Piše Mira Furlan: Život s Virusom

Već sutradan, u petak, sletila sam na losanđeleski aerodrom. Protivno mojim očekivanjima, svi mi, nekoliko stotina putnika iz Evrope, ušli smo u Ameriku a da nas nitko nije pitao ni gdje smo bili a kamoli nam mjerio temperaturu. To je bio petak. Već u subotu su putnici iz Evrope čekali po 8 sati u skučenim aerodromskim prostorijama u kojima novopropisano socijalno distanciranje nije bilo moguće ni u mašti. Stvari se, dakle, mijenjaju nezamislivom brzinom. Nitko ne zna što će biti slijedeći dan. To su nova pravila života. Života s Virusom.Kakav je on, taj novi život? Samoizolaciju vježbamo već dekadama. Praznih polica se sjećamo iz bivšeg života. Potpunog financijskog kraha također. Ništa od ovog nije nam ni novo ni strano. Zašto je onda tako teško funkcionirati?Primjećujem: jedva pokrećem prste na tastaturi. Ne mogu misliti, ne mogu se sabrati. Zašto uopće pisati? To je vječno pitanje koje sada postaje sve intenzivnije i sve nezaobilaznije.U Los Anđelesu vlada nestašica toaletnog papira. Misle li ljudi da će ih ogromne količine toaletnog papira zaštititi od Virusa?Čitam: jedini biznisi koji još uvijek operiraju bez problema i koji još uvijek prave profit su: alkohol, marihuana i oružje. (Svi su ovi biznisi ovdje legalni.) Gledam slike dugačkih redova pred dućanima na kojima piše “Guns” i u kojima svatko može kupiti bilo koji predmet za uništenje bližnjega svoga, od malog, elegantnog, “ženskog” revolvera sve do moćnih “muških” mitraljeza kakve upotrebljava vojska u ratu. Zamišljam svijet u kojem su se sve civilne institucije raspale i naokolo hodaju pijani i naoružani ljudi u potrazi za… čime? Toaletnim papirom? (Oni koji su se odlučili za marihuanu vjerojatno će ostati kod kuće i neće se mašiti revolvera.) Misle li Amerikanci da će revolverima uništiti Virus? Da će ga upucati, kao uljeza u gradu u kojem “nema mjesta za obojicu”, po receptu svakog standardnog Westerna?Kraj svijeta? I prije no što je Virus postavio nova pravila života činilo se da je kraj blizu. A sada se čini da je, evo, tu. Kao da smo u nekom distopijskom sci-fi filmu. Ili u čudnom snu. Bolje rečeno, u noćnoj mori.Još uvijek izlazimo iz kuće, barem u šetnju po okolnim brdima. U gradu je ionako sve zatvoreno. Još uvijek nas ne hvataju po ulici i ne trpaju u zatvore. To je, pretpostavljam, dobra vijest.Kažem sebi: ovo je odlično vrijeme da se konačno završi knjiga i napišu svi oni započeti scenariji (koje ćemo, kako se čini, snimiti u nekom drugom životu). Zašto je tako teško usredsrediti se na bilo što što nije čitanje o ovim ili onim, ovakvim ili onakvim strahotama?Ono što se čini kao jedina pozitivna stvar u općoj katastrofi jest činjenica da smo u ovom problemu svi zajedno. Ako problem želimo riješiti, morat ćemo to učiniti koordinirano, na globalnom nivou. I još nešto: već sada, na samom početku ove katastrofe, priroda kao da je odahnula. Ribice su odmah veselo zaplivale po venecijanskim kanalima. Iz svemira se više ne vidi zastrašujuće zagađenje u Kini. Planeta mora da je zahvalna Virusu.I američka predizborna kampanja je naglo izblijedjela. Ništa više kao da nije važno. Sve nas je pokorio Virus, izgleda čak i - reklo bi se do sada - neuništivog Trumpa. Ponizni, prestrašeni i konacno ušutkani, klečimo i unisono vičemo iz sveg glasa, baš kao robovi u vrijeme Cezara:Ave Virus, morituri te salutant.