Zahvaljujući većini članova žirija, obe nagrade, i NIN-ova i "Beogradski pobednik" izgubile su javni značaj u ovom trenutku, o njima već danas niko ne razmišlja, kaže za Nova.rs Marjan Čakarević.
U razmaku od sedam dana saznali smo koja su to dva romana bila najbolja u proteklih 12 meseci na srpskom jeziku. Jedan – „Martin udio“ Sanje Savić Milosavljević je dobio priznanje „Beogradski pobednik„, a drugi – „NGDL“ Marinka Arsića Ivkova je ovenčan NIN-ovom nagradom. I oba proglašenja najboljih romana u 2024. godini jednako su prošla nedovoljno zapaženo.
Jer, desila su se dok sve ključa zemlji zbog studentskih blokada, pa su od prvog proglašenja daleko bitniji svima bili napadi na studente i priprema za generalni štrajk, a od drugog 24-časovna blokada Autokomande. Studenti su opravdano u fokusu javnosti, i čini se, ništa drugo, pa ni književna priznanja. A da li je moglo drugačije?
Pisac, kritičar i nekadašnji član NIN-ovog žirija Marjan Čakarević smatra da jeste. Čakarević za Nova.rs ističe da u „revolucionarnim, prevratnim vremenima, kakvo je ovo naše danas“, da bi ma koja nagrada imala bilo kakvu relevantnost, ikakav javni značaj „mora da referiše na stvarnost oko sebe“:
– Što se tiče „Beogradskog pobednika“, žiri niti jednom jedinom rečju nije pomenuo da nagradu dodeljuje u danima svakodnevnih napada na studente i građane koji protestuju, dok je NIN-ov žiri bio nešto svesniji trenutka: Tamara Mitrović je u svom obraćanju otvoreno podržala blokadu Autokomande, koja je u tim časovima bila u toku, i studente. U ovim okolnostima jedino primereno i smisleno bilo je da i jedan i drugi žiri izađu u 11.52, ćute 15 minuta, proglase dobitnika, osude napad na studente u okupiranoj Matici srpskoj, i pozovu sve da im se pridruže na protestima, a članovi žirija koji rade na univerzitetu – da budu sa svojm studentima, da stanu ispred njih.
No, to se nije desilo. A nije se ni moglo desiti, kako ocenjuje Čakarević za Nova.rs, jer je „većina članova žirija duboko u sistemu i uživaju razne njegove privilegije“:
– I onda se ove nagrade mogu tumačiti kao pokušaj da se pobegne od nagrade i nagrađivanja kao javnog čina. Da podsetim: umetnost i čitanje su lični činovi, ali književne nagrade su javni. Ovo potvrđuje i neuvrštavanje izvanrednog Velikićevog „Bečkog romana“, možda i najboljeg u njegovom bogatom opusu, iz konkurencije u uži i najuži izbor obeju nagrada. Ja to razumem kao nesumnjivi gest dobre volje žirija prema naprednjačkoj vlasti, čiji je Dragan Velikić žestoki kritičar. Ukupno uzev, zahvaljujući većini članova žirija, obe nagrade su izgubile javni značaj u ovom trenutku, o njima već danas niko ne razmišlja – koliko god da je to posledica okolnosti koje daleko prevazilaze i pisce i sam proces nagrađivanja i žirije – od čega će najveću štetu imati oni koji nisu ni za šta krivi, a to su pisci i njihove knjige – zaključuje Marjan Čakarević.
Bonus video: Blokirana Autokomanda
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare