Katar, fudbal i molitva

Kad sam sredinom septembra redovnom linijom Er Srbije sletio na glavni njujorški aerodorm JFK i ušao u zgradu gdje se prolazi pasoška kontrola i podiže prtljag - pomislio sam kako je posrijedi neka zabuna. Da nijesmo sletjeli u Njujork, ili Ameriku, da je nekom neobjašnjivom greškom pilot spustio avion u Havanu ili čak na Haiti. Dakle, neku od susjednih i na razne načine razorenih zemalja.Kad me dočekao američki policajac prihvatio sam da nema greške i da smo na JFK, ali u nekoj od njegovih garaža gdje se prihvataju avioni iz banana država, odnosno takozvanog trećeg svijeta. Međutim, kada sam dva sata kasnije prešao na drugi terminal za domaće letove, kako bih nastavio putovanje za Vašington, situacija ni tamo nije bila puno bolja. Sjetio sam se reportaže u njemačkom Špiglu prije koju godinu nakon velikih poplava i devastacije Njujorka -infrastruktura u Americi je kao u Njemačkoj, ali prije Prvog svjetskog rata - pisao je reporter poznatog nedeljnika.

Da ne govorim o tome da me na pasoškoj kontroli dočekalo umorno lice nekog policajca, vjerovatno na kraju smjene, koji je nervozno prevrtao po mom dokumentu, tražeći vizu, da bi onda prešao na poznata pitanja, zašto dolazim, gdje odsijedam, kada se vraćam, ko mi plaća boravak, itd, itd...Par mjeseci kasnije, 12.decembra sletio sam na Hamad airport, najnoviju zračnu luku Katara, jedne od zemalja pomenutog trećeg svijeta. Dolazim do pasoškog mjesta ali umjesto živih ljudi, policajaca i službenika, dočekuju me skeneri sa bar kodovima i kamere sa virtualnim službenicama koje me snimljenim ljubaznim glasom mole da ih pogledam u oči. I sve završeno.I viza, i moja identifikacija, sve kontrole i eto me već na traci za prtljag gdje čekam svoj kofer. Unutrašnjost aerodroma Hamad sija luksuzom, kao najskuplji shoping mol u Londonu. Eto ga u aerdromskoj zgradi i Harods! Nigdje to po Evropi ranije nisam vidio, ali nemam vremena za zadržavanje, ostavljam to za povratak, sad jurim na metro koji me vozi direktno do Al Sada, centra stare Dohe. Još jedan civilizacijski sok - metro im djeluje kao najnoviji avion Boinga, u biznis klasi. Luksuzno, besprekorno cisto, za svakog mjesto. Bez gužve.Kako i neće kad svaka nova kompozicija dolazi na tri minuta. Imaju tri linije, zlatnu, zelenu i crvenu. I metro pokreće tehnologija i računar, a ne živa posada. Sve je programirano i nema ljudske greške. Dolazim do Al sada i stana u kome je već četiri dana Danilo, urednik Sporta u Vijestima. Kaže da imamo večeru u Mariotu sa Nebojšom Jovovićem, crnogorskim trenerom u Kataru, već tri sezone.Prije 7-8 godina Nebojša je iz Budućnosti, otišao za Kuvajt, da kao pomoćni trener druga iz Podgorice, Mija Radulovića, provede jednu sezonu i zaradi za još jednu sobu kako bi proširio tada već pomalo skučeni prostor dvosobnog stana za njegovu petočlanu familiju. Taj izlet na polu sezonu ili ako ga Bog pogleda na jednu čitavu, produžio se do danas, na 7-8 godina.

Prošao je sve zemlje Golfa, od Kuvajta, preko Jordana, Saudi Arabije i Iraka, do Egipta i Katara. Tu je već treću sezonu. Veliki uspjeh s obzirom da Katarci imaju običaj da često mijenjaju trenere. Mnogo uzbudljivih priča Jovovića sa tog višegodišnjeg putovanja.Jedna epizoda iz Iraka je najupečatljivija - Nebojša priča kako u svakom klubu praktikuje jednu vrstu rituala prije meča, kada izabere jednog fudbalera da pročita saigračima neku motivacionu poruku. Fudbalsku molitvu. U Iraku je ispao problem jer samo je jedan iz tima znao da čita! Rat oko Sadama je toliko razorio zemlju da u vrijeme školovanja i odrastanja te generacije fudbalera škole nisu radile! Godinama. I niko nije stekao elementarno obrazovanje i pismenost. I to je fudbalska priča, eto.Na povratku iz hotela zovemo Uber, dolazi nasmijano lice, porijeklom iz Bangladeša, čovjek nas velikom vještinom provlači kroz šumu nebodera Vest Beja i Perle i vozi nazad - iz Nove Dohe u Staru. Ni nalik onome kao kad sa Novog Beograda idete u Stari grad. Vozač nam priča kako je u Kataru već 8 godina i kako je presrećan. I prijemom i zaradom i životom. U pravu je bio Infantino kada je uoči Svjetskog kupa, održao lekciju zapadnim medijima i njihovoj kampanji protiv organizatora iz Katara.Na kraju Svjetskog pokazaće se kako je dodjela prvenstva ovoj zemlji bila jedna od najboljih odluka u istoriji Fife. Za sve objektivne posmatrače po mnogom parametrima bilo je to najbolje i teško dostižno prvenstvo!

Prva noć u Kataru a već mnogo impresija. Na isti način će početi i novi dan. Negdje oko 4 i po, sa prvim svitanjem i prije izlaska sunca, budi me prva od pet dnevnih molitvi, iz Kurana. Fajr. Divan glas sa džamije iz komšiluka. Taj ritual će se ponavljati svakog narednog dana. U Kataru nije kao kod komšija Saudijaca - da sve stane kad dođe vrijeme molitve, ali se ipak ona i ovdje na manje striktan i obavezan način poštuje.Grad je pun hrvatskih navijača ali i Argentinaca - uveče je prvo polufinale. Mogu li Vatreni opet do finala kao u Rusiji 2018. ili će Mesi nastaviti da sanja prvu "zlatnu boginju"!?Lusail je arena koja treba da odgovori na prethodnu dilemu. U karnevalskoj atmosferi praktično novim gradom koji je sagrađen oko stadiona, srijećem u dresovima Hrvatske dvojicu navijača iz Bahreina."Otkuda vi za Hrvatsku", pitam ih, a oni kažu da su ljetovali u Dubrovniku i da obožavaju Jadransko more. Na pomen Crne Gore skaču - "bili smo i tamo u Kotoru".Zajednička fotka koja će za pola sata osvanuti na portalu zagrebačkog Večernjaka sa naslovom - suvlasnik crnogorskih Vijesti bodri Vatrene u Kataru. Eto šta je čudo online novinarstva.Idemo ka stadionu, i onda zaslijepljen zlatnom čipkom Lusaila, koja simbolizuje fenjer u pustinji, prilazim tom biseru moderne arhitekture. Sve ostalo znate. Kako je Mesi prošao i osvojio Mundijal i kako su braća Hrvati nakon poraza u polufinalu pokazali začuđujući mentalitet i najboljom svojom utakmicom na šampionatu osvojili bronzu. Bravo Vatreni.

Stotine hiljada ljudi sa svih krajeva svijeta mogli su tokom tih mjesec dana da posjete i vide jednu ozbiljnu zemlju - Katar. Koja najviše ulaže u znanje i edukaciju. Jedan od 8 velelepnih stadiona, svojevrsnih čuda moderne arhitekture, dobio je ime po dijelu Dohe u kome je sagrađen - Education centar. To je nepregledna kilometarski duga nekadašnja pustinja na kojoj se sada nalazi stotine zgrada u kojima su Univerziteti, kampusi, istraživački centri, naučne laboratorije, IT dolina, akademija nauka i slični sadržaji.Kada se okrenete na drugu stranu onda vidite savremenu Dohu. Megapolis od staklenih nebodera, na mjestu gdje je prije samo 25 godina uglavnom bila pustinja!Ali Katarci znaju i pustinju da iskoriste. Dan uoči utakmice za bronzu, FIFA nam organizuje safari džip kroz pustinju.Konvoj od desetak Tojotinih Land Kruzera, autoputem sa šest traka za sat vremena ulazi u pustinju Selen. Naziru se prve kamile ali i konji. Na nebu paraglajderi na motorni pogon. Sa radija se čuje molitva. Treća po redu. Pjesma u slavu Alaha se nekako slaže sa pejzažom pustinje kroz koju juri nas konvoj. Na horizontu sunce se polako približava sutonu.Prvi stop - nevjerovatan pogled gdje pustinja Selen direktno ulazi u more Persijskog zaliva. Sa strane kamp u koji ćemo za par sati završiti na večeri. Vožnja džipovima kroz pustinju je nalik bob stazama za turiste po austrijskim Alpima. Ideš gore - dolje, lijevo - desno, a onda opet po ravnom i velikom brzinom. Spektakl.

U prvi suton drugi stop, na brojnim okolnim dinama vide se mali Lusaili - drugi konvoji koji sa svjetlima od džipova podsjećaju na fenjere. Jedan kolega iz Kaira, Said, vadi malu prostirku. Odmah mu prilazi pet kolega i usred pustinje, okrenuti prema Zapadu gdje je sunce upravo zašlo počinju molitvu. Četvrta po redu, Maghrib.Said mi nakon petominutne ceremonije objašnjava njen smisao:"Posle zalaska sunca imamo četvrtu molitvu Maghrib. Ona je posvećena Suri Fatihi iz Kurana. Ovom molitvom se zahvaljujemo Bogu, Alahu, na univerzumu koji je kreirao".Kao što pomenuh ovaj nezaboravni izlet se završava pod šatorima katarskih nomada. Uz pjesmu, vatromet, lokalnu kuhinju, i druzenje. Džaba će sjutra biti magija finalne utakmice, milion ljudi na ulicama Dohe, dominiraju srećni imigranti iz Bangladeša i Indije, svi navijaju kao i mi za Argentinu, dzaba će biti i čarolije Mesija i Mbapea - pustinja Selen, molitva Saida usred nje i zvuk vjetra koji nakon vrelog dana zviždi kroz vaše kosti, ostaju podjednako nezaboravan doživljaj i iskustvo. Ali i to zahvaljujući fudbalu.Hvala Infantino, selam alejkum Katar.BONUS VIDEO: Katar- Kraj Mundijala

video-cdn src="https://best-vod.umn.cdn.united.cloud/stream?asset=katarkrajmundijala-novas-worldwide&stream=hp1400&t=0&player=m3u8v&sp=novas&u=novas&p=n0v43!23t001" video-id="4899423"]