7
Novinar Jutarnjeg lista Nino Đula napisao je kolumnu u kojoj se osvrnuo na poslednje trzavice između Beograda i Zagreba i reakcije srpskog predsednika Aleksandra Vučića, nakon što je usvojen osmi paket sankcija Evropske unije koji se odnosi na uvoz ruske nafte, te je tako Srbija ostala uskraćena za uvoz ove nafte preko JANAF-a.
Njegovu kolumnu za Jutarnji list prenosimo u celosti:
„Čovjek koji patološkom brbljavošću uspije u minuti govora prošetati od Janafa do Jasenovca neće postati kotačić europske budućnosti.
Zamislite da na nekom čitanom hrvatskom portalu pod ozbiljno izađe da je srbijanski predsjednik četnik, da je njegova vlada četnička, da je srpski narod četnički, da četnike čeka teška zima sa skupom naftom, da bi četnike mogla pomesti pijavica ili da četnici u susjedstvu gladuju jer je sve poskupjelo.
Teško je to vizualizirati jer u Hrvatskoj čak ni oni koji misle da je Aleksandar Vučić četnik, a to uvjerenje temelje, recimo, na njegovoj politici i ponašanju iz 90-ih i poslije, neće rado pribjeći takvoj opasnoj, primitivnoj, nazadnjačkoj, huškačkoj retorici. Neće jer su doživjeli i naučili gdje takav govor uvijek vodi: u mržnju koja dovodi do razaranja društvenih veza, stradanja ljudi, upropaštavanja imovine i do ekonomske regresije. U neproduktivnu svađu koja briše živote i oduzima godine, u kojoj svi gube, a jedino organizmi poput Vučića uvijek nekako nadžive i plutaju po površini.
Troje srbijanskih političkih mušketira (vojnici ili vojnikinje naoružane mušketama), Vučić – Vulin – Brnabić, orkestriraju, sada već u tempu presto animato, novi val nesnošljivosti prema Hrvatima. I to ne samo prema Plenkoviću ili hrvatskoj Vladi, što bi još bilo politički podnošljivo (tu je, uostalom, Zekanović da ih osveti), nego sada već bez kočnica prema svim građanima. To čine ostrašćeno, osobno i preko svojih glasila, među njima i tabloida kojih su se na vrijeme riješili prijašnji vlasnici, ugledne europske izdavačke kuće, i predali ih u ruke dotad nepoznatih tajkunčića, vjerojatno iz obavještajnog polusvijeta, navezanih, logično, na Vučića.
Evo što se u pretraživaču jednoga takvog medijskog smrdilišta može pronaći samo u zadnja 24 sata kada se ukuca riječ „Hrvatska“.
„Hrvatska je jedina etnički čista zemlja u Europi“; „ustaše veličaju Pavelića“; „ustaše udarile na Srbiju“; „nema crvene mačke ni obraza u ustaše (Vulin)“; „ustaška patetika“; „u hrvatskom rukovodstvu natječu se tko će biti veći ustaša (Brnabić)“; „ustaše gladuju“; „ustaše likuju“… Dok ovo čitate, sigurno se u međuvremenu porodilo još stotine ustaških prikaza i zauzelo stranice nekih srbijanskih medija, dirigranih, nažalost, iz štaba za militarizaciju srbijanskog društva i za izmišljanje vanjskih neprijatelja.
Tobože opasna, „ustaška Hrvatska“ Vučiću bi trebala poslužiti da lakše prebrodi vrijeme u kojemu se još ne može ili ne smije odrediti – želi li zauvijek raskinuti veze sa zapadnim svijetom i Srbiji oduzeti priliku integracije u Europu ili bi nastavio titrati i dokad bi točno treperio na valu iracionalnoga Putinova imperijalizma od kojega strepi sav razvijen i budućnosti okrenut svijet, a da je nešto razuma strepio bi od toga i sam Vučić.
I tako je Vučić – bez previše vizije i mudrosti – posegnuo za gorivom iz 90-ih: „Ako ne bude nafte, ne brinite, grijat će nas mržnja prema Hrvatima“.
Hrvatska je Vučiću duda varalica za onaj lako zapaljiv dio srbijanske javnosti, no dok se on tako igra i prenemaže veze se, nažalost, dugoročno narušavaju, mržnja se širi, neprijateljstva jačaju, a nekažnjeni govor mržnje lako može dovesti do incidenata, progona, napada i obračuna.
Taj smiješni, samoinaugurirani „denacifikator Balkana“, koji patološkom brbljavošću u minuti govora uspije prošetati od Janafa do Jasenovca, i dalje tim svojim naopakim političkim putem hoda i prolazi bez većih problema i prepreka. Treba li srbijansku politiku s takvom retorikom uvažavati ili izolirati? Treba li politička Srbija, kao i sve administracije koje su nastojale pristupiti demokratskom i naprednom svijetu, biti promatrana i prema potrebi kažnjavana ako vrije od mržnje koju potiče politika i ako joj je javni prostor, a naročito mediji, sav zagađen lažima i nacionalističkom paranojom?
Hrvatska se ne smije i neće spustiti na Vučićevu razinu, ali to ne znači da na vrhu europske političke piramide ne bi trebalo inzistirati na rigoroznijem promatranju ne Srbije, ne srbijanskih građana, nego Vučićeva huškačkog režima. Onoga koji je bez ikakve zadrške i odgovornosti preuzeo Arkanovu i Šešeljevu agendu, što bi u kontekstu europskih integracija morala biti diskvalificirajuća politika. Ne politika koju se može korigirati, nego politika kakvu valja iskorijeniti. Vučić nije niti će ikada postati kotačić europske budućnosti, on je žalostan zaostali urasli nokat.“
