Šta bi Vjerica Radeta trebalo da nauči o crkvama

Omiljena Šešeljeva bacačica kletvi svakodnevno arči ovo pravo na režimskim televizijama, gde je (u nedostatku valjda iole suvislog sagovornika) učestalo pozivaju u svojstvu tumača izvrnute stvarnosti, kako bi svojom nadljudskom zlobom „analizirala“ građane Srbije. U jedno od tih nedavnih gostovanja, Radeta se osvrnula i na „slučaj“ Dinka Gruhonjića i njegovu izjavu da „crkve treba pretvoriti u pabove“.

Vjerica, dipl. pravnik Radeta je tako pre par dana, sa svojim uvek nepogrešivim talentom za lupetanje, izjavila da je Gruhonjić zbog ove izjave trebao biti osuđen na dugogodišnju robiju. Srećom po Dinka, a nesrećom po Radetu, nijedan zakon, čak ni u Srbiji, ne predviđa zatvorsku kaznu za ateizam, niti za promenu namene nekadašnjih sakralnih objekata u sekularne, ekonomski održive prostore. Da se Vjerica ikada odlučila da izađe iz vlastite mentalne skučenosti i granica „srpskog sveta“, mogla bi se neposredno uveriti da se od crkava ne prave samo pabovi, već i hoteli, knjižare, biblioteke, koncertne dvorane, restorani…

Kad bi joj vera dozvolila...

Kad bi joj vera dozvolila da se otisne i među katolike, mogla bi u Dablinu uživati u izvanrednom viskiju u destileriji smeštenoj u nekadašnjoj crkvi, ili pak pojesti čuveni jagnjeći gulaš u restoranu bukvalnog naziva: The Church. Mogla bi, takođe, da pročita i koju knjigu u Maastrichtu, u jednoj od najlepših knjižara na svetu ili u biblioteci Salaborsa u Bolonji – obe smeštene u nekadašnjim crkvama. Ukoliko su knjige problem, Vjerica bi se uvek mogla okušati i u sportskim veštinama u nekadašnjoj crkvi u Lineri, u Španiji, pretvorenoj u čuveni skejt park “Iglesia Skate“. Dakle, ništa što je Gruhonjić izrekao nije novo niti skandalozno. Trend pretvaranja sakralnih u prostore društvene namene traje bar koliko i Vjeričina ratnohuškačka politička karijera. Zapravo, može se ustvrditi da su pioniri tog „trenda“ na ovim prostorima upravo paravojne družine koje su Radeti i danas politički uzor. Krajem 1991. kada su Šešeljeve „patriote“ po hrtkovačkom modelu proterale hrvatsko stanovništvo iz sremskog sela Kukujevci, katolička crkva Svetog Trojstva pretvorena je u pilanu. Lokalni pravorenici su je „ustupili“ etnički ispravnom privatniku, koji je u njoj godinama, pod piljevinom zamagljenim okom Blažene Djevice Marije vodio ozbiljan biznis. Uspešna delatnost prekinuta je tek nakon pritisaka međunarodne zajednice, godinama kasnije.

Sudbina katoličke crkve u Berku 1991.

Međutim, ja bih Radetu da podsetim na jednu drugu crkvu, slučajno opet katoličku, u hrvatskom selu Berak.

Početkom septembra 1991. godine ovo selo nadomak Vukovara preuzele su paravojne formacije lokalnih Srba, kojima su se ubrzo pridružili „Škorpioni“. Meštani hrvatske nacionalnosti su u narednim mesecima bivali zatočeni u improvizovani logor, gde su ih lokalci i dobrovoljci danonoćno maltretirali. Ubijani su na ulicama i u svojim domovima, a tela su im bacana i u seoske bunare. Telo 46 ubijenih otkriveno je decenijama kasnije u masovnim grobnicama Šarviz Doli i Rito, pored Negoslavaca. Za sedamnaestoro se još traga.

Zločinačko divljanje u selu Berak trajalo je sve do decembra 1991., a u njemu su se posebno istakli „Škorpioni“ Slobodana Medića Boce, naknadno osuđenog na 20 godina robije zbog egzekucije šest srebreničkih Bošnjaka. Jesenje dane u selu Berak Bocine falange provodile su "samo radeći svoj posao", dok su večeri bile rezervisane za provod. Naime, uočivši dobru poslovnu priliku, jedan od pripadnika Škorpiona je u seoskoj crkvi Mučeništva sv. Ivana Krstitelja otvorio - diskoteku. Prema svedočanstvima preživelih, disko klub u crkvi, nadomak logira, radio je mesecima, sve dok paravojne formacije zlikovaca nisu "završile posao“ i spalili selo. Odgovorni za zločine u selu Berak nikada nisu u potpunosti procesuirani, uključujući i vlasnika morbidnog noćnog kluba.

Vjerica, dipl. pravnik Radeta, o ovom slučaju prenamene crkvenog objekta nikada nije iznela stručno mišljenje, niti predložila zatvorsku kaznu za zločince. Šanse da Radeta nije znala za "disko" u Berku su ništavne, jer upravo njeni svakodnevni izlivi prezira potvrđuju da bi Vjerica u tu diskoteku i dan danas rado izlazila, možda čak i zaplesala.

Međutim, postoji jedan fun fact koji Vjerica verovatno još uvek ne zna, a sa kojim ću je sa zadovoljstvom upoznati: pored brojnih primera prenamene crkvenih objekata u društveno korisne prostore, pojedine crkve u Belgiji i Nemačkoj nisu postale šarmantni hoteli ili privlačne pivnice. U tim zemljama, neke bogomolje su pretvorene u ono što će srpskom društvu uskoro biti mnogo potrebnije od crkava: sudnice i zatvore.