„Gasi se štampano izdanje Dnevnih”, objavio je preteča Vučićevog Informera, preko cijele naslovne strane, koja je bila korotna, crne boje, kako i priliči trenutku. Sve je ispalo i u skladu sa najboljom srpskom tradicijom, od Kosova naovamo, da se slave porazi i posrnuća dok se utjeha nalazi u carstvu nebeskom. Falili su samo Mihailo i Ranko Đonović da održe opelo.
PROČITAJTE JOŠ:
Tekst u celosti preuzet sa sajta Vijesti.me.
Kroz priču o ugašenim Dnevnim novinama i još uvijek živom Informeru preslikava se dugogodišnje bratstvo dva režima, njihove propagande, zarobljenih institucija i nikad moćnije mafije. Moglo bi se reći: da nije bilo Dnevnih ne bi bilo Informera, da nije bilo Ubovića ne bi bilo Veselinovića, Canetova replika ispao je neki Nikola Petrović, bez Roćenovog lika teško da bi bio izmišljen Vulin, što sve zajedno vodi do zaključka – bez Mila nikad ne bi bilo ni Aleksandra. I ne samo njega, naravno.
Autokratija se širila brže od korone i ako se Crna Gora može pohvaliti jednim izvoznim proizvodom, koji je pokorio čitav region, od Makedonije, preko Srbije do Mađarske i Republike Srpske – onda je to soft diktatura našeg Vođe i njegovog DPS-a. Sprega politike, institucija, propagande, biznisa i podzemlja, koja se kod zapadnih teoretičara zove soft, zato što je na prvi pogled nevidljiva – nema logora, Sibira i Golog otoka, nema disidenata i masovnih hapšenja i likvidacija, iako je sve u suštini kao u romanima Solženjicina i Danila Kiša.
Istina je, takođe, ali na jedan drugi način – da nije bilo Vijesti, nikad ne bi bilo ni pomenutog preteče Informera. Ko se još sjeća kako su, u jednom ne tako davnom ali već zaboravljenom vremenu, mnogi dvorjani ljubav prema Vođi iskazivali raznim formama progona, saplitanja i ubijanja Vijesti. Čarapićka nas je istraživala, Jovanić presuđivao, tajkuni izbjegavali, propagandisti linčovali, čak se i Subnor uključio u kampanju, da bi jednog dana nekom Borisu Darmanoviću, koji bi vam sada rekao da nikad nije čuo za Informer, palo na pamet da pokrene Dnevne novine. Onomad ugašene. Informer, dakle, prije Informera. Ili Milo prije Vučića.
Baš taj Darmanović, za koga nikad nijeste čuli, drug od istoimenog Raonića i komite Nikolaidisa, baš taj lik se pohvalio negdje 2010. ili 2011. kako je od portparola Taksina Šinavatre odlučio da postane izdavač. I da pokrene dnevnik kojem se neće iz svemira vidjeti, kao Pobjedi, da je brutalna DPS batina, već ćete toga postati svjesni tek na drugo čitanje. Dnevne su krenule kao okupana Pobjeda, da bi nakon nepunih godinu dana završile kao čisti Informer – kontejner za anonimne otpatke svih klanova DPS-a. Desilo se ono što niko normalan nije mogao ni sanjati – povampirenje propagande iz 90-ih. Ratni heroji ove branše, od Milenka Vica i Perice Đakovića, do Emila i Marine Jočić, dvije decenije kasnije, u vrijeme najintenzivnijih evroatlantskih integracija Montenegra, zamijenjeni su nekim Popovićem, Kusovcem, Vesnom Šofranac, Prelevićem i sličnim đuranovićima. Grk Drale je tako ostvario dječački san, da uređuje dvije a ne jedne novine, i da tako ima dvije propagandne kante – Dnevne za najgore smeće i Pobjedu za fini otpad.
Pomenuti Darmanović, za koga nikad čuli nijeste, uspio je da uđe u knjigu rekorda, kada je izdavaštvo u pitanju, jer je za nepunih pola godine završio misiju u bankrotu, da bi nakon samo mjesec, u Splendidu ili Grandu, bila smišljena još veća prevara – besplatni list. Dok je guru Vučićevog Informera, DJ Vučićević bio na praksi kod tajkuna Miškovića u Presu, prihvatio je gotovo besplatnu štampu besplatnih Dnevnih, a svi naši megamarketi njihovu besplatnu distribuciju uz hljeb i jogurt. Ako ste sanjali da pored “kravice” nađete neko besplatno mlijeko ili jogurt, onda vam se to i desilo – istina sa novinama, jer su vas pored skupih Vijesti sačekale besplatne Dnevne.
Ko se još sjeća kako su vam prodavačice diljem naše domovine, koja je hrlila ka Evropi i NATO-u, na kasama, bez da tražite ili bez da vas pitaju, ubacivale u kese po primjerak Informera, čisto za desert, kuća časti, da vam lakše padne račun ili samo da vam se proda rog za svijeću. Čitajte Dnevne a ne Vijesti, sve je skoro isto, samo Mila nema, bio je moto pod kojim su tadašnji premijer Lukšić, pomenuti Šinavatra i neki Darmanović, za koga nikad nijeste čuli, prije desetak godina širili Crnom Gorom medijske slobode i profesionalne standarde.
Baš tog dana, kada je izašao prvi broj besplatnih dnevnih novina u Crnoj Gori, u kancelariju mi je ušao pancirni general, Jorgen Ejbol, najveće ime danskog novinarstva i predsjednik borda Politikena, velike evropske izdavačke kuće. Onako tmuran i ciničan, držeći besplatni list u rukama, kazao je: „Podgorica sigurno ima metro?!” Odmahnuo sam glavom. „Onda mora da imate veliku mrežu autobuskih stanica?!” Ironično odgovorih – da, ima pet ili šest. „Pa koji je smisao i biznis model“, upitao je. Tako je viking Ejbol, preko Dnevnih, počeo da otkriva divlju ljepotu i sva iskušenja sa kojima se suočavaju jedine nezavisne dnevne novine kako bi preživjele u sudaru sa svemoćnim bratstvom vlasti, novca i mafije.
Padom Lukšića, pao je i pomenuti koncept, propagandisti i plaćenici su se umorili od simuliranja objektivnosti i standarda, pa se prešlo na nemilosrdnu kampanju, lov na vještice i ostale izdajnike, sa sve inicijalima i anonimnim autorima koji su sjedjeli u ANB-u, DPS-u, Splendidu ili u kotorskom predgrađu Kavač.
I tako narednih deset godina. Svakog dana nova laž, novi spin, novi pogrom, nova podvala, nova prevara, nije to bilo lako kreirati i pakovati svakog jutra, 365 puta u godini, sve do prije neki dan. Sve sa nadom da će laž, strah i ucjena pobijediti krv, znoj i suze, jer Mark Tven je davno zapisao – dok istina obuje cipele, laž proputuje pola svijeta.
Kao u jednoj kineskoj mudrosti, mi smo sjedjeli na obali nabujale rijeke i čekali. Brinući se da valovi mržnje i nasilja ne prekriju Montenegro i nadajući se da će jednog dana leš Informera proplutati rijekom, na naše oči. I to se desilo 31. decembra ljeta Gospodnjeg 2021. Poslije Hrista. I 30 godina nakon „rata za mir“ i stare Pobjede. Zato je umjesto korote naslovnica našeg informera trebalo da dreči nekom pink bojom recimo, i da na njoj piše – Crna Goro, izvini!
Dnevne novine, nažalost, nijesu imale snage za katarzu na svom kraju, a njihov posljednji vlasnik, multipraktik Veselin Mijač, umjesto viteški završio je sa pomenutom naslovnicom u vidu čitulje i najavom da će zaposlenima dati i januarsku platu. To što je značajan broj njih, proteklih desetak godina primao minimalac ili tu negdje, a ostatak na neviđeno i po zasluzi, nije zanimalo ni izdavače ni propagandiste. A kamoli nadležne organe. Čarapićku i Ninu Ivanović. Stankovića i Murinja. Nijesu imali kad pored Šarića, Marovića i Vijesti.
Ali, da sve zaboravimo, jer važan je hepiend. Naš Informer je ugašen, ista sudbina čeka i onaj Vučićev, samo je pitanje dana. I strpljenja. Nabujala rijeka ipak na kraju pokupi smeće i laž, dok pravda i istina sjede na obali i ne mogu da vjeruju sopstvenim očima. Ako se slična analogija sa propagande preslika na visoku politiku, onda hepiend izgleda još bolje – Milo se povukao ili predao, tumačite kako vam volja, isto čeka i Vučića, samo je pitanje dana. I strpljenja. Osim ako AV ne ispadne pametniji od mentora MĐ pa se sam povuče, nakon pobjede a ne nakon poraza.
BONUS VIDEO: Dritan Abazović o klanu Belivuk
***
Pratite nas i na društvenim mrežama:
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Ostavi prvi komentar