O kakvom se filmu radi? Imate li podelu?
– Nije nas korona zaustavila jer još nismo ni počeli pripreme. Naime, sredstva Hrvatskog audiovizuelnog centra odobrena su nam bukvalno par dana prije no što je virus zagospodario našim životima. Da bi se film mogao snimiti, još moramo ići na najmanje tri-četiri koproducentska natječaja u druge države. A kako nitko ne zna kada će se filmski sistemi u tim državama pokrenuti, sada je jednostavno sve u fazi mirovanja.

Pročitajte još

Ali, da se vratim na vaše pitanje. Radi se o filmu koji bi, ako se dogodi, kroz ljubavnu priču pokušao postaviti jednostavno pitanje: da li pojedinac može nešto učiniti protiv gluposti, nedostatka elementarnog građanskog morala i pljačke kojima se ovdje vlada, zagađuje život, uništava nada, tjera na odlazak. Kako to pitanje neodoljivo podsjeća na ona koja je u tridesetima, vrlo sličnom vremenu ovom našem, postavljao Miroslav Krleža, učinilo nam se da bi njegov ”Na rubu pameti” mogao biti sjajna polazna točka za jedan put u propitivanje naših života.
Tako smo Ante Tomić i ja krenuli s vrlo jednostavnom idejom da “Na rubu pameti” prilagodimo našem vremenu. Ali, kada smo ozbiljno uronili u roman, shvatili smo da je to jedan sjajan esej koji ne treba dirati. S druge strane, želeći ostati u njegovom duhu, odlučili smo uzeti samo premisu i na njoj graditi sasvim novu priču. Zato na scenariju ispod naslova i piše: “Nadahnuto djelom Miroslava Krleže”.

Mi ovaj razgovor vodimo kao uvod u feljton koji priređujemo od vaših zapisa skupljenih u divnu knjigu “Neispričane priče” (Laguna, 2018). Ako zanemarimo zanimljivu formu u kojoj je pisana ta knjiga (164 filmska pojma), ova vaša autobigrafska ispovest je svojevrsno svedočanstvo o zemlji koje više nema, o vremenu u kome ste stvarali, o likovima koji su tvorili istoriju filma. Kažete da ste beleške za knjigu pisali više od 30 godina. Šta vam je bilo najteže u tom poslu sabiranja i pisanja ovih uspomena?

– To, kao što vjerojatno znate, nije nikada ni trebala biti knjiga. Od dolaska u Ameriku, kada sam bio potpuno siguran u odluku da više neću raditi filmove, slagao sam u kompjuteru bilješke za nesnimljene filmove, nešto što sam zvao: “Mojih sto najboljih filmova koje nikada neću snimiti” ili, malo okrutnije rečeno, groblje mojih nesnimljenih filmova. Uz to sam u taj fajl vremenom počeo dodavati i male crtice, obiteljske priče, dijaloge koje sam čuo, sve ono što netko tko se čitav život igra scenarijem uvijek i čini. I onda sam neke od njih pokazao svom scenarističkom suborcu Anti Tomiću i on me počeo uvjeravatii da to svakako moram objaviti. Kao čovjek koji teško podnosi tajnu, Ante je to odmah ispričao Marini Vujčić, književnici i urednici. Ona je bila uporna, nagovarala me gotovo godinu dana da joj to pošaljem, moj ego je na kraju pokleknuo i tako se rodila ta knjiga. A zatim je došlo i beogradsko izdanje.
Najteže je bilo odabrati šta staviti u knjigu a šta ostaviti.

Da li ste namerno preskočili neke priče, da li vam je danas žao zbog toga?
– Da, za neke mi je žao što ih nisam uvrstio. A što se tiče preskakanja nekih priča to se dogodilo i svijesno i nesvijesno. Nikada ne znate kod takvih odluka. Neke su ostale u kompjuteru jer su bile pretjerano “samohvaleće”, neke previše privatne, neke jer mi se činilo da jednostavno nisu dovoljno dobre. Opasno je igrati se nečim što se u grubo zove “autobiografski materijal”. Stalno se pitate da li ste upali u egzibicionizam, da li tu ima previše ja-pa-ja-kanja… Neugodna igra, pogotovo za nekoga tko nema pretjerano razumijevanje za javnost “javnih osoba”.

Foto: Promo

Postoje u knjizi neka svedočenja, poput onog o ponašanju Antuna Vrdoljaka prema vama, koja malo lede krv u žilama. Kako je moguće opisivati takav događaj, a ne mrzeti?
– Vrijeme vam daje mogućnost da s odmakom i nekim mirom pričate i o krajnje neugodnim situacijama. S druge strane, ispisivanje takvih trenutaka vjerojatno ima i neku samoterapeutsku svrhu. Oslobađate se gnoja.

Koje su najbolje ocene, pohvale, koje ste dobili za ove svoje zapise, koji su od njih vama najdraži?

– Knjiga je dobila puno sjajnih kritika. Možda i više no što zaslužuje. Ali, od svega toga, meni su daleko najdraži mejlovi koje već više od dvije godine, gotovo na tjednoj bazi, dobijam od čitalaca. Fantastični mejlovi, fantastične priče… Vjerujem da bi se od njih mogla sataviti knjiga puno uzbudljivija od moje.

Ekskluzivno ćemo u okviru feljtona objaviti i jednu priču koja na kraju nije ušla u knjigu. Zbog čega ste od nje odustali?
– CD-ROM je jedna od nih koja je ispala jer je zvučala pretjerano “samohvaleća”. Djelovala je, koliko sam je god pokušavao ublažiti, kao neko pravljenje važnim, vikanjem “ajde-me-pogledaj”, “a-šta-im-radim”. Dao sam vam je s nadom da će je veb lakše podnjeti od papira.

***

Pratite nas i na društvenim mrežama:

Facebook

Twitter

Instagram