Autorka romana koja se istovremeno oseća i kao muškarac i kao žena

Autorka teksta: Lejla KalamujićBol i tuga imaju dvojaku snagu: mogu da nas približe ili da nas udalje od drugih. Marike Lukas Rejnefeld, koji za sebe koriste neutralnu zamjenicu „oni“, te se identificiraju i kao muškarac i kao žena, imali su tri godine kada je u saobraćajnoj nesreći poginuo njihov stariji brat. Taj je iznenadni gubitak zauvijek promijenio dinamiku i odnose u porodici. Bol je postala nedjeljiva. Svako je bio prepušten sam sebi i da se na svoj način bori s težinom gubitka. Marike Lukas su bili premali da bi shvatili suštinu i domete smrti. Otuda je odrastanje za njih značilo sazrijevanje u patnji koja je veća od vlastitog života.Trebalo je proći dvadesetak godina, pa da se oni, kao već priznat pjesnički glas u Holandiji, odluče uroniti u najbolnije mjesto iz prošlosti. Tako je nastao debitantski roman Teskoba večeri koji će im, nakon prijevoda na engleski (knjigu je prevela Michele Hutchison) i nagrade „International Booker Prize“ za 2020. godinu, donijeti svjetsku književnu slavu. Rejnefeld su najmlađa osoba kojoj je pripala ova nagrada otkad se dodjeljuje u kategoriji prevedenog djela. Mlađa je bila samo Elenor Katon, koja je 2013. godine dobila nagradu „Man Booker“ (kategorija za djelo napisano na engleskom jeziku) za roman Luminari. Važno je istaknuti i činjenicu da su Rejnefeld prva nebinarna osoba kojoj je dodijeljena jedna tako utjecajna književna nagrada.

Potpuno je jasno da svaka prošlost u sebi nosi dozu fikcije. Otud ne čudi odluka autora da fabulu romana pomjere za nekoliko stepeni u odnosu na stvarne događaje. Nesumnjivo je da postoje mnoge podudarnosti između ta dva svijeta. Recimo, život na farmi u malom ruralnom kraju u Holandiji ili odrastanje uz ekstremno pobožne roditelje. Ali ipak, da bi se cjelovita priča ispričala u prvom licu, bilo je nužno glavnoj protagonistici nadodati godine. Jas Milder je desetogodišnjakinja u trenutku kad njen stariji brat Matis strada u nesreći na jezeru. Njegova smrt porodicu zatiče usred prazničnih priprema – samo dva dana prije Božića. Pred utrku na ledu, Matis odbija da i Jas krene s njim. „Ne, ne možeš … Zato što idemo preko“ (14), kaže joj i obeća da će je povesti kad odraste. U tom kratkom dijalogu, posve nesvjesno, Matis će najaviti svoju smrt, ali i put kojim će se roman dalje razvijati. Jas ostaje na ovoj strani sa Obeom i Hanom (drugim bratom i sestrom). Njen omiljeni broj četiri (krava ima četiri želuca, priroda ima četiri godišnja doba, stolica ima četiri noge…), naglo gubi ravnotežu. Ona pokušava povratiti balans zamišljajući da su njih troje kraljevi iz Evanđelja po Mateju, koji će nakon dugog putovanja ponovo pronaći svog brata.Brojni su biblijski motivi utkani u ovaj tekst. Svaki od njih obavijen je osjećajem krivice. Jedne prilike Rejnefeld su izjavili da je šteta što su odrasli uz boga koji toliko kažnjava. Matisova smrt pretvara volju božju u kaznu božju. Majka je tumači kao odmazdu za jedan davni abortus, dok Jas u njoj vidi ispunjenje vlastite grješne želje. Kako bi spasila svog omiljenog zeca od božićne trpeze, djevojčica se pomolila bogu, tražeći da umjesto njenog zeca Loknice uzme njenog brata. Izbor, svakako, nije slučajno pao baš na zeca. I on je tek jedan od motiva s kojim se Rejnefeld rado igra u priči. Osim što je ova životinja simbol novog rađanja u hrišćanstvu, treba imati na umu i antičko vjerovanje koje je zeca držalo za dvospolnu životinju koja se razmnožava bezgrješnim začećem. Pored toga što je njena molitva „uslišena“, Jas se grize i zbog činjenice da nije potrčala za bratom kada je primijetila da je zaboravio svoj bodež za razbijanje leda. Par trenutaka se nećkala, ali je zbog ljutnje što je ne želi povesti sa sobom odustala.Ogromna bol i krivnja postaju okidač za niz uznemiravajućih događaja. Majka se topi (sve je mršavija), otac očajava, krave obolijevaju, Jas odbija skinuti crvenu jaknu kako bi sakrila srce od svijeta. Njena mašta postaje inkubator bizarnim i nadrealnim postupcima. Muči muku sa opstipacijom, rajsnedlom probada pupak, provocira učiteljicu nacističkim pozdravom… „Hitler je imao tri brata i jednu sestru, od kojih niko nije doživeo šestu godinu. Ja ličim na njega, pomislila sam, i to niko ne sme da sazna. Čak smo i rođeni istog dana, dvadesetog aprila“ (57). Nemogućnost da prebole smrt Jas, Hanu i Obea uvlači u vrtlog nasilja. Svako od njih kreće se u zatvorenom krugu u kom je podjednako i krvnik i žrtva. Tjeskoba je mučna. Osjeća se u gotovo svakoj rečenici. Prelijeva iz jednog opisa u drugi. Za nekog to može biti i previše. Među brojnim komentarima čitateljki i čitatelja, našao se i onaj u kome se kaže da bi bolje bilo nazvati roman „Teskoba čitanja“. Posve je tačno da ovo nije lako probavljiva knjiga, ali bilo da je zavolite ili ne, očekujte da vas svom silinom udari, ne u lice, već ravno u želudac.

Led je pukao i Matis se našao zarobljen u vodi. O agoniji njegovog smrtnog časa možemo samo nagađati. Kada je već sve bilo gotovo, nad njegovim kovčegom baka je prošaputala: „Mora uvek da se pliva ka mraku, zar nisi to znao“. (30–31) Rejnefeld će nam objasniti da ako na ledu ima snijega, onda treba tražiti svjetlost. Ali ako nema, kao što je tad bio slučaj, onda je led svjetliji od rupe i mora se plivati ka mraku. Teskoba večeri svjedoči da život rijetko nudi laka rješenja. Svjetlo umije i da zavara. Jas je čula bakine riječi, i kad već nije mogao Matis, ona je odlučila da ih posluša. Bespoštedno nas je uvukla u potragu za najmračnijom tačkom, ne bi li se tako spasili i mi i ona.Tekst je originalno objavljen u trećem biltenu "Pobunjeno čitam", koji uređuje i izdaje udruženje Pobunjene čitateljke. Objavljivanje biltena podržali su USAID, Evropska unija, Nacionalna koalicija za decentralizaciju i Fondacija Jelena Šantić.Bonus video - Luna Park: Kulturni centar Dorćol

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=lunaparkkcdbrajan16decembar-novas-worldwide&stream=hp3500&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="2854412"]