51
Svi napadaju i vrijeđaju jugonostalgičare. Mi smo došli do situacije da mrzimo i vrijeđamo ljude koji su tužni. A u našoj tradiciji trebalo bi biti da tužne trebamo utješiti, kaže u intervjuu za Nova. rs hrvatski reditelj Vinko Brešan.
Intervju sa poznatim autorom dogovarali smo dok je on boravio u bolnici gde je bio podvrgnut operativnom zahvatu. I to baš u danu kada je na Hrvatskoj radio-televiziji emitovana poslednja epizoda njegove serije “Dnevnik velikog Perice”, što je i bio povod za razgovor.
“Hvala na pitanju, dobro sam. Od kad smo se zadnje čuli već sam se vratio kući”, kaže nam Brešan.
“Perica” je za gledaoca iz Srbije koji pomno prati medije u Hrvatskoj, pogotovo tamošnju nacionalnu televiziju, iznenađujuće nostalgični osvrt na Zagreb 60-ih godina prošlog veka, a samim tim i na Jugoslaviju, odnosno “bivšu državu”, kako se posle rata u Hrvatskoj uobičajilo zvati zajedničku nam domovinu. Možda i za samog Brešana koji se tom nostalgijom maestralno poigrao u jednom od svojih najpoznatijih filmova “Maršal”.
Naša publika ga zna i po delima “Kako je počeo rat na mom otoku”, “Svjedoci” (gde je progovorio o zločinu nad jednom srpskom porodicom tokom rata u Hrvatskoj), potom komediji “Svećenikova djeca”…
Serija „Dnevnik velikog Perice“ se bavi našom zajedničkom prošlošću, pa je kao takva zanimljiva i publici van Hrvatske; kakve su reakcije nakon emitovanja?
– Iznenađujuće euforične. Takav entuzijazam u prijemu i kritike i publike zaista nisam očekivao. Ne zato što mislim da svi koji smo radili ovu seriju to ne zaslužujemo, već zato što je u percepciji javnosti ova serija “nastavak“ kultnog filma Kreše Golika “Tko pjeva zlo ne misli“. Kad ulazite u takvu priču onda uglavnom možete očekivati razočaranja i publike i kritike, jer svatko ima svoju viziju kakav bi trebao biti nastavak tog filma. U tom slučaju su ljudi zatvoreni i ne mogu prihvatiti vašu verziju. No, to se uglavnom nije dogodilo. Ja sam imao priliku čitati naslove u novinama kako je ova serija jedna od najboljih u zadnjih 30 godina, gledanost je bila enormna, a ispitivanja su pokazala da seriju gleda publika od 10 godina do umirovljenika, publika potpuno različitih stupnjeva obrazovanja. Kad su mi saopćili taj podatak, bio sam stvarno ponosan jer smo svi zajedno uspjeli napraviti pravu obiteljsku seriju.
Radnja se dešava 30 godina kasnije u odnosu na radnju Golikovog filma, otkud ideja da “se nastavite” na ostvarenje koje se, ako se ne varam, i zvanično smatra jednim od najboljih u istoriji hrvatske kinematografije?
– To nije pitanja za mene već za jednog od scenarista i izvršnog producenta Albina Uršića. To je bila njegova ideja. On je okupio Renata Baretića i Emira Imamovića te su oni napisali scenarije prve dvije epizode i sinopsise ostalih četiri. Tek tada je Uršić došao do mene i pozvao me da budem redatelj te serije. Ja sam odbio. Jasno mi je bilo da je taj projekt nešto što ima mnogo više šanse da bude percipiran kao katastrofa nego li da uspije. Pola godine kasnije Uršić je došao ponovo do mene s drugom verzijom scenarija. Tu sam se počeo premišljati i, kad sam našao u sebi ključ kako pristupiti tom projektu, pristao sam. A da je bio rizik govori vam činjenica kako me većina novinara prije emitiranja prve epizode pitala:“Kako ćete se nositi s negativnim reakcijama publike i kritike?“
Da li je „Perica“ sećanje na bolju prošlost, kritika sadašnjeg trenutka ili, jednostavno, pomalo stilizovana (kao i Golikov film), humorna priča o Zagrebu kog više nema, kao ni zemlje i sistema čiji je deo tada bio?
– ”Dnevnik velikog Perice“ je bajka za djecu i odrasle. Budimo svjesni, svi mi danas živimo u strahu. Strahu od Kovida 19, strahu od potresa, strahu od propasti ekonomije… naše živote definira strah. A mi smo odlučili raditi seriju koja se zbiva u vremenu u kojem strah ne postoji ili barem mi ne želimo da strah postoji u tom vremenu. U kadrovima serije se kreću lijepi ljudi, lijepo odjeveni, u autentičnim prostorima, ljudi s ambicijama i žudnjama, dobri ljudi – u seriji nema negativaca – sa svojim vrlinama i manama, a u centru njihovih života je ljubav. Žanrovski gledano, ova serija je, kao i film Kreše Golika, ljubavna komedija s pjevanjem. Zagreb je tu samo lokacija. To govori i činjenica da su seriju podjednako gledali u svim dijelovima Hrvatske.
Ono što sam mogao da vidim i čujem u nekim glasilima i podcastima desne provinijencije, vama se zamera to što ste jednu „klasičnu purgersku priču“, kakav je Golikov film, pretvorili u „projugoslovensku propagandu“? Kako reagujete na to?
– Nikako. Ja sam naučio na napade sa te strane. Ako ću biti pošten, niti jedan moj film nije prošao bez žestokih napada takve vrste. Ne vidim zašto bi se ova serija izvukla iz toga. Ali ja već odavno ne vodim dijalog s takvim stavovima. Prestar sam da bih se bavio glupostima.
U poslednjoj epizodi, kada pratimo veliku poplavu koja je pogodila Zagreb 60-ih, ima rečenica da je ugroženima najviše pomogla JNA. To je zaista „prst u oko“, s obzirom na to da se JNA na HRT-u pominje isključivo u kontekstu „agresorske vojske“? Doduše, imali smo i u seriji „Crno-bijeli svijet“ jedan drugačiji pogled na na tu vojsku…
– Činjenica je da je upravo JNA za vrijeme velike poplave najviše pomagala Zagrebu. To potvrđuju i arhivske snimke koje sam iskoristio u seriji. Ako netko ne može prihvati činjenicu da smo živjeli u zajedničkoj zemlji, da je JNA bila zajednička vojska, to je samo njegov problem.
Da li uopšte postoji jugonostalgija u Hrvatskoj? Svedoci smo da se veliki broj ljudi iseljava, kao i sa prostora čitavog Balkana uostalom. Ljudi svih generacija masovno beže odavde…
– Ne bježe zbog jugonostalgije. Bježe jer žele bolje živjeti. No, kod jugonastalgije na ovim prostorima postoji jedan apsurd. Naime, nostalgija je osjećaj tuge, u konkretnom slučaju, za vremenom koje se neće vratiti. A svi napadaju i vrijeđaju jugonostalgičare. Mi smo došli do situacije da mrzimo i vrijeđamo ljude koji su tužni. A u našoj tradiciji trebalo bi biti da tužne trebamo utješiti.
U seriji smo gledali i nekoliko srpskih glumaca: Nikolu Koju, Uroša Jakovljevića… Zanimljivost je i da beogradski đak Milan Pleština, u ulozi oficira JNA, posle 30-ak godina glumi na „čistom srpskom“.
– Milan Pleština je moj dragi prijatelj s kojim surađujem drugi put i iskoristio sam činjenicu što je sjajan glumac i beogradski đak. Do Uroša sam došao audicijom. Sjajan mladi glumac koji nevjerojatno jednostavno rješava sve glumačke probleme. Iskreno sam uživao raditi ovi seriju s njim. Što se tiče Nikole Koje, to je neka druga priča. Postoje glumci s kojima zapravo cijeli život želite raditi.
Ja želim raditi s Nikolom Kojom već više od 20 godina zato što ne postoji njegov kadar u bilo kojem filmu i seriji u kojem on nije dao pravu i iskrenu emociju. Veliki glumac. Bio sam tako sretan kad sam čuo da je pristao glumiti u seriji. Ono što me oduševilo tijekom snimanja, uz, naravno, njegovu vrhunsku glumu, je njegov entuzijazam, veselje stvaranja, fascinantno duhovite improvizacije koje često spasavaju scenu. Imati u kadru takvog glumca san je svakog redatelja.
Pretpostavljam da pratite srpsku kinematografiju. Svedoci smo velike ekspanzije serijskog programa, kako vam sve to čini?
– Upravo sam odgledao seriju “Porodica“. Rijetko mi se dogodilo nešto kao u ovoj seriji. Ja sam započeo gledati seriju u kojoj glumci glume Slobodana Miloševića, Miru Marković, njihovu kćerku… Ali nakon 10-ak minuta prve epizode ja više nisam vidio glumce koji glume. Ja sam gledao Slobodana Miloševića, Miru Marković, njihovu kćerku… Godar je rekao: “Svaki igrani film teži biti dokumentarni, a svaki dokumentarni – igrani”. Ova serija je dosegla taj ideal.
Kakva je trenutno situacija u hrvatskom filmu, kako funkcioniše HAVC, čiji je sistem dugo smatran najboljim u ovom delu Evrope, kada su u pitanju finansiranje filmova i njihova promocija?
– Činjenica je da se filmovi sufinanciraju, činjenica je da dolaze na festivale ali razgovarati o kinematografiji u vrijeme pandemije je besmisleno. Festivali su onlajn što je oksimoron, a publika je razrijeđena u kino dvoranama. Film mora pričekati da ova nesreća prođe.
Kako vidite budućnost kinematografije nakon pandemije?
– Nadam se eksploziji filmova, publike u kino dvoranama, slavljenja umjetnosti na festivalima.
A život posle pandemije?
– Nakon španjolske gripe uslijedile su “lude dvadesete“. Nadam se da i nas čekaju lude dvadesete.
Kakvi su vaši profesionalni planovi?
– Pripremam film po drami svog oca “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”.
Kako je režirati verovatno najslavniji tekst svoga oca, u kojoj ste fazi rada?
– U fazi sam rada na scenariju. Ekranizaciju te predstave gotovo osjećam kao obvezu prema svom ocu. Istovremeno, to je bezvremeni tekst koji je čisto zadovoljstvo režirati.
Hoće li neku ulogu imati Rade Šerbedžija koji je igrao u istoimenom filmu Krste Papića?
– O glumačkoj podjeli razmišljam isključivo nakon što je scenarij gotov. Po meni je glumačka podjela 70 posto redateljeva posla, tako da se s njom nikada ne istrčavam.