41
Šokantnu retoriku ratničkih pesama Ivice Čuljka, poznatijeg kao Satan Panonski, treba sagledavati u kontekstu izrazito povišenih emocija s početka 1990-ih godina, objašnjava se u novoj knjizi o pokojnom vinkovačkom pankeru.
Ljubica Anđelković Džambić autorica je knjige „Tijelo otpora Satana Panonskog – autodestruktivni body art u hrvatskoj umjetnosti performansa i izvedbenoj praksi“, koju je izdao Sandorf. Objavljujemo odlomak iz knjige koji se bavi kontroverznim ratnim pjesmama Ivice Čuljka, poznatijeg kao Satan Panonski. Rođen je 1960, a preminuo s 32 godine.
Sve do početka domovinskog rata u Hrvatskoj, pojam rata u Čuljkovoj se lirici javlja kao metafora njegove osobne borbe s apsurdom svakodnevice u kojem se nalazio protiv svoje volje. U tom kontekstu diskurzivno se formira identitet ratnika kao borca za vlastita prava te borca protiv mediokriteta i društvenih konvencija.
Na čitav svoj život pjesnik primjenjuje sintagmu ratno stanje, a pojam ratnika semantički proširuje i na punk populaciju unutar koje se ponegdje imenuje predvodnikom punk vojske u borbi za ostvarenje individualnosti, slobode od okova društvene stege i drugih ciljeva postavljenih unutar punk poetike. U doba koje kolidira s raspadom Jugoslavije te početkom ratnih zbivanja, tema rata dobiva drugo, doslovnije značenje, rezultirajući pjesmama koje su, iako malobrojne, izazvale kontroverzne reakcije i u dijelu njegove publike trajno promijenile percepciju njegova stvaralaštva. S obzirom na to da ova lirika nije objavljena u knjigama, već je jedino snimljena kao audio-materijal na posljednjem Čuljkovom albumu „Kako je panker branio Hrvatsku“, a i s obzirom na to da se ove pjesme svojom poetikom izdvajaju od ostatka Čuljkove poezije, ovdje će se prikazati zasebno.
Riječ je o svega četiri pjesme: „Beogradski Pašaluk“, „Panonski Satan“, „Croatia“ te „Prepuna je krvi Drina“, koje možemo podvesti pod zajednički nazivnik performativne, odnosno punk poezije. Iako u kontekstu cijelog pjesničkog opusa od oko dvije stotine pjesama četiri pjesme ne predstavljaju značajan broj, ovi domoljubni stihovi obilježili su posljednju fazu Čuljkova stvaralaštva. U tome su najveću ulogu imali radikalni nacionalistički stavovi iskazani kroz brutalne pjesničke slike, koji su potencirali oprečna tumačenja ovih stihova i trajne rasprave na koje i danas nailazimo na društvenim mrežama.
Negativna reakcija na ovu poeziju ne čudi – za razliku od većine domoljubnih rock pjesama u kojima je težište tekstova bilo na afirmaciji hrvatske države, energičan se stav iskazivao kroz vjeru u oslobođenje i pobjedu, a negativan stav spram agresora kroz relativno blage i umivene, opominjuće stihove (npr. „E moj druže beogradski“ Jure Stublića), Satan Panonski svojom lirikom izravno napada i izruguje protivnika, ne libeći se i ovdje koristiti surove i krvave slike, vičući izravno i beskompromisno s prve crte bojišnice. Unatoč određenoj plošnosti i jednostranosti ovih stihova, čiju motivaciju prvenstveno treba tražiti u neposrednoj reakciji na aktualna ratna zbivanja, u njima bilježimo zanimljiv i pomalo apsurdan spoj dvaju etičkih principa na kojima Čuljak ponovo gradi svoju osebujnu estetiku šoka. Uzimajući u obzir njegovo životno opredjeljenje za punk kao pravac koji izrazito njeguje individualizam i anarhistički te posve antinacionalan ili nadnacionalan svjetonazor, Čuljak u svojim ratnim pjesmama spaja dva posve oprečna principa: nacionalni ponos iskazuje kroz kodove punk glazbe, a ratnički i borbeni stav unutar supkulture koja je primarno pacifistička.
Svjetonazorskome sučeljavanju pridružuje se i ono glazbeno – u melodiji koja prati ovu performativnu poeziju glasovnom se izvedbom imitira folk (etno) melos, dok instrumentalni dio dosljedno prati punkerske rifove. Sami stihovi, za što je najbolji primjer pjesma Beogradski pašaluk (beogradski pašaluk/jede samo crni luk/takva im je sudbina/Srbija se smanjila), spoj su parodijsko-ironijskog pristupa i grubih, nasilnih pjesničkih slika koje se referiraju na slike rata i žargon s bojišta, a obilježava ih i mogućnost dvosmislenog tumačenja. Sve to dovodi do jedne hipertrofirane slike stvarnosti temeljene na poetici pretjerivanja koja Čuljku nije strana ni u ranijim pjesničkim fazama. I u ovoj poeziji on kreira šokantne prizore držeći se jednakog principa kao i u ranijem stvaralaštvu, temeljenog na odabiru određene neuralgične društvene točke i provokaciji putem korištenja brutalnih pjesničkih slika, te dovođenju određene teme do njezina ruba pomoću apsurda i travestije. Pritom, ovdje se događa semantičko premještanje s jedne opće na vrlo konkretnu razinu obilježenu nacionalnim predznakom: sistem protiv kojeg se buni više nije apstraktni nositelj mainstream vrijednosti u društvu, već tu funkciju preuzima ratni neprijatelj (srpska vlast i vojska), dok se opseg pojma punkera kao borca za opća prava sužava na pojam hrvatskog punkera, odnosno ratnika u konkretnoj ratnoj situaciji.
Na kraju, šokantnu retoriku ovih ratničkih pjesama svakako treba sagledavati u kontekstu izrazito povišenih emocija s početka 1990-ih godina, na koje su utjecala ratna zbivanja koja su upravo u slavonskome kraju bila osobito razorna. Motiv za pisanje ovakve domoljubno-ratne poezije moguće je razmatrati i u kontekstu Čuljkove težnje za društvenim priznanjem, a koja je u novim političkim i povijesnim okolnostima, kroz aktivno pridruživanje zajedničkom cilju oslobođenja, otvorila i nove mogućnosti za njega. Ipak, s današnjeg stajališta, te uz prepoznavanje tipičnog poetičkog obrasca kakav se javlja i u drugim njegovim radovima, optimalnom se interpretacijom ratne tematike Čuljkovih pjesama čini ona u kojoj se na njih gleda kao na „nemoguć spoj punk-nacionalizma“, kako će to ustvrditi dramaturg Ivan Velisavljević, odnosno kao na čin svjesne parodije.
Bonus video: Glas, dirka, bas