3
"Likovima poput Viktora Orbana ili Aleksandra Vučića ova je situacija došla kao dar s neba, jer se viša sila podudarila s njihovim niskim pobudama. Ironija je u tome što su došli u priliku da svoje bolesne opsesije angažiraju u borbi protiv bolesti, pa vidno uživaju u diktatorskim ovlastima", kaže novinar i kolumnista Viktor Ivančić, osnivač legendarnog “Feral tribjuna” za Nova.rs.
Od kako je „Feral tribjun“ ugušen u sprezi politike i tržišne prinude, osnivači ovog lista Viktor Ivančić, Predrag Lucić i Boris Dežulović nastavili su da pronicljivo i duhovito razobličuju budalaštine svih boja na raznim stranama, pišući kolumne i druge novinske i književne tekstove, često rimujući besmislice iz javnog diskursa, paralelno sa tim objavljujući i knjige. Lucić je preminuo, a Dežulović i Ivančić nastavili su borbu, možda sa malo više gorčine, ali bez kompromisa.
Ivančić, za kojim su u poslednjih 35 godina nebrojeni novinski tekstovi i 14 knjiga, ocenjuje da novinarima „nikada nije bilo gore nego danas“, ali kaže da i on, kao i njegov čuveni nikad odrasli dečak Robi K, piše i dodaje ponešto autoironično „kad ništa drugo ne umijemo“.
Kada biste danas pravili naslovnicu Ferala kako bi ona izgledala?
– Možda bi to mogla biti fotografija groblja, snimljena iz gornjeg rakursa, uz naslov “Neodgovorno okupljanje”. To mi se čini dosta konstruktivnim za ove prilike. Da vlast ne bi pomislila kako time nekritički podupiremo njene mjere, groblje bi moglo biti snimljeno i negdje u okolini Knina, gdje još ima križeva s oznakom NN.
Šta prolazi ispod radara javnosti dok su na snazi mere protiv pandemije?
– Ispod “radara javnosti” sada prolazi više-manje sve. Ne znam koliko je uopće primjereno govoriti o javnosti kada joj je praktički uskraćeno pravo glasa i kad je zasuta filtriranim informacijama. Njeni su “radari”, imamo li u vidu javne medije, trenutno na pola koplja, ako se tako može reći. Toga bi moglo biti više nego što je podnošljivo, a skoro sam siguran da se neće razmišljati o radikalnim reformama sustava zdravstvene zaštite, kamoli o demontaži drugih kapitalističkih grozota.
Kome virus, da tako kažemo, najviše pogoduje u razvoju?
– Likovima poput Viktora Orbana ili Aleksandra Vučića ova je situacija došla kao dar s neba, jer se viša sila podudarila s njihovim niskim pobudama. Ironija je u tome što su došli u priliku da svoje bolesne opsesije angažiraju u borbi protiv bolesti, pa vidno uživaju u diktatorskim ovlastima. Ipak, nisam siguran da će Vučić iz toga izvući profit. Njegova apsolutna nekompetencija snažnije je izražena čak i od njegove čežnje za svevlašću. Ljudima će, pretpostavljam, biti puna kapa toga da ih ponižava i gazi. Čak i u blagodati izvanrednog stanja on nije sposoban maskirati svoje psihotične hirove; naprotiv, izvanredne okolnosti kao da pridonose njihovoj prozirnosti.
Sa tim merama mešaju se i one iz kataloga drugih mera: ograničavanje kretanja, „saveti“ ženama da se uzdrže od rađanja, privođenja novinara, legalizovanje prisluškivanja telefona, slušamo o jačanju autokratskih vlasti, kalkulacije koliko života žrtvovati da bi opstao (neoliberalni) ekonomski sistem… Zvuči li vam to kao put u „Vrli novi svet“?
– Svi ti distopijski elementi su dio naše svakodnevice, izgleda mi kao luksuz strepiti od budućnosti kraj ovakve sadašnjosti. Ono što mi je posebno interesantno je brzina odavanja disciplini na tzv. medijskoj sceni, gotovo potpuno odsustvo sumnje ili kritike, i to bez naročite dodatne prisile ili stegovnih mjera. Čim se oglasila sirena za uzbunu, uslijedilo je složno salutiranje, uz izuzetak malobrojnih nezavisnih glasova na margini. Naročito se hrvatsko novinarstvo, ako govorimo o vodećim medijima, pokazuje uzorno pripitomljenim. Bit će da tu tradicija i dugogodišnji trening servilnosti igraju neku ulogu.
Sada se već članovi kriznog menadžmenta, koji trenutno vladaju ovom zemljom, redovno kuju u svece, pridaju im se nadnaravne osobine, proglašavaju se herojima koji će nas „dovesti do pobjede u ovom ratu“. Medicinski stručnjaci postaju novo svećenstvo. Dnevne konferencije za štampu Kriznog stožera doista i nalikuju nekoj vrsti makabričnog rituala: najprije se iznese broj friško mrtvih i oboljelih, potom vlast hvali rezultate vlastitih mjera, a naposljetku se u liturgijskoj formi zajednica hrabri na daljnju borbu i trpljenje. Neugodna pitanja novinara izostaju.
Krizni štabovi u Srbiji i BiH se, koliko vidimo, sada obraćaju javnosti direktno, osmislili su model konferencija za novinare bez novinara (razgovor je vođen dok je ta odluka u Srbiji još bila na snazi, prim. nov.), što je zanimljiva inovacija, jer poruke vlasti moraju doći do podanika u autentičnom izdanju, bez šumova u kanalu. U Hrvatskoj zasad procjenjuju da je rizik od novinarskih propitivanja minimalan.
Skovali ste i termin policički tip vladavine. Kako se on manifestuje i kako ga sve „nacional-žurnalizam.. opslužuje“?
– Radi se o svojevrsnom brisanju razlike između politike i policije, ili, ako hoćete, o policizaciji javnog života, gdje ukazi smjenjuju debatu, a neposluh nije dopuštena opcija. Uostalom, najveća izvršna moć u ovoj zemlji trenutno je koncentrirana u osobi predsjednika Kriznog stožera, a on je ministar unutrašnjih poslova. Model je opslužen i tako što u Hrvatskoj uopće nisu ozbiljno raspravljeni ni status ni ovlasti toga tijela, mediji su vrlo ovlašno dotakli to pitanje, iako je riječ o prvorazrednom skandalu, o slučaju gdje se doslovno gaze „sveti spisi“ parlamentarne demokracije.
Uz izvršnu, Krizni stožer trenutno obnaša i zakonodavnu vlast, jer donosi uredbe sa zakonskom snagom. Nekim od tih uredbi su ukinute ustavom zajamčene slobode – poput slobode kretanja – pa ih je morao odobriti parlament s dvotrećinskom većinom, ali to nije učinjeno, iako parlament sve vrijeme zasjeda. Zbog čega? U Hrvatskoj nije ni formalno proglašeno izvanredno stanje, mada je ono faktički na snazi, jer je i za to nužna dvotrećinska podrška parlamenta. Zbog čega je dakle parlament, koji regularno zasjeda, prešutno razvlašten i eutanaziran?
Kako god okreneš, Krizni stožer je tijelo bez legitimiteta koje građanima protuzakonito uskraćuje ustavom zagarantirana prava, a to će reći: tijelo koje je rezultat šutke odobrenog državnog udara. Zna se da i u proglašenom izvanrednom stanju vlast djeluje u zoni izvan zakona, jer su postojeće ustavne norme suspendirane, ali u ovom se slučaju djeluje i izvan pravnog poretka. Ima nečega duboko perverznog u činjenici da parlament žustro raspravlja o ekonomskim mjerama, dok istovremeno ne postoji za mjere ograničavanja prava na kretanje, makar je vrlo vjerojatno da bi one također bile podržane. Sam čin te uzurpacije, više od konkretnog ishoda, dugoročno djeluje zlokobno, jer pokazuje da je poredak koji se kiti parlamentarno-demokratskim atributima običan provizorij, koji može biti dokinut bez ikakve muke i bez ikakva otpora. Pritom, da se razumijemo, ja lično nisam nikakav fanatični obožavatelj parlamentarne demokracije; samo evidentiram ciničnu prirodu društvene uživljenosti u tu laž.
Vučić vas, rekli ste negde, „u mnogo čemu podseća na Tuđmana“, kao „nedovršeni diktator“. Ima li sličnosti između Vučića i Plenkovića ili Milanovića?
– Vučić gradi kult ličnosti, koliko god rezultat bio bizaran, a Plenković je proizvod kulta partije. HDZ već trideset godina inzistira na modelu partijske države, i Plenković, sa svojim birokratskim umom, artikulira tu težnju. Cijela ova stvar s Kriznim stožerom o kojoj smo pričali, s faktičkim državnim udarom, posljedica je ambicije da isključivo HDZ vodi sve državne poslove i da nas isključivo ta stranka dovede do “pobjede u ratu protiv virusa”. Znači, partijska država po svaku cijenu. Direktor jednog splitskog doma umirovljenika, gdje je zbog cijelog niza propusta eskalirala zaraza i gdje su oboljeli skoro svi korisnici, pa sada umiru jedan za drugim, bivši je HDZ-ov gradonačelnik Omiša, po struci nastavnik povijesti. To pokazuje da kriterij partijskog rukovođenja ama baš svim državnim institucijama može biti doslovno smrtonosan.
Zoran Milanović je, ipak, nešto drugačija priča. Nema sumnje da je njegova retorika ugodnija od Plenkovićeve, ali ništa više od toga. Budući da je funkcija predsjednika Republike iznad svega izlišna, može se reći da je Milanović odgovarajući čovjek za to mjesto.
Slušate razne pretnje i, evo, već 35 godina Vam stižu kojekakve tužbe. Da li su ti što tuže i prete bili „kreativniji“ nekada ili su sada?
– Nikada nije bilo gore nego što je danas. Sudnice su pune novinara, a ovi u pravilu gube procese. Samo bavljenje novinarstvom na nekomformistički način postaje ozbiljan egzistencijalni rizik.
Mnogi novinari „Ferala“ i „Poleta“, ispostavilo se, preselili su se na police sa knjigama i dobacili do vrhova savremene regionalne književne scene. Kako gledate na to i koje od tih knjiga su vam najdraže?
– Ne čini mi se to nekom specifičnošću. Uvijek je bilo onih koji su istovremeno pisali za novine i bavili se književnošću. Danas su takvi primjeri još brojniji, između ostaloga i zato jer se od pisanja knjiga ne može živjeti. Ako me već pitate za taj krug, najdraža knjiga mi je „Cervantesov trg“ Predraga Lucića.
Cela generacija ex-Yu pisaca stasavala je u doba panka i novog talasa. Tad je bio i način da se artikuliše pobuna. „Feral“ je takođe bio i neka vrsta pobune. I gubitnicima tranzicije u vašoj knjizi „Radnici i seljaci“ zajednička crta je pobuna. Vidite li takve pokušaje danas?
– Sve što ste pobrojali, kao što i sami znate, imalo je vrlo ograničene domete. Ako su neki prozori i bivali razbijeni, temelji su ostajali netaknuti. Dionicu „Ferala“, o kojoj sam možda kvalificiran govoriti, s obzirom na aktualno stanje stvari mogu evidentirati kao iskustvo jednog poraza. Iako ja to iskustvo ne bih mijenjao ni za što na svijetu. Ako ništa drugo, barem smo se u doba uniformi bez ostatka odavali kritici, onome što teoretičar naziva „umijećem promišljene neposlušnosti“. Danas bi nam vjerojatno dobro došla nekakva sveobuhvatnija pobuna. Vidim li takve pokušaje? Ne, ne vidim. Ali ne garantiram da je s mojim vidom sve u redu.
Kad smo kod novog talasa… Za muzičku listu „Pisci biraju (i u doba korone)“ predložili ste Gang of Four. Čime biste nastavili niz?
– PJ Harvey, “Rid of Me”.
Učestvuj u diskusiji ili pročitaj komentare
