Piše Željko Ivanović: I on je gotov

Ali, na kraju tog dana, najgoreg u trinaestogodišnjoj apsolutističkoj vladavini gospodara Vučića, desio mu se hepiend kome se nije nadao. I prvo što je možda pomislio toga 15. marta 2025. bilo je - kad sam preživio ovih 300 hiljada ljudi, vladaću večno.

Teško je bilo te večeri zamisliti čovjeka koji je bio više srećan i ispunjen od njega, tadašnjeg predsjednika Srbije, jer ono zbog čega je cijela Srbija pumpala sedmicama, a što je u predstavi većine građana trebalo da znači kraj jednog od najtragičnijih poglavlja u srpskoj istoriji, započetog Miloševićem a dovedenog do savršenstva pod Vučićem - nije se desilo. Zvučni top, ili neki sličan muzički instrument za razbijanje demonstracija, odradio je ono što sam predsjednik nije uspio u višenedjeljnoj kampanji protiv 15. marta. Car je, iako go, izašao na još jednu pres konferenciju da odsvira kraj - studentima a ne sebi. I da saopšti kako je “Srbija još jednom pobedila”. Pošto je on Srbija - on je i pobjednik.

Pisao sam 17. marta te 2025. da se Vučić grdno vara. Iako se trudio da se pokaže kao dobar đak koji je naučio najtežu lekciju. “Dobro smo razumeli poruku… Kada se okupi toliki broj ljudi… Moraćemo sebe da menjamo i da naučimo mnogo toga”, govorio je AV. U šta ni sam nije vjerovao. Jer bi to značilo toliku promjenu da ga ni Milan Knežević ni brat Andrej ne bi prepoznali. To je značilo da od 16. marta šef države ukida ili zabranjuje sve ono što je izazvalo studentske proteste, a što je sam porodio i njivio toliko godina. Korupciju, partitokratiju, nepotizam, nepravdu, zarobljeno pravosuđe, propagandu hobotnicu, govor mržnje, mafiju… Metafora i satira su najubojitiji načini ismijavanja vlastodršca, tako da mi nije preostalo ništa drugo. Ukazom Aleksandra Vučića, od sjutra vrhovna javna tužiteljka Srbije Zagorka Dolovac počinje da procesuira i hapsi žešće nego Laura Koveši, sve do Andreja ako treba, Ana Brnabić baca bisere pred opozicione poslanike uz zakletvu da ih više nikada neće nazvati svinjama, studenti se promovišu kao budućnost Srbije a ne tamo neki ćaci iz Pionirskog parka, Bujošević, Mitrović, Marić, Vučićević, pod zakletvom prihvataju obavezu da najzlokobnije propagande batine Srbije transformišu u istinske javne servise, dok se Zlatibor i Kopaonik iz ruku Luke Bojovića i Zvonka Veselinovića vraćaju turističkoj ponudi Srbije, čime se ukida reket kao obavezno sredstvo plaćanja u investicionom životu ove države.

Prevedeno na obično prijateljsko pismo, objašnjavao sam dakle Milovom bratu Aleksandru da obećanje kako je ozbiljno shvatio studente i građane, i kako će i on i njegovi da se mijenjaju, da je sve to samo tužna iluzija svakog autokrate i diktatora. Jer oni se mogu mijenjati, ali samo nagore.

I tako je i bilo. Vučić je nastavio da ismijava sopstvene saradnike i birače, top od Ane Brnabić je rokadom pomjeren na čelo Skupštine, dok je na mjesto premijera gurnut pion od nekog Đura Macuta. Na drugoj strani AV je postao najveći pokretni bilbord i megafon studentskog pokreta, i kasnije liste. Kada je prestao da pominje Đilasa i Šolaka, Ponoša i Aleksića, Jovanovića i Grbovića, on ih je nesvjesno ugasio. I obrnuto, nakon što je na njihova mjesta decenijskih izdajnika Srbije i stranih plaćenika, imenovao studente-blokadere, digao ih je u nebo. Otkačio je sve svoje, ušao u raspalu škodu, i počeo da obilazi sela i varoši u kojima većina nije ni znala ili doživljavala studente kao neku snagu ili opasnost. Lažno se predstavljao kao David koji traži pomoć običnih ljudi, glasača, za neravnopravnu tuču protiv Golijata. I ljudi su pravilno shvatili da ih obmanjuje i da su uloge obrnute. Jedan protiv svih - tražio je referendum i dobio je nokaut. Kao Orban par mjeseci ranije, kao Đukanović 2020, ili kao što će Tramp na međuizborima naredne sedmice.

Pokazalo se da od obećane promene autokrate i nasilnika nema ništa. Mašina koja je naštelovana da proizvodi korupciju, neznanje, partitokratiju, ropstvo, teror, ne može da se transformiše u promotera pravde, znanja, dijaloga, transparentnosti, slobode, demokratije… Sistem koji funkcioniše tako da štiti gospodara i kamarilu a ne građanina, ne zna drugačije. Samoljublje, psihološka nestabilnost, apsolutna vlast i armija lojalista raspametili su Vučića i ono što je preživio 15. marta prošle godine, desilo mu se preksinoć. Pao je. Iz istih razloga kao i tragična nadstrešnica u NS, s tim što ovaj njegov pad, srećom, nikog nije ubio.

U pravu je Stejsi Abrams, velika američka spisateljica i borkinja za ljudska prava. Nebitno da li analizirate Trampa, Putina, Bolsonara, Duartea, ili naše regionalne moćnike i kleptokrate: Vučića, Ramu, ex Đukanovića. Srećom, ovi naši današnji Spajić, Mandić, Bečić, Milatović, Abazović, iako slični profili, zakasnili su - nije više vrijeme za takve role i postignuća.

Ali, tamo gdje autokratija ne preraste u diktaturu, što znači tamo gdje preživi neki uticajni medij, jedna ili dvije ozbiljne NVO, neka opoziciona stranka, uz društvene mreže koje su nemilosrdne u širenju mržnje i teroja zavjere ali i u ismijavanju moćnika - kada se ovi elementi umreže onda i AV i Milo i Rama nemaju šansi i na duže staze moraju da padnu. I onda na scenu stupa EU, koliko god izgledala slaba, nemoćna, potrošena.

Vučićevo priznanje izbora, koje je kao i ono Đukanovićevo iz 2020. iznenadilo mnoge domaće i strane posmatrače, najbolje pokazuje koliko je regionu važna EU. Bez njenog nadzora i upliva sve naše autokrate i vlastoljupci vječno bi vladali. Kao Putin. Kada je Đukanovic klizio ka odlučujućim izborima prije šest godina, par dana uoči njih, iznenada je dobio pozivnicu od njemačkog prijatelja, predsjednika Štajnmajera. Prije neki dan, Vučiću je na najvažniji skup u Novom Sadu došao takođe veliki brat Fico, premijer Slovačke. Kada Evropa šalje neke važne poruke, onda za njih koristi najbolje kanale. Prijatelje autokrata. I onda se oni mirno povuku. Vučić je čak, kao najbolji đak i štreber, i u tome htio da ispadne najbolji. Pa je potrčao u pola deset da prizna kako je nokautiran od studenata, blokadera.

On je GOTOV, a neka se spremi Rama. Tamo gdje država i najjača stranka postanu vlasništvo jednog čovjeka, epilog je uvijek isti. Jer diktator svaki jednom mora pasti, kako kaže stih čuvenog Balšinog bluza.

Pred Studentskom listom je sada najveći izazov - da Srbija doživi 6. oktobar. Koji čeka punih 26 godina, od onog davnog 5. oktobra. I da vlada Studentske liste demontira tri temeljna oslonca zla koje je porođeno 1989. umjesto demokratije - to su BIA, SPC i PINK (što je ime za kompletnu propagandnu mašineriju). Vrijeme je.