"Džentlmen se bori za unapred izgubljenu stvar": Miljenko Jergović o Goranu Bogdanu kroz slučaj Miloša Bikovića

Uz dozvolu Miljenka Jergovića prenosimo njegov tekst sa portala Ajfelov most:

Koji tjedan nakon Nove godine, dok se siječanj još nije dovukao kraju, domoljube je makar i nakratko iz depresije i letargije prenula vijest da su Amerikanci zalupili vrata pred nosom srpskome glumcu Milošu Bikoviću. Taman što je zaigrao u trećoj (ili će to biti u četvrtoj?) sezoni humorno sumorne serije “Bijeli lotos” na HBO-u, kadli su ga producenti svečano kancelovali (ili kancelirali?), jer im je, navodno, iz ukrajinskog ministarstva vanjskih poslova stigao upit na adresu HBO-a, koji otprilike glasi: je li okej da surađujete s osobom koja podržava genocid i krši međunarodno pravo? Producenti “Bijelog lotosa” vidjeli su ime potpisnika na upitu i službeni pečat, pa su na jedan tas vage stavili pojmove genocid i međunarodno pravo, a na drugi tas Miloša Bikovića. Nisu ni morali vagati, kao ni bilo što provjeravati, jer je bilo jasno što će pretegnuti.

Krimen Miloša Bikovića taj je što je snimao i glumio po Rusiji, te što je od Putina primio nekakav orden, kao i rusko državljanstvo. Sve to skupa nije dostojno boljeg ukusa, ne bismo rado imali prijatelja koji bi učinio što i Biković, pa da mu objašnjavamo kako slava ipak nije vrijedna. Ali premda je od kiča do krvi samo jedan korak, pretjerano je reći da je Biković podržavao genocid i kršio međunarodno pravo. Ustvari, pretjerano je takvo što prihvatiti zdravo za gotovo čim netko kaže.

Goran Bogdan nije ni snimao ni glumio po Rusiji. Nikakvih ordena nema, a državljanstva su mu samo lokalna. Po pitanju ukusa, na suprotnoj je strani od Miloša Bikovića. Jedino što s njime ima zajedničko, osim što su obojica glumci, jest američki producent. Naime, kao što je srpski glumac u jednom trenutku zaglumio u “Bijelom lotosu” i time ostvario san svih ojađenih i frustriranih balkanskih provincijskih glumaca i glumica, tako je hrvatski glumac odigrao finu i perspektivnu ulogu u seriji “Fargo”, čime je, još i prije Bikovića, ostvario san svih ojađenih i frustriranih balkanskih provincijskih glumaca i glumica. Iz domoljubne perspektive gledano, ako je Miloš glumački Nikola Jokić, onda je Goran glumački Luka Modrić.

Ali kada su ga iz beogradskog dnevnog opozicijskog lista Danas upitali da komentira isključivanje Miloša Bikovića, Goran Bogdan je lako i bez imalo prenemaganja izgovorio nekoliko rečenica: “Umjetničko izražavanje pored unutarnjih preispitivanja je i alat za propitivanje i mijenjanje društava u kojima živimo. Isključivost je klica razdora. Donosi strah u izražavanje. Autocenzuru. Pobjedu onih negativnih smjernica sistema. Na taj način dopušta onome lošem da prolazi bez otpora. Isključivost je i brat blizanac fašizmima, nacizmima, šovinizmima i inim izmima. Još je gora ako je ogrnuta u ruho altruizma i dobrih namjera. Mijenjanje teza. Ako ćemo u borbi za dobro koristiti alate zla, suditi prije nego što se dokaže da je netko kriv, tanka postaje granica između žrtve i krvnika.” I na kraju: “Što se tiče mog kolege Miloša, Miloš kojeg ja poznajem ne podržava nikakve genocide. Bože sačuvaj. Daleko bilo.” Ovo posljednje je, zapravo, i najvažnije, jer se iz općenite i načelne priče – iz priče kojom se može zaslužiti Nobelova nagrada za mir, ali niti je opasno i rizično, niti će ikome spasiti život – prelazi na nešto konkretno i stvarno junačno, pa samim tim i pogibeljno.

Prolistamo li malo sveznajuće jakuševce interneta, pa pročitamo dostupne iskaze, intervjue, izjave i detalje iz životopisa ove dvojice ljudi, shvatit ćemo da su svjetonazorski, stilski i estetski udaljeni upravo onoliko koliko će u svakom ratu, hladnom ili vrelom, udaljeni biti ljudi koji će se naći s dvije crte fronta. U miru, pak, kakvog već neko vrijeme nema, možda bi i mogli postati najbolji prijatelji, ali ne i ljudi iz istog kazališta i kina. To ne znači da ne bi mogli zaigrati u istome filmu ili predstavi, jer redatelji, kao i producenti, katkad vole stilsko-estetske paradokse. Goran Bogdan je, dakle, uzeo u zaštitu nekoga tko mu nije istomišljenik i s kime se, na kraju svih krajeva, ne slaže upravo oko onoga oko čega se u Bikovićevom slučaju angažiralo ukrajinsko ministarstvo vanjskih poslova. “Ako ćemo u borbi za dobro koristiti alate zla (…), tanka postaje granica između žrtve i krvnika.” To je Goranu Bogdanu očito važnije od sitne, ali egzistencijalno i statusno poprilično važne kalkulacije hoće li mu nevidljivi politički komesar u HBO zamjeriti što mu nije okej to što HBO kancelira nekog koga su bez procesa osudili za podršku genocidu i kršenje međunarodnog prava. Međutim, nije Goran Bogdan riskirao samo svoje odnose s američkim producentima.

Čak i mnogo više od toga riskirao je ugled i položaj među onima koje smatra istomišljenicima, među tom lijevo-liberalnom i slobodarskom ekipom po Hrvatskoj i regiji, nad kojom se, poput sekvoja, golemih mamutovaca, izdižu brojne moralne vertikale, koje su trideset godina stvarale vladajuću poetiku i politiku moralnog vertikalizma, zasnovanog na podršci vlastitim političkim i ideološkom istomišljenicima, kao i žrtvama svega i svačega, ali samo onima koje se mogu uklopiti u određeni ideološki konstrukt. Iz perspektive tog svijeta, reći da “kolega Miloš, Miloš kojeg ja poznajem ne podržava nikakve genocide” pogubno je i apsolutno diskvalificirajuće. Jer je u poetici hrvatskih moralnih vertikala, tih naših svjetionika u balkanskim mrakovima, da je dopušten i poželjan svaki oblik difamacije, diskvalifikacije, pa i progona onih koji nam nisu istomišljenici. Bez njihova progona naš vertikalizam kao da pomalo već gubi smisao.

U hrvatskoj stvarnosti neće, naravno, Goranu Bogdanu biti zamjerena podrška Milošu Bikoviću. Ustvari, mogli bi mu je zamjeriti samo oni koji već od ranije Bogdanu nešto zamjeraju, nacionalisti i desničari, dok će se ovi ostali praviti da se ništa nije ni dogodilo. I pustit će da ugluho mine cijela stvar. Jer hrvatska stvarnost samo još uvjetno i postoji, kao i ina balkanska stvarnost, uostalom. Sekvoje mamutovci hrvatskoga lijevo-liberalnog moralnog vertikalizma naprosto će zanemariti incident u kojem je netko njihov – ili navodno njihov! – podržao neistomišljenika, i svijet će nastaviti da propada kao što je propadao i dosad. U tom će se procesu Miloš Biković vjerojatno jednako dobro snaći kao i njegovi nedosljedni protimbenici iz našega i svih susjednih atara, ali to ne znači da nema smisla ni koristi od postupka Gorana Bogdana. Upravo suprotno!

Je li ono James Joyce, ili je to ipak bio Rhett Butler, godinama više ne pamtim koji je od te dvojice rekao da se pravi džentlmen vazda bori za unaprijed izgubljenu stvar. Goran Bogdan je džentlmen. Ali možda, ipak, vrijedi objasniti da džentlmen nije idiot, a nije ni redovnik i samuraj, pa da gine samo zato da bi junačno poginuo. Postoji u tome nešto što je doista važno i duboko, i što je vrijedno svakoga budućeg poraza. Naime, neki mladi ljudi, neki nevin i još uvijek dječački i djevojački čestit glumački, teatarski i filmski svijet, pročitali su ili čuli Bogdanovu izjavu, drugi će, možda, za nju saznati preko ove priče. I možda neće o njoj dobro ni promisliti, možda neće ni shvatiti o čemu je to Goran Bogdan govorio kada je govorio o alatima zla i o razlici između žrtve i krvnika, možda će već sutra zaboraviti sve te riječi, ali će im negdje u glavi i u duši ostati sjećanje na tu Bogdanovu gestu.

Iz nje će, iz te geste, prvi, a možda i posljednji put u životu shvatiti da je moguće podržati nekoga tko misli drukčije od tebe, pa čak i to da je moguće podržati nekoga tko ti je po svemu neprijatelj, osim po tome što mu je učinjena nepravda. U postupku džentlmena, koji se borio za unaprijed izgubljenu stvar, oni će prepoznati važan životni presedan. I možda će, upravo na osnovu tog presedana, jednoga dana sami nekome spasiti život. Nipošto ne podcjenjujte tu mogućnost! Ako već neće spasiti nekome drugom život, svakako će nekim svojim postupkom očuvati mogućnost da se život još neko vrijeme nastavi. To je, naime, posao pravednika. A pravednici bivaju mogući samo nakon što džentlmeni obave posao.

Bonus video: Da li kultura ipak poznaje granice i da li je ovo vreme ograničene slobode: Ima li opravdanja za otkazivanje Bikovićevog HBO angažmana?