Aleksandar Vučić protesti Srbija protiv nasilja Foto: Dragan Mujan/Nova.rs

Pokradeni su izbori, masa nezadovoljnih građana izašla je na ulice odlučna da odbrani svoju izbornu volju. Počeli su da im se pridružuju studenti - stiže Mašinac, Filozofski, FPN, ETF, grudva koja se zakotrljala postaje sve veća, jer su im se na ulicama pridružili i profesori.

Počinju da se naziru transparenti raznih sindikata. Evo i advokata.

Poljoprivrednici su krenuli ka Beogradu. Režimski mediji amortizuju koliko mogu.

Kažu da je u pitanju šačica stranih plaćenika, a nas sve više i više.

Gotovo je, proradio inat.

Hladnoća steže, al‘ nikome nije hladno, oko tebe gomila ljudi koji veruju u to što rade, veruju u pravdu, znaju da ih je vlast pokrala i neće da odstupe od svojih zahteva.

Okupljamo se, šetamo, pevamo, duvamo u pištaljke, trube, dobošari su uvek u koloni – tam tara ram tara ram tara ram ta tam tara ram, daju ritam svakom koraku, soundtrack ovoj borbi običnih ljudi.

S prozora mašu bake i deke, ljudi na terasama lupaju u šerpe. Ispreči se kordon policije tamo kod pokojne pekare „Toma“, ispod palate „Albanija“. Hajde da napravimo i mi kordon, pa ćemo kordonom protiv kordona.

Studenti igraju fudbal, policiju kite cvećem, šalju poljupce, đuskaju, gruva muzika sa kamiona sa improvizovanim ozvučenjem, organizuju se svirke, koncerti, predstave, jedni odlaze, drugi dolaze.

Ljudi donose sendviče, voće, čaj, kuvano vino. Iz mase se uzdiže more duhovitih transparenata… I tako svakog dana, tri meseca.

Sve ovo se stvarno desilo al‘ pre 30 godina.

Danas, mesec i po posle brutalne izborne krađe protesti se zakazuju periodično i svaki sledeći poseti manje ljudi.

Opozicija sa liste „Srbija protiv nasilja“ odlučila je da borbu nastavi u parlamentu. Tražili su odlaganje konstitutivne sednice za posle 8. februara, kada se očekuje usvajanje rezolucije Evropskog parlamenta o izborima u Srbiji, što vlast nije prihvatila.

DS je rekao da će bojkotovati ovu sednicu, a ostatak liste SPN skrivao je kakvi su im planovi po pitanju učešća u konstituisanju skupštine. Kažu da razlog toj tajnovitosti leži u faktoru iznenađenja protivnika.

Mene ovo podseća na onu tajnovitost oko nastavka protesta posle „letnje pauze“. Setite se onih najava novog formata protesta, a onda se desilo – pa isto ono što se dešavalo i pre.

I sve je to normalno u ovim okolnostima, i manjak ideja, i kriza liderstva, nego mi se tu jedna stvar ne sviđa, a to je da kad više puta pumpaš očekivanja simpatizera najavama da će se desiti nešto, a onda ih isto toliko puta izneveriš, rezultat može biti razočaranje i nemogućnost mobilizacije za neki sledeći put.

Isti posao radi nedostatak jasnog plana i kontradiktorne najave tipa prihvatićemo mandate u republičkoj skupštini, jer nismo mi počinili izbornu krađu, ali možda nećemo prihvatiti mandate u skupštini Beograda, jer… (za slučaj prestonice treba neki drugi kriterijum).

Biće da su to razlozi nemogućnosti zadržavanja ljudi na ulici, a ne to što je nastupilo drugo vreme – što se u situaciji s početka teksta 1996. nije moglo baš lako iz Srbije, a sad kad je vizni režim liberalizovan, kome nije dobro može da ode odavde.

Jer ako bi ovaj drugi razlog bio tačan, kako su onda u susednoj Crnoj Gori pre tri i po godine građani poslali u istoriju tridesetogodišnju autokratsku vladavinu Mila Đukanovića.

Mogli su i Crnogorci te 2020. da putuju gde god hoće. Mesecima nisu odustajali od protestnih šetnji – sneg, vejavica, smetovi, debeli minus, šetali su sve do odlaska Đukanovića.

I to ih je na ulice izveo Zakon o slobodi veroispovesti i pokojni mitropolit Amfilohije Radović.

Ovde su ljudi izlazili na ulice zbog „Rio Tinta“, zbog masovnog ubistva u „Ribnikaru“ i zbog izborne krađe, ali su svi ti protesti bili kratkog daha iz raznih razloga.

Strah me samo da ovo nije razlog što dosad nije bilo moguće da dođe do nekog dugotrajnijeg opštenarodnog bunta – Milo Đukanović je na vlasti bio 30 godina, a Aleksandar Vučić evo tek dvanaestu. Možda se nama Vučić još nije smučio koliko Crnogorcima Milo.

Pa onda da se ne sekiramo. Ima vremena. Još 18 godina pa bismo mi ovoga našega mogli da ispratimo u penziju. Ta 2042. samo što nije.

Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?

Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare