Piše Gojko Perović: Vrijeme posta

Ta tajna se, prirodno i Bogom dano, pred nama svakako otkriva u ove dane proljeća, ali se evo, i mimo prirodnih zakona, kroz sjećanje na naročite istorijske događaje otkriva i u temi vaskrsenja ljudskog života. Znamo za brojne paganske mitove koji su personifikovali proljećne promjene kroz likove živopisnih božanstava i bajkovitih priča ispletenih u narodnim predanjima i umjetničkim djelima velikih majstora. Za razliku od njih, biblijski izvještaj o Hristovom vaskrsenju naslanja se, ne toliko na bujanja proljeća, koliko na ispunjenje i ostvarenje punoće starozavjetnog praznika Pashe. Кrotko i bezazleno jagnje, nekada prinošeno kao krvna žrtva u spomen na drevni izlazak iz Egipta, sada je dobrovoljnom žrtvom Bogočovjeka, postalo obrazac ljudskog spasenja. Dobrovoljna smrt Boga na Кrstu, otvorila je put ka pobjedi Života. O tome Njagoš lijepo pjeva, kada kaže: ”Vaskrsenja ne biva bez smrti”!Dakle vjera u Vaskrsenje vezana je za događaje i ličnosti, za potresne drame ljudske sudbine ( izdaja, ljubav, vjera, laž i istina ), a ne za prirodne stihije – pa je to jedan od razloga zašto su je ljudi u velikoj mjeri doživjeli bliskom. A u tome stanuje i objašnjenje pojave da vjerujući ljudi, uoči dolaska praznika, mijenjaju svoj životni stil, da ne kažem način ophođenja. Nije u pitanju nekakva dvoličnost niti poziranje, nego trud da se učestvuje u događaju koji nije dio naše svakodnevice. Takav trud podrazumijeva izlazak, istupanje iz uobičajenog životnog toka. On pretpostavlja umirenje, utihnuće raznoraznih životnih vreva, kako bi se oslušnulo Nebo. Oslušnulo srce.Otuda, svake godine iznova – iako većina vjerujućih iza sebe ima dugogodišnju praksu posta i molitve – svaki hrišćanin, kao da je prvi put, stoji pred tim podvigom, zagledan u Boga, sebe, zagledan u prošlost i budućnost. Jer, - kako reče drevna antička misao – ”ne može se dva puta ući u istu rijeku”. Sve što je prošlo u mom životu predstavlja događaje nekog mlađeg, neiskusnijeg, nezrelog… mene; dok sam danas, ja ovaj sadašnji, u odnosu na prošlogodišnjeg, jučerašnjeg – ipak, neki novi čovjek. Čovjek, koji uprkos svemu što se zbilo ili se moglo zbiti, danas ima novu šansu, jedinstvenu priliku, bitnu i neponovljivu, da Vaskrs 2020.g. doživi kao istinski učesnik spasonosnih događaja. Bog je sišao među ljude, propovjeda i čini čuda, mi ga slušamo i krećemo za Njim… ali onda slijedi drama Učiteljevog stradanja. Stradanja pred kojim nema neutralnih. Nema neizjašnjenih. Svi smo učesnici te drame, i sljedujući temama koje post otvara pred nas i mi odabiramo društvo…Ili onog jednoga u masi koja posmatra i viče; ili one koja istupa da pita, da se zahvali, da zamoli; ili prijatelja koji ostaje vjeran; ili učenika koji izdaje; ili prolaznika koji prilazi da pomogne u nošenju krsta; ili vojnika koji slijepo sluša i ubija; ili tajnog sljedbenika koji hrabro dolazi da sahrani Onog u koga su polagane sve nade…. Učesnika svjetine koja razdragano pozdravlja Spasitelja; učesnika iste te svjetine koja, samo kroz pet dana, traži smrt za istog tog čovjeka!Ambijent u Crkvi ovih dana, postaje jedna velika pozornica koja traži učešće a ne puko promatranje. Neću reći ništa novo ako podsjetim da vrijeme posta nije samo prilika za izmjenu jelovnika, nego da je to stvaralački period u kome – oslobađajući se suvišnog, i uopšte oslobađajući se vezanosti za prolazno, možemo postići puno. ”Slabostima smo za zemlju vezani” – poručuje Njagoš – a naša prava snaga i vrlina, usmjerene su kao onom nebeskom i budućem. Zato su oprost uvreda i zaborav ružnog, pogonske snage našim dušama. To je model po kome, u nama sve radi kako treba ( ”kako Bog zapovjeda”). Stajanje u mjestu, i preokupacija zemaljskim ( kojeg ”nikad dosta” i koje ”lopov može da ukrade” ) čini nas mehanizmima koji – niti rade kako treba, niti možemo u ogledalu sebe da prepoznamo.Post je, dakle, počeo. Brod isplovljava. Što se prije krene, putovanje će biti ljepše i sadržajnije.