Od klerikalne dreke Moma Koprivice i Marka Milačića na koju se tako sjajno nadovezuje komitska kletva Draginje Vuksanović i Aleksis Vuković, ponekad promaknu manje vidljive, ali mnogo značajnije stvari.
PROČITAJTE JOŠ:
Tekst preuzet sa portala Vijesti.me.
Kao, na primjer, da je skupštinska rasprava u petak vratila dostojanstvo crnogorskom parlamentu koje je godinama bilo gaženo a na vrhuncu tog vremena naš predstavnički dom je sveden na rijaliti. Može se čak reći da je rasprava o tako krupnoj temi kao što je povjerenje Vladi ličila na neku polemiku u akademiji nauka. Kako je nekad, čak u vrijeme zločinačkih 90-ih, u regionu opisivana crnogorska Skupština. Sve dok Gospodar nije osudio Ranka i njegovu parlamentarnu diktaturu i od tog Doma napravio Zadrugu.
Na tom DPS projektu sveopšte pinkavizacije Crne Gore, DF je zdušno asistirao kao glavni izvođač radova. Da bismo u petak vidjeli neku drugu sliku i ambijent u kom je, recimo, Slaven Radunović dirnut diskusijom na temu parlamentarne demokratije esdepeovca Konjevića, poželio da prevede Raška u Rastka kako bi ga upisao u NSD i Srbe.
Falili su samo premijer i njegove bebe da i oni daju doprinos tom demokratskom uzletu crnogorskih parlamentaraca, ali su oni imali važnijeg posla – usvajali su nove odluke i zapošljavali nove savjetnike u danu kada im se izglasava nepovjerenje. U Evropi se to zove ruganje demokratiji, u Briselu ili Berlinu bi čak raspravljali da li je posrijedi državni udar, dok se u Crnoj Gori to zove – Evropa sad.
Krivokapić je više izgubio u posljednje dvije sedmice nego za prethodnih godinu i po. Njegovi Spajić i Milatović peru ruke i vjerovatno Eskobaru ili Lajčaku objašnjavaju kako je profesor prolupao, ali ima i spekulacija koje govore da je nejaki premijer samo sprovodio plan mladih i ambicioznih junoša ne bi li dao što jači poticaj njihovom utrčavanju u političku arenu. Davno sam, prijateljski ali i sa dozom cinizma, Spajića nazvao malim Vučićem, aludirajući s jedne strane na njegovu energiju i želju da napravi nešto za svoju zemlju, ali s druge strane i na njegov autoritarni duh spreman da od svih institucija, medija, NVO, napravi fasadu i uslužni servis. Podrška novosuprotstavljenog udruženja Episkopi Crne Gore, koji su se na iznenađenje Brisela, Pariza, Berlina i Rima, direktno umiješali u rad parlamenta, pokušavajući da spasu Vladu koja je još ljetos pala, ulivala je Spajiću i Milatoviću vjeru da je Skupština potpuno nevažna adresa a da se izborna volja čuva i brani u porti Hrama Hristovog vaskresenja. I na elektronskim sjednicima Vlade. To će u budućem radu i promociji stranke Zdravkovih beba biti njihov najveći izazov – da pokažu kako nijesu političko krilo lokalne Crkve i kako nijesu skloni ruganju javnosti i institucijama.
Demokratski front, SNP, Demos, dočekali su ono što su mjesecima unazad neskriveno priželjkivali – da Krivokapića udave tuđim rukama. Kao što im je Dritan pomogao da za izbore 2020. odustanu od gubitničke jedinstvene liste opozicije, tako im je sada omogućio da se oslobode profesora amatera koji ih je mjesecima držao u šaci, odnosno klopci, zvanoj – nikad sa DPS-om. Zato će Krivokapić ili njegov podmladak jednog dana optuživati DF da je preko Dritana srušio Vladu, kao što danas Knežević krivi profesora da je kao amater došao na čelo Vlade zahvaljujući albanskom bratu Dritanu. Tako su deefovci dostojanstveno pustili Abazovića da obori Vladu, čekajući dan posle da ispostave svoj račun. I Knežević (Milan) i Radunović (Slaven) poslali su jedinstvenu poruku kojoj nema mane – spremni smo da pravimo mostove, čak i sa DPS-om donosimo neke važne odluke, jedino što ne prihvatamo je da ponovo budemo getoizirani i šikanirani samo zato što smo Srbi.
Takvu bi poruku trebalo dobro da oslušnu u DPS-u jer su 2020. vlast dobrim dijelom izgubili zato što su one koji su 2006. zaokružili NE tretirali rječnikom kojim ovih dana Bogdanović i njegovi čašćavaju Uru i njene prvake. Kao što je za svaku pohvalu bila politička volja DPS-a da ispoštuje prava Bošnjaka i Albanaca, čudi što isti senzibilitet nijesu pokazali i prema tradicionalnim Crnogorcima/Srbima. Jer bez poštovanja svih tih naših malih različitosti nema srećne i pomirene države. Možda je DPS spreman da to shvati i odustane od životnog djela Drala i Draginje, jer istrajavati na bilo kom vulgarnom nacionalizmu, šteti istinskim nacionalnim i državnim interesima.
Uostalom, to je nakon Mila potvrdio i Zdravko Krivokapić – etnička politika klerikalnog profesora getoizirala je Bošnjake i Albance, što je takođe na kraju doprinijelo padu ove Vlade. I rezultiralo da politički predstavnici manjina ne žele da čuju za ulazak u novi Kabinet sa Krivokapićem i njegovim sljedbenicima. I saveznicima. Ne damo Mojkovac ili Nikšić je uzaludno ako ne radi na Cetinju ili Rožajama – sa identiteskim profilom ne može se dobiti većinska podrška za vođenje Crne Gore.
Dakle, ako se građansko društvo straši Batom Carevićem ili Jovanom Vučurevićem, ono se ne može braniti Draginjom Vuksanović-Stanković. I Splendidom.
Demokrate su preuzele program DF-a iz 2016. godine – mi ili on. Kao što je Milo u ranim radovima mrzio šah zbog šahovnice, tako su Crveni sad zbog Mila (plus Brana, Petra, Gvozda..), ušli u histerično omalovažavanje polovine biračkog tijela, odnosno njihove izborne volje. Uoči sjednice Skupštine shvatili su, da li sami ili na sugestiju saveznika sa Zapada, da su otišli predaleko udesno, pa su raspustili ulične proteste što je doprinijelo institucionalnom rješenju političkog spora. Nadam se da će iz njihovog slučaja i DF izvući neke pouke prije nego krene u dizanje bune kojom prijeti. Možda je Ura imala razloga da prevaziđe lične animozitete i glasa za ostanak spikera Alekse, ali to bi kažu značilo ne samo zadržavanje Bečića, već i brojnih crvenih brigada koje je Krivokapić posljednjih mjeseci nemilice raspoređivao po dubini. Pripremajući sada već izvjesni politički savez koji je tada malo ko nazirao, Evrope sad i Demokrata.
Davno sam Abazovića opisao parafrazirajući jedan Andrićev karakter – od Crnogoraca/Srba ga dijeli sve, a sa Albancima/Bošnjacima veže malo šta. Takva je i pozicija njegove stranke. Ura je slamka među vihorove. Nejaki ponton koji treba da poveže naizgled udaljene obale DPS-a i DF-a, od kojih prvi imaju biljeg kriminala i pohare, a drugi nacionalizma i tovariša Putina. Vrijeme će pokazati da li je taj cilj preambiciozno postavljen ili je Dritanu bolje bilo da kao Aleksa ćuti sa strane i čeka da drugi prelomi u mozak. Da bi misija Ure uspjela, mora doći do rješenja gdje će se svi osjećati pomalo dobitnicima. I gdje će i jedni i drugi morati da popiju pokoju gorku pilulu, da bi čašu meda ispilo čitavo društvo.
Kompromis i konsenzus vode ka pomirenju. Da li je aktuelna politička elita zrela za takav istorijski iskorak?! Nijesam siguran.
BONUS VIDEO: Propao plan da se smeni Dritan Abazović – sednica parlamenta nije održana
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar