Scena iz dokumentarca "76 dana" Foto: Printscreen/YouTube/ Double Exposure Investigative Film Festival

Oboleli lupaju na vrata moleći da budu primljeni u prenatrpane bolnice, zdravstveni radnik pokušava da pruži utehu starijoj ženi koja umire sama, mladi par je rastavljen od svoje novorođene bebe, a uplakana medicinska sestra vraća mobilne telefone pokojnika neutešnim članovima porodica, neke su od najupečatljivih scena iz filma "76 dana". Ovaj dokumentarac o pandemiji obiluje takvim scenama koje podsećaju na neki horor film.

Grad od 11 miliona stanovnika, Vuhan zaključan je 23. januara kako bi se izborio sa nemilosrdnim virusom koji “ruši sve pred sobom”. A pacijenti i medicinsko osoblje koji biju bitku da prežive pandemiju u središtu su priče dokumentarnog filma „76 dana“ (76 Days). Toliko dana ovaj grad, iz koga je krenula da divlja pandemija koronavirusa, bio je zaključan a film nudi pogled izbliza na Vuhan, tačnije na četiri prenatrpane bolnice u gradu i intimnu dramu tokom dva i po meseca.

Dokumentarni film potpisuje Hao Vu, uz pomoć dvojice kineskih kolega Veiksi Čena i novinara koji, kako se navodi, krije svoje ime zbog režima u Kini.

Film je premijerno prikazan u septembru na Međunarodnom filmskom festivalu Toronto, a od 4. decembra biće dostupan u pedesetak virtuelnih američkih bioskopa, kao i širom sveta na veb adresi Filmforuma.

Vu, koji iza sebe već ima hvaljene dokumentarce „People s Republic of Desire“ ili „All My Family“, rađen za Netfliks, u ovom ostvarenju umesto na stručnjake fokusira se na nekolicinu likova koji pokušavaju da prebrode krizu, uz snimke iz prenatrpanih bolnica u kojima se zdravstveni radnici herojske bore da spasu živote ljudi.

Zanimljivo je da je reditelj Vu sve vreme bio u Americi, dok su njegove kolege snimale na terenu, u Vuhanu. Prateći vesti o izbijanju virusa shvatio je da je do polovine februara jako malo video materijala dostupno iz samog Vuhana. Zato je počeo, kako priča za „Los Anđeles tajms„, da kontaktira reportere i TV ekipe sa molbom da im pošalju materijale iz Kine.

– Na kraju sam stupio u kontakt sa korediteljima, a njihov materijal je bio neverovatan. Zaprepastilo me je što su uspeli tako izbliza da ovekoveče svu akciju, ljudsku dramu, strah, paniku, ali i strpljenje medicinskih radnika i sve njihove napore da leče bolesne. Svaki dan nakon snimanja oni bi materijal okačili na „oblak“ kako bih ja mogao da ga daunloudujem u Njujorku. A pošto je internet u Kini regulisan od strane države, uvek bi materijal stizao sa zakašnjenjem. Osim toga, ekipa na terenu je, uz moje sugestije, na dnevnom nivou donosila odluke. Jer, situacija na terenu se menjala stavičnom brzinom. Dešavalo nam se da neka ličnost, za koju smo mislili da obavezno treba da bude snimljena, već sutradan biva prebačena u drugu bolnicu ili se predomisli i ne želi da stane pred kamere. Sve je bilo vrlo haotično – otkrio je Vu za „LA tajms“.

Reditelj priča da su na početku svi u Kini bili ljuti na vlast. Postavljali su pitanja koliko je vlast znala o koroni, koliko su toga pokušali da zataškaju i zašto je u Vuhanu bila tako teška situacija.

– Ali, kako je virus počeo da se širi u druge zemlje, naročito u SAD, i kada su Amerikanci optužili Kinu da je krila podatke o virusu svi u toj zemlji bili su šokirani. Kada je Kina čitavu stvar shvatila krajnje ozbiljno, brzo je preuzela kontrolu. Danas su se u Kini životi vratili u normalu. Bioskopi, restorani, barovi – sve ponovo radi. U ostatku sveta borimo se, a kraja nema na vidiku. Na početku snimanja intervjuisali smo neke doktore „uzbunjivače“ koji su javnosti govorili o prvim slučajevima koronavirusa. Ali, njihove priče u kontekstu snimljenog materijala u bolnicama i samom Vuhanu bile su u neskladu. I na kraju ih nismo upotrebili u dokumentarcu. Shvatio sam da je „manje više“ i da je bolji pristup da publici omogućim da sama odluči, jer film nosi veliku emotivnu snagu – priča reditelj, koji je odrastao u Kini, ali već godinama živi u SAD.

Ističe da je u pristupu pandemiji u čitavom svetu video više sličnosti nego razlika. Tokom lokdauna u Vuhanu svi su tretirali „virus kao gotovo ratnog neprijatelja“.

– Kao i u ratu ljudi širom sveta shvatili su ozbiljnost situacije. Medicinski radnici ispoljili su neverovatnu hrabrost da ostanu na svojim poslovima, toliko je volontera pomagalo, širom sveta bodrili smo lekare, i drugo medicinsko osoblje. Ali, razlika između Kine i većine ostatka sveta jeste u tome što je odnos naroda tamo prema vlasti oduvek bio drugačiji. Država je uvek bila patrijarhalno nastrojena i u trenucima krize narod je naviknut da sluša naredbe. Toga ima i u drugim istočnoazijskim zemljama. S druge strane, u Americi postoji snažno verovanje u individualizam. Ali, tokom ratova u 20. veku američka administracija uspela je da mobiliše čitavu naciju u borbi protiv neprijatelja. Ovoga puta je to izostalo. Da je administracija insistirala na tome da je narod u ratu sa virusom, možda ne bi trpeli ovako strašne posledice – smatra reditelj.

Pogrešnim naziva i insistiranje doskorašnjeg predsednika SAD Donalda Trampa na tome da je u pitanju „kineski virus“ i da je „Kina kriva za pandemiju“.

– Kada neko kaže da su „ono počeli sve“ onda se pod time podrazumeva čitav kineski narod. A ovim filmom pokušao sam da povratim onu humanu stranu koju svaki čovek ima. Ne zaboravite da je i taj narod pokušavao da preživi sve ovo. Drugo, namera mi je bila da svi uvide koliko je ovaj virus strašan. Ne mogu da verujem da neki i danas pričaju da je virus zapravo obmana. Čak i sada kada smo u trećem talasu pandemije neki ljudi obavezno nošenje maski pripisuju teorijama zavere. To me zaprepašćuje. Nadam da mogu bar malo da pokažem koliko je zapravo strašna pandemija – kaže Vu.

Priznaje i da se do sada susretao sa mnogim ljudima koji su mu govorili kako ne žele da gledaju film o virusu Kovid-19. Ali, kada su videli njegov dokumentarac bili su ili šokirani ili emotivno dotučeni.

– Ovo je dokumentarac „iz prve ruke“, sa prve linije fronta, iz situacije koja je dovela do pandemije. Možda će neki ljudi hteti da pogledaju film tek kada se pandemija okonča. I to bi me učinilo srećnim. Bilo bi mi drago kada za dve ili deset godina neko pogleda film u pokušaju da razume šta nam se desilo sa koronavirusom – zaključio je Hao Vu.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Ostavi prvi komentar