0
Vlaho Bukovac, slavni slikar sa prelaza iz 19. u 20. vek, autor dela "Velika Iza", "Cvet", portreta članova dinastija Obrenović, Karađorđević i Petrović, biskupa Štrosmajera, "Crnogorke", „Gundulićevog sna“, kompozicije "Hrvatski narodni preporod", portretista britanskih industrijalaca, autor brojnih drugih dela rasejanih po galerijama širom Evrope i Amerike, član Jugoslovenske akademije nauka, Srpske kraljevske akademije nauka i Češke akademije nauka i umetnosti, a potom i glasoviti profesor slikarstva u Pragu, napisao je autobiografiju jednostavno nazvanu „Moj život“. Prvi put objavljena je 1918, četiri godine pre smrti velikog slikara, a nedavno je ponovo izašla kod nas.
Knjiga pisana bez pretenzija da bude književno delo, više sa željom da potomcima ostavi pisano svedočanstvo o sebi, po mnogo čemu je neobična. Nevelika obimom (170 strana, Gradac, Čačak), u prvom delu čita se kao živo ispripovedana priča o odrastanju, ali i avanturistički roman, a u drugom i kao slikovito svedočanstvo o društvenim prilikama, kao studija karaktera poznatih ličnosti na južnoslovenskom prostoru na prelazu dva veka i poznatih i manje poznatih figura iz umetničkog sveta širom tadašnje Evrope. A na sve to je i neka vrsta traktata o umetnosti iz pera slikara jedinstvenog stila, spremnog da sve što ima žrtvuje i pruži za umetnost.
Rođen u Cavtatu 1855. godine i upisan u knjige kao Bjađo Fađoni, sin Italijana iz Đenove i Hrvatice iz okoline Dubrovnika, budući slikar odrastao je u skromnoj porodici, upijajući živopisnu okolinu i zanimajući se crtanjem, sve dok sa 12 godina nije poslat sa stricem u Ameriku, da se tamo školuje i radi. Međutim, stric mu se ubrzo razboleo i umro, a tetka je, pod izgovorom da ga šalje na koledž, dečaka bez njegovog znanja poslala u popravni dom na ostrvu Harts.
„Budućnost mi je izgledala do zla boga tmurna“
„Čudilo me je da jedan amerikanski koledž može da izgleda tako neugledan. Sve su kuće oko avlije bile prizemljuše, sagrađene od dasaka, sa hodnicima od jednog metra širine. Sve je bilo prazno i pusto; sve je izgledalo vrlo neprijatno. Da nisam bio uvjeren o tetkinoj dobroj namjeri, bio bih zaista pomislio da sam upao u neku tamnicu. (Kad sam docnije počeo razumjevati engleski, doznao sam da je to zbilja tamnica, naime zavod za popravljanje maloljetnih prestupnika, koji se tu drže do 21 godine, a poslije šalju na tri godišta na amerikanske ratne lađe)“, piše Bukovac.
Tog dikensovskog okruženja spasao se – crtanjem. Primećujući dečakovu darovitost, krotki karakter i vredno učenje, jedan od nastavnika ga je praktično izbavio odatle i vratio tetki. Kod tetke je bio sluga, a ne rođak. Četiri godine kasnije, domogao se broda za Trst, rešen da se vrati kući. U Italiji je, kaže, „svrnuo i kod nekog Taljerana, da nabavim neke boje, koje sam želio da ponesem kući, da u dokolici malo šaram“.
„Budućnost mi je izgledala do zla boga tmurna. Naravno, na slikarstvo sam gledao kao na jednu vrlo ugodnu zabavu, no nikada ni sanjao nisam da bih u tom poslu mogao imati uspjeha i do nečega dotjerati. Smatrao sam slikarstvo kao jednu prijatnu razbibrigu, i kad sam ponešto radio, krio sam se u potkuplje, da niko ne vidi što činim“, navodi budući slikar.
No, prvo je postao kadet na brodu, „da se spremam za nautiku“, i oplovio je radeći na brodu mnoga mora. Nižu se živi opisi mornara, luka, Carigrada, Liverpula, Plimuta, ali i nečega što bismo danas zvali mobing, pa i scene u kojoj umalo gine. Jedva preživevši, vratio se kući. Nastavio je da slika.
Prve slike i ponovo odlazak preko okeana
„Moj se ćaće ponosio mojom rabotom i pozivao prijatelje da se dive mojoj veštini. U mjestu puče glas da je Vlaho slikar. Ja, međutim, u to doba nisam ni sanjao da bih mogao postati slikar. O pohađanju kakve umjetničke škole nisam mogao ni misliti, jer otkud mi za to pare?“, opisuje Bukovac.
Umesto toga, ponovo Amerika. Prvo Latinska, gde celu godinu u peruanskom Kaljau crta brojeve i simbole na vagonima u fabrici, a na nagovor prijatelja završava i portret tadašnjeg predsednika Perua, zakazuje audijenciju i poklanja mu ga. Potom odlazi u Kaliforniju, radi različite poslove, ali jedva da zarađuje i za stan i hranu, a „kamoli da od toga što otkinem i nabavim makar i najčedniji pribor za moju glavnu zabavu, za slikarstvo“. Ali počinje da slika portrete zanatlija iz svoje okoline, a izvesni Holanđanin vidi njegove radove i ubedi ga da se bavi samo umetnošću. To je značilo gladovanje.
„Često se dešavalo da se ulicom sagnem, da dohvatim repu ili mrkvicu, koja se skotrljala sa prepunih kola, što su ljudi vozili na pazar“, piše o svojim danima u San Francisku, sanjanjući odlazak u Rim, „da se tamo usavrši u slikarstvu“.
Međutim, vraća se u Dubrovnik i zahvaljujući svom patronu Medu Puciću, „čuvenom dubrovačkom vlastelinu, poznatom srpskom pjesniku“, koji je video njegovu „Turkinju“, umesto u Rim, odlazi u Pariz, prethodno promenivši prezime, „poslovenjujući ga“ u Bukovac. Pucić ga prvo vodi kod poznatog češkog slikara Jaroslava Čermaka, pa kod slavnog Kabanela. Kabanel, prepoznajući dar i rešenost mladog Bukovca, odlučuje da ga uzme za učenika.
U Parizu Bukovac slika „Crnogorku na odbrani“, prvu sliku zapaženu u javnosti, nakon čega dobija i redovne narudžbine. Sećajući se svog usavršavanja, sa punim oslanjanjem na prirodu i antičke ideale lepote, retroaktivno se osvrće i na avangardiste koji su došli neku deceniju nakon njega.
„Većina modernih mladih slikara odmetnula se u ekspresioniste, kubiste, dadaiste i Bog te pita kakva još čuda! Ti su ljudi negacija ljepote, karikatura svake estetike. Njihova najezda nije manje štetna za umjetnost, no što je bila najezda varvara za pitomu grčko-latinsku kulturu i civilizaciju“, navodi Bukovac u vreme kada piše autobiografiju 1915. godine.
„Velika Iza“
Njegov osećaj za lepo pokazao je na platnu „Velika Iza“, za koje je ideju našao u istoimenom romanu Aleksandra Buvjea, objavljivanog u nastavcima u novinama.
„Ta mi se pripovjest veoma sviđala i jednog dana sinu mi kroz glavu da glavnu junakinju, kurtizanu Izu, uzmem za predmet jedne slike“, piše umetnik. Naslikao ju je i pokazao Kabanelu, nameran da je izloži i u Salonu. Mentor mu je rekao da mu je glavna figura „suviše kratka“. Obeshrabren, ušao je u jednu kafanu i tamo ugledao kelnericu, budući model.
„Tek što se smjestih za jedan astalčić, a ono pristupi k meni jedna lijepa, visoka žena. Kako je pogledah, rekoh u sebi: ‘Ova je ženska glava kao stvorena za moju Izu’. Kad me upita šta želim, ja joj ponudim da sjedne, te je sklopljenim rukama zamolim da me sasluša: ‘Smilujte mi se’, rekoh, jer vi jedina možete da me spasete propasti. Dođite u moj atelje, da mi budete model za jednu sliku, jer bih inače morao da sam sebi kidišem. Život je moj u vašim rukama!'“, opisuje Bukovac, dodajući da joj je rekao da nema novca, ali da će joj ostaviti portret, a da je ta „laka, ali pametna žena“ prihvatila njegovu ponudu.
Slikao je njeno lice i telo, s tim što je torzo zamenio drugim modelom, za noge uzeo treći, ali se držao proporcija prvog modela. Sliku je izložio 1892. u Salonu.
„Ja sam svojom slikom postigao što malo koji mladi umjetnik može da postigne: poznatost i priznanje cijelog Pariza, a to znači priznanje cijelog kulturnog svijeta!“, piše o prijemu publike.
Obrenovići
Te godine stigao mu je i poziv sa srpskog dvora, da uradi portrete kralja Milana Obrenovića i kraljice Natalije. I Bukovac dolazi u Beograd, na audijenciju. Kraljica je pričala sa njim francuski, što mu je bilo čudno.
„Ja sam, svakako, u tom trenutku odahnuo; pa iako mi nije bilo do šale, rado sam se i sam nasmijao; ali čim smo se malo smirili, odmah sam Njeno Veličanstvo upozorio da ja nijesam Francuz, da sam rodom iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, i da je moj jezik srpski, naime taj isti kojim se govori u Beogradu“, piše Bukovac.
Na dvoru je slikar primljen sa uvažavanjima, što detaljno opisuje u autobiografiji.
„Što se samog Kralja tiče, on je na mene toga kao i nastajnih dana, kad god sam sa njim razgovarao, učinio najprijatniji utisak. Milan Obrenović je bio jedan svojeglav, ali vrlo bistar i u ophođenju simpatičan čovjek. Što me je već prvog dana začudilo, bilo je kraljevo interesovanje, a donekle i razumijevanje nekih umjetničkih tančina, naročito iz slikarstva“, svedoči slikar.
Po povratku u Pariz (a pre toga je naslikao i portret lekara i pisca Laze Lazarevića), hteo je da Natalijin portret izloži u Salonu, ali on iz Beograda nije stigao jer je „među Kraljem i Kraljicom pukla neka razmirica“.
Na dvoru na Cetinju
Sa knezom Nikolom Petrovićem sreo se u Parizu i sa njim i svitom otišao na Cetinje. Bukovac piše da je trebalo da uradi portrete kneza, kneginje Zorke i sina Danila, te seriju od 40 portreta crnogorskih vojvoda i junaka, jer je knez Nikola nameravao da osnuje galeriju. Znao je, kaže, da je slikanje crnogorske nošnje teško, ali je ipak odlučio da, zbog referenci, snizi cenu portreta. Kada je rekao cenu, piše, knez mu je uzvratio rečima: „Odireš li tako svakoga u Parizu?“
Svoj boravak na Cetinju je Bukovac opisao na ivici satiričnog. Na kraju mu je knez, kaže, isplatio sve, pa i preko dogovorene cene, dodelio mu orden i hteo da ga imenuje za oficira. Bukovac je to odbio.
„Sve sam ovo teška srca i samo zato ispisao, da bi se uz tolike lijepe i kićene pjesme, čuo i koji rijedak nenameštene proze“, kaže Bukovac o svojoj motivaciji da opiše natezanja na dvoru na Cetinju, nazivajući sve to „moja crnogorska avantura“.
„Toliko obilje umara“
Ima Bukovac u autobiografiji i lepih, meditativnih delova, gde prosto izbijaju sentence čoveka bogatog životnog iskustva. Nakon što je opisao još jednu situaciju u kojoj je umalo smrtno stradao u nekoj vrsti saobraćajne nesreće onog doba, dok je nosio sliku svojim klijentima, Bukovac piše: „Mi se, u vrtlogu života, krećemo ponajviše nesvjesno, a vrlo slabo poznajemo potajne konce, kojima su naša bića vezana za sudbinu“.
O svojim boravcima u Londonu i u domovima bogatih britanskih industrijalaca daje sliku cele klase i njihovih navika.
„Ovakav život je u prvi mah vrlo zanimljiv, ali ubrzo omrzne umjerenom i radišnom čovjeku. Toliko obilje umara“, ocenjuje skromno slikar.
Ali, pre svega, i u vreme kada je gladovao i kada je stekao priznanje, jednu je vrednost isticao, bez koje, kako piše, nema umetnosti:
„Kako već bilo, glavni uslov za umjetnika – uslov bez koga ne može biti ni poleta, ni zadovoljstva – to je sloboda! Sloboda stvaranja i sloboda raspolaganja samim sobom. Zato ostavih sve udobnosti velike engleske prestonice, te se vratih u Pariz“.
Poznanstvo sa Štrosmajerom
Piše potom i o portretu Valtazara Bogišića i, sa velikom pažnjom i biranim rečima, o poznanastvu sa Štrosmajerom. „Ko nije uživao njegov fini, duhoviti, grandsenjorski razgovor, njegovo milo, domaće biće, njegov takt, njegovu neiscrpnu učenost, a nadasve božansku naravnost, taj ne može da pojmi da se takav ljudski fenomen rodio u nas!“, opisuje Bukovac biskupa.
Po dogovoru sa Štrosmajerom, za temu iz narodnog života bira Gundulićeve stihove i slika „Gundulićev san“. Potom otvara atelje u Zagrebu, radi sa mladim slikarima, putuje u Beč pred rat da naslika Franju Josifa, prihvata poziv da postane predavač na akademiji u Pragu.
I ponovo se bavi novim, avangardnim pravcima. Pretpostavljajući im klasike poput Ticijana, Velaskeza, Rembranta ili Mikelanđela, ili Manea od svojih savremenika, ljut je, čini se, pomalo, na avangardiste koji u to vreme zagovaraju obračun sa prošlošću u umetnosti. „Oni, tobože, nešto mnogo bolje daju; oni daju petu esenciju prirode, a ako nijeste kadri da shvatite njihova drljanja, onda vam kažu da ste glupav“, navodi pred kraj Bukovac.
Međutim, umetnost ne trpi nikakve recepte, upozorava on, ona je slobodna. Kao glavnu osnovu svoje umetnosti ističe crtež, a kao najveću istinu doživljava – svetlost.
„Boja je sve. Svjetlost je boja. Bez svjetlosti, kako rekoh, mi ništa, ništa ne bi znali. Crne boje i nema; u pomrčini mi ništa i ne vidimo; crna je samo smrt“, piše Bukovac.
Vlaho Bukovac objavio je „Moj život“ po kraju rata, 1918. godine, sa predgovorom svog prijatelja Marka Cara.
„Dosta sam se po tuđem svijetu potucao, pa bi pravo bilo da se i ja sad pod stare dane nauživam našeg sunca i mora, slatke materinske riječi i domaće hrane, jednom rečju svoga rodnoga kraja – svoga milog Cavtata“, skoro kao da je rukom dopisao na kraju autobiografije. Preminuo je četiri godine kasnije, u svojoj 67. godini.
Knjiga „Moj život“ objavljena je nedavno u Srbiji, u isto vreme kada je organizovana i izložba „Vlaho Bukovac – slikarstvo neprolazne lepote“ u Galeriji SANU. Izložba je otvorena do 28. marta.
