Autosociobiografija - posebna književna vrsta

Oni, kako navodi književni teoretičar Carlos Spoerhas u eseju naslova Politik der Form: Autosoziobiografie als Gesellschaftsanalyse (Politika forme: autosociobiografija kao analiza društva), zapravo povezuju osobno s političkim, sociološku teoriju s književnom formom te samoanalizu s društvenom analizom. Njihova su djela poput dokumenata proživljene klasne povijesti, uvijek upućuju izvan onoga što je subjektivno doživljeno. Ova posebna književna vrsta u posljednje vrijeme dobiva sve veću pozornost u znanstvenom kontekstu pod žanrovskom novotvorenicom autosociobiografija.Annie Ernaux je 1997. u autosociobiografskom i djelomično programatskome romanu naslova La honte (Sram) opisala svoju poetiku i pisanje, što se odražava i u njezinim nedavno prevedenim djelima – Događaju te Jednoj ženi (obje Kulturtreger – Multimedijalni institut, 2021). Njezin opis procesa pisanja vrlo vjerno oslikava upravo i sam žanr autosociobiografije. Naime, autorica opisuje kako za dosezanje svoje nekadašnje životne realnosti postoji samo jedna pouzdana mogućnost i ističe kako mora vizualizirati, prizvati i kontekstualizirati zakone i obrede, vjerovanja i vrijednosti različitih miljea, škole, obitelji, provincije u kojima je bila zarobljena i koji, a da pritom nije ni bila svjesna njihovih proturječnosti, dominiraju njezinim životom.

Iznošenje različitih diskursa koji su je učinili onime što jest te korištenje tih istih riječi, od kojih je neke još uvijek opterećuju istom onom nekadašnjom težinom, istovremeno joj omogućuju da dekonstrukcijom i rekonstrukcijom rastavi i ponovo sastavi svijet svoje prošlosti. Vrlo kasno u svojoj književnoj karijeri, Annie Ernaux napustila je fikciju i usredotočila se isključivo na autobiografsku građu s fokusom na djetinjstvo, ali i ranu mladost – razdoblja toposom vezana uz Normandiju. Kombinirajući povijesno i pojedinačno iskustvo, njezina djela seciraju društveni uspon njezinih roditelja, vlastiti brak, seksualnost i ljubavne veze, okruženje, pobačaj, Alzheimerovu bolest majke i njezinu smrt, pa čak i vlastitu borbu s rakom dojke. Ernaux se smatra jednim od najformativnijih glasova u suvremenoj francuskoj književnosti.Njezina suha, minimalistička i naizgled hladna tzv. écriture plate progovara o bolnim te usto i šokantnim temama. Na neki način gotovo da piše antiautobiografski; naime, za nju pojedinac i kolektiv utječu jedni na druge, u njezinim djelima nema ega te, čak i ako piše u ich-formi, ich se nikada eksplicitno ne pojavi. Pismo joj je jezgrovito, konkretno, temeljeno na fakciji, lišeno metafora, prosudbi i osuda. Piše iz sociološke perspektive, pod utjecajem Bourdieua, Foucaulta, Barthesa i na temelju slika i asocijacija iz vlastitoga života – poput angažiranoga modernog Prousta.Događaj Annie Ernaux karakterizira poetika koja se na prvi pogled suprotstavlja velikoj tradiciji pisanja o svjedočenju ili sjećanju. Metakomentari u tekstu i već spomenuta asocijativnost vrlo su važno obilježje njezinoga pisma. Čak i kada vanjski događaj pokrene potisak u njoj gdje se zidovi njezinoga sjećanja iznenada otvore, ona to iskustvo još uvijek ne može prevesti izravno u pisanje. Ernaux provodi čitatelja/ku kroz oscilacije između unutrašnjosti subjekta i vanjskih faktora, kroz meandre sjećanja, suprotstavljajući različite slojeve sjećanja i vremenske crte kako bi priči pružila novu dubinu. Ernaux takođe poziva i na razmišljanje o granicama samopredstavljanja te, istodobno, o slabosti jezika da prenese subjektivne dojmove utisnute u sjećanje. Ovaj je tekst posvećen proučavanju ove vrste sumnje, koja postaje i materijal za priču, ali nadasve i novi oblik mimesisa.Banalan liječnički pregled vraća pripovjedačicu više od trideset godina unatrag, u vrijeme njezinoga tajnog pobačaja. Iako se čini da je sjećanje udaljeno, događaj je unatoč tomu ostavio neizbrisive tragove. Mlada izgubljena studentica je dva mjeseca skrivala trudnoću, od roditelja i od bliskih prijatelja, očajnički tražeći tvoritelja anđela. Upravo u Parizu u Rue Cardinet je pronašla medicinsku sestru koja joj je potom umetnula sondu s kojom je živjela nekoliko dana sve dok u Rouenu u studentskoj sobi nije završila s fetusom među nogama kojega je potom bacila u zahodsku školjku. Stvarnosno, stvarno i zastrašujuće. Iako se tema pobačaja, kao i mnoge druge teme, mnogo manje tabuizira nego prije, ipak se žene u knjigama u kojima se i spominje tema abortusa kreću na dvije točke – trudna i ne više trudna, dok nam pak autorica ovog djela pruža uvid u cijeli proces ilegalnoga pobačaja i osjećaje koje izaziva takav pobačaj koji je svojevrsni porođaj – ne samo zbog fetusa koji je morala istisnuti iz tijela, već i zbog proživljenih bolova.Osjetljiva autobiografska priča ispričana je nasilnom i okrutnom jednostavnošću činjenica te ponovno uz vrlo oštre poglede na društvo u kojemu pripadnost klasi determinira sudbinu – naime, kada je gotovo iskrvarila, u bolnici joj je eksplicitno dano do znanja da bi primila posve drugačiji treman da su unaprijed znali da je studentica, a ne pripadnica niže klase. Događaj podsjeća na društvo zaglavljeno u svojim principima, svojim tabuima i klasnim predrasudama, a tema je nepobitno aktualna i s obzirom na zabrane pobačaja ili pak zbog sve češće spominjanog priziva savjesti. Upozorava nas koliko je to opasno, jer žena koja ne može sama birati sudbinu svoga tijela biva primorana na ilegalne poteze, a pritom je spremna čak i prihvatiti, unaprijed se pomiriti s možebitnim smrtonosnim posljedicama.Ernaux je mnogo utjecala na Didiera Eribona te Édouarda Louisa. Eribonovu autosociobiografiju Povratak u Reims također karakterizira ona najvažnija karakteristika ovoga žanra – analiza u njoj proizlazi iz osobnoga iskustva, ali također osvjetljava i svjedoči o uzajamnome reciprocitetu teorije i individualne povijesti. Iako djelo možebitno na prvi pogled podsjeća na autobiografsku naraciju, ipak to nije ni autobiografija u klasičnome smislu, a niti autofikcija, nego je doista teorijska analiza miljea iz kojega autor potječe. Tijesna povezanost subjektivnog iskustva i sociološko-teorijske perspektive posebno se ističe upravo u Eribonovome djelu, ali i ostale autosiociobiografije možemo tumačiti kao sociološke dijagnoze vremena.Također se i kod njega može identificirati već spomenuti karakterističan stil žanra koji karakterizira dosljedna sabranost i jezgrovitost kako bi se izbjegao bilo kakav otuđujući efekt. Teme kojima se u ovome djelu bavi protežu se od srama koji je osjećao zbog spomenutoga milljea iz kojega potječe, ali udiru i mnogo dublje. Snažnije je proživljavao taj tzv. društveni sram nego sram zbog svoje homoseksualnosti, unatoč činjenici da je više puta, čak i kasnije u Parizu, bio žrtva diskriminacije i nasilja. Također, što je neminovno istaknuti, Eribon napominje kako je izdvajanje niže klase iz obrazovnih ustanova često i razultat vlastite eliminacije iz sustava; naime, škola je u njihovim očima samo za ostale, neke druge, koji si mogu to priuštiti i samo igrom slučaja uglavnom ti isti bivaju upravo oni koji imaju više želje za učenjem.Uz Ernaux i Eribona, kao jedan najpoznatijih predstavnika autosociobiografskog pisanja ističe se i Édouard Louis. U svojim djelima troje predstavnika transclasse rekapituliraju vlastiti društveni uspon – svoj put od djeteta iz radničke klase do intelektualca – poput lanca habitualnih diferencijacija. Za razliku od tradicionalnog Bildungsromana u kojemu su protagonisti također praćeni na svojim uglavnom mukotrpnim putovanjima kroz obrazovne institucije, ovdje se autori/ke suprotstavljaju narativu o herojskom i samoodređenom usponu ne uzvišujući obrazovni sustav i njegov potencijal u okvirima društvene mobilnosti. Umjesto toga, obrazovne institucije su okarakterizirane kao mjesta poniženja i deklasiranja, gdje se pripadnici i pripadnice različitih društvenih klasa susreću, a habitualne diferencijacije među njima su markirane boli. U određenom smislu, žanr autosociobiografije također potvrđuje Bourdieuovo stajalište da je unaprijed prihvaćena emancipatorska slika o obrazovnim institucijama svojevrsni mit.U djelu Raskrstimo s Eddyjem Louis piše kako je kao mladi homoseksualac pobjegao iz pretjerano muževnoga i homofobnoga radničkog miljea, svoga rodnog sela u sjevernoj Francuskoj. Obrazovni sustav pritom mu je pomogao, no ipak, njegov put kroz institucije pratio je stalni osjećaj neprilagođenosti, čiji se uzrok može tražiti u njegovom proleterskom habitusu. Louis ističe da je i sama činjenica da se zaljubljivao u dječake već utjecala na njegovu povezanost sa svijetom i tjerala ga da se identificira s vrijednostima koje se nimalo ne podudaraju s onima njegove obitelji. Eribon također opisuje svoju seksualnu orijentaciju kao bitan izvor inspiracije za svoje obrazovne biografske ambicije, svoju obrazovnu karijeru naziva čudom koje je možebitno omogućila upravo njegova homoseksualnost.Nije iznenađujuće što se spomenuti autori i autorke više ili manje eksplicitno referiraju na Bourdieuovu teoriju. S jedne strane, njegov pogled na društvene asimetrije i njegov koncept habitusa pokazali su se iznimno plodnim dodirnim točkama kako bi se mogla reflektirati i teorijski konstruirati vlastita obrazovna biografska iskustva. S druge pak strane, Bourdieu se također može smatrati stvarnim utemeljiteljem autosociobiografskog žanra. Naime, 2001. godine je u sklopu svoga oproštajnog predavanja iznio kratki biografski utemeljen tekst koji je nazvao auto-socioanalizom i koji je nedugo zatim – u godini njegove smrti – objavljen u proširenoj verziji pod naslovom Esquisse pour une auto-analyse, što bi u slobodnome prijevodu značilo da se radi o skici za samoeksperiment.U ovome tekstu Bourdieu istražuje pitanje društvene situacije epistemološkog subjekta, koje su ga okolnosti navele da se okrene sociologiji, kakav je utjecaj njegova vlastita društvena situacija imala na razvoj njegovoga specifičnog pogleda na društveni svijet, a fokus pritom nije na ekstenzivnom razvoju osobnog, nego na društvenim preduvjetima vlastitog temeljnog epistemološko-metodološkog stava. Bourdieu označava neke značajke svoga habitusa koje su ga mogle navesti da zauzima stavove tijekom svoje znanstvene karijere. Primjerice, svoju sklonost prepirkama pripisuje kulturnim posebnostima i regiji iz koje potječe. Kako bi rasvijetlio formiranje dispozicija povezanih s njegovim izvornim položajem, Bourdieu ispisuje nekoliko stranica o svojoj obitelji i evocira svoga uzora – vlastitoga marljivoga oca vrlo skromnoga podrijetla.Autorka teksta: Petra BolićBonus video: Marčelo - JBG

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=marceloiz24minutasazoranomkesicem-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2875163"]