Kad god se prave liste najskupljih gradova na svetu, Tokio je negde pri vrhu. Međutim, ovih dana se ispostavlja da tamo možeš pristojno da jedeš za manje pare nego u Beogradu. Osim ako želiš voće - to je tamo izgleda najveći luksuz.
Kad god sam pričala o nadrealnim stvarima koje sam videla u Japanu, cene su se uvek nametale kao tema. Tokio je na glasu kao jedan od najskupljih gradova na svetu i ispostavilo se da ga čak i oni koji vole sebi da priušte odlazak na daleke destinacije izbegavaju, jer uvek računaju da će im troškovi duplirati cenu aranžmana. Međutim, ako ste turista bez nekih velikih gurmanskih prohteva i na putovanjima radije jedete nešto s nogu nego što sedate po restoranima – tamo ćete verovatno manje trošiti na hranu nego u Beogradu.
Bento boks, na primer, košta 3-4 evra, a pokriva kompletan ručak. Salate i paste su još jeftinije. Čak sam provalila da im uveče obično dodatno spuštaju cene (valjda pred istek roka trajanja koji je prilično kratak).
Ima gomila bento boks varijanti, obično u pakovanju bude složeno neko meso, pirinač i salata ili neki treći prilog, sos… Kupuju se u marketima kojih ima na svakom ćošku i rade non-stop, a uvek možete da ih zamolite da vam podgreju obrok i pojedete ga na licu mesta.
S druge strane, onigiri (kolačići od pirinča trouglastog ili četvrtastog oblika s različitim punjenjima) su evro, dva (toliko su i sendviči na primer), a super su da ih spakuješ u torbu i poneseš za usput. Tamo je nepristojno da se jede u hodu, a u parkovima gde sam pravila pauze primetila sam da i Japanci većinom biraju onigiri kad ogladne tokom dana.
Cene grickalica i slatkiša su slične kao kod nas, kafu sam u marketu plaćala manje od dva evra – u hotelima je obično besplatna, a tamo baš i nema te kulture zasedanja po kafićima.
Uveče se redovi prave ispred punktova s uličnom hranom – takojaki (okrugle knedlice punjene hobotnicom s prelivima) i okonomijaki („japanska pica“, ali više liči na veliku palačinku pretrpanu kupusom, povrćem, mesom, sosevima) obično koštaju 5-6 evra.
U klubovima je pivo, na primer, oko 3 evra (500 jena), sake je oko evro i po, a ako naiđete na „all-you-can-drink“ akciju, za 1.000 jena (oko 6 evra) imate sat vremena da pijete šta hoćete i koliko hoćete.
Restorani su prilično skupi, mada smo u samom centru, u Šinđukuu, našli mesto u kojem smo večeru sa pićem platili manje od 10 evra po osobi. Dakle, ima i toga, treba malo istražiti. Samo, treba imati na umu i to da su porcije relativno skromne. Nisam videla, ali sam čula da mogu da se nađu i super povoljne „all-you-can-taste“ ponude gde u određenom vremenskom periodu možete da se lepo najedete za male pare.
Pijaca je takođe dobro mesto da probate specijalitete s egzotičnim morskim plodovima ili vagi govedinom, koja važi za najskuplje meso na svetu. Lignje i rakovi na štapiću su oko 6 evra, a posebno popularno je i ušećereno voće na štapiću – košta oko 3 evra.
Po preporuci smo baš na pijaci našli štand na kojem navodno prave „najbolji suši u Tokiju“, porcija košta od 2.000 jena što je nešto više od 12 evra ili nešto više od 1.400 dinara. Naravno, ima i povoljnijih.
Ali, dok je pijaca za nas bila prilika da probamo jela koja su kod nas preskupa ili ih nema, kad smo videli cenu obične jabuke – samo što se nismo srušili. Više puta smo se preračunavali misleći da smo pogrešili (100 jena je 0,61 evro odnosno oko 72 dinara) – jedna jabuka, upakovana u celofan, koštala je 600 jena, što dođe preko 430 dinara.
I to ispada još i povoljno, jer videli smo, ima i za 1.000 jena (720 dinara). Jedan nar je 800 jena (575 dinara), a za 300 jena (215 dinara) možete da dobijete jednu krišku dinje ili u čašici tri zrna grožđa i jagodom.
Inače, grožđe je veći luksuz od svega, jer cena jednog grozda (koji doduše izgleda kao sa reklame) ide do 1.800 dinara (2.500 jena).
Koje je tvoje mišljenje o ovoj temi?
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare